Olimpijska mirovina Ante Josipovića
Na posljednju ovogodišnju promociju knjige Kapiten jednog teškog vremena u Kozarcu sa autorom knjige Vlatkom Glavašem, bivšim nogometnim reprezentativcem Bosne i Hercegovine, svratili smo u Banja Luku na kratku kafu. Samo što smo je naručilli, telefon je zazvonio, a na displeju mobitela je pisalo – Ante Josipović, koje li koincidencije…
„Hvala puno na božičnim i novogodinjim čestitkama. Vidimo se uskoro u Sarajevu, nekad početkom nove 2017. godine i neka vam je sretna na svim poljima, a posebno da vas zdravlje služi, jer je ono ipak najvažnije“, bile su riječi legendarnog Ante Josipovića. Odgovaram kako ne moramo čekati narednu godinu da se vidimo, tu sam sa Glavašem na obalama Vrbasa, u njegovom rodnom gradu…
Kafa u Banja Luci
Skoro u isto vrijeme kad i naručena kafa, jednako ekspresno je došao i legendarni Ante Josipović. Posljednji put smo se vidjeli u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, na tradicionalnom Memorijalnim turniru „Braća Bašović“ kada je uručivao nagrade najboljim bokserima.
„Volim doći u Sarajevo, posebno na manifestacije boksa, tu se vidim sa svojim dragim prijateljima i prisjetimo se lijepih vremena. Tako je bilo i posljednji put na Ilidži“.
Tadašnji Josipovićev dolazak je posebno dojmio Dženitu Klico, bh. paraolimpijku, koju je tom prilikom upoznao, a poslije je izjavila u bh. medijima, da joj je bilo žao što se nije slikala sa legendarnim bokserom.
„Sjećam se te prelijepe djevojke. Bit će prilike, makar sam ja pristupačan. Puno je pozdravite i recite joj da ćemo joj se javiti, kada budem u Sarajevu“.
Prema današnjem običaju susret sa Josipovićev odmah je zabilježen putem društvenih mreža i onda su krenule lavine komentara, a najagilniji je bio njegov nekadašnji kolega iz banjalučke Slavije Nermin Šabanović, koji je uz pregršt fotografija iz tog vremena odmah napisao:
„Moj klupski drug! Koliko smo znoja i krvi prolili zajedno kako na sparinzima, treninzima tako i sa našim porotivnicima! No limit! Veliki pozdrav svima!“.
„Kakav smo mi ovdje u Banja Luci imali boks, pa mi smo bili osamdesetih godina prvaci Jugoslavije. To je bilo moje prvo osvojeno jugoslavensko prvenstvo, bila je to 1982. Godinu kasnije sam bio i balkanski prvak“.
Ipak, sa legendarnom Josipovićem uvijek se priča počinje i završava sa Olimpijskim igrama u Los Angelesom, kada je 1984. godine osvojio zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji.
„U Los Angelesu bio sam prvi naš olimpijac koji je osvojio zlatnu medalju bez borbe. Jer, u drugoj polufinalnoj borbi diskvalificiran je amerikanac Evander Holyfield u borbi protiv novozelandžanina Kevina Barryja. Koliko se sjećam, Holyfield je udario, nokautirao Barryja, nakon sučeva znaka za prekid borbe“.
Dakle, Holyfield, kasniji dvostruki svjetski prvak u teškoj kategoriji, nije se plasirao u finale. S druge strane, Barry nije mogao biti finalista jer je bio nokautiran, tako je naš Josipović osvojio zlatnu medalju bez borbe.
„Tako je ispalo, ja se popeo na olimpijski tron, a nekadašnja Jugoslavija je te 1984. godine imala najuspješnije Olimpijske igre od svog postojanja, a kasnije će se uspostaviti i svih vremena“.
Najuspješnija olimpijada bivše Juge
Podsjećanja radi, tadašnja Jugoslavija je osvojila čak 18 medalja – po sedam zlatnih i bronzanih, te četiri srebrne medalje. Zlato (vaterpolisti, rukometaši, rukometašice, Anton Ante Josipović – boks polusrednja kategorija, Vlado Lisjak – hrvanje grčko rimski stil 68 kg, Šaban Trstena, hrvanje slobodan stil 52 kg, Ljubek, Nišović – Kanu 500 m). Srebro (Redžep Redžepovski – boks muha kategorija, Milan Janić – kajak 1000 m, Refik Memišević – R+hrvanje grčko rimski stil + 100 kg, Ljubek, Nišović – Kanu 1000 m). Bronza (fudbaleri, košarkaši, Mirko Puzović – boks laka kategorija, Azis Salihu – boks superteška kategorija, Jozef Tertei – hvanje grčko rimski stil 100 kg, Šaban Seidi – hvanje slobodan stil 52 kg, Stanulov, Pančić – veslanje dubl skul).
Vratimo se legendarnom Josipoviću, koji je svoju profesionalnu boksersku karijeru započeo 1990. godine, i pobijedio je u prvih osam borbi.
„Protiv Asmira Vojnovića sam 1994. godine boksao za naslov hrvatskog prvaka i izgubio na bodove. U uzvratu, naredne godine, opet je Aske bio bolji i ja sam se potom povukao iz boksa“.
Danas, Josipović živi u rodnoj Banja Luci, prima olimpijsku mirovinu…
„Drago mi je da ipak neko vrednuje zaslužne sportiste u ovoj državi. Žao mi je mojih olimpijaca iz Federacije što im nije riješen status. Koliko znam, jedno vrijeme su nešto primali. Ovdje u Republici Srpskoj je to riješeno, kao i u našim susjednim državama. Realno gledajući, na našim prostorima i nema nas puno i mislim da je to najmanje što smo zaslužili, jer ipak smo mi bili jedna uspješna generacija, jednog lijepog vremena, kada smo proslavili ove prostore i to u svim sportovima“.
Knjiga, film…
U toku cijelog razgovora, često se uključivao i legendarni Glavaš, isto generacija šezdesetih, koji se također, prisjećao tog zlatnog vremena…
„Ante je bio i ostao naša legenda, Jeste da je nogomet najpopularniji sport, ali je Ante tih osamdesetih godina boks učinio najomiljenijim sportom kod nas u Bosni. A posebno ga volim jer nosi ime kao moj pokojni otac, da nam je Josipović živ i zdrav“.
A upravo za kraj, što ga prilikom dosadašnjih susreta nikada nisam pitao, zamolio sam ga da mi kaže koje je, ustvari, njegovo pravo ime, Ante ili Anton.
„Anton je pravo ime, ali uvijek su me zvali Ante. Tako je i danas, mada se često u tekstovima i pričama, spominje i Anton. Naravno da mi ne smeta, bitno je biti dobar čovjek, biti čovjek jedan prema drugom i biti dosljedan sebi“, rekao je legenda nad legandama Anton Ante Josipović, po čijoj životnoj priči, koje se ovom prilikom maltene nismo ni dotakli, bi se mogao snimiti film. Sretan i tužan u isto vrijeme. Onako holivudski.
„Vaš kolega Tomo Marić je imao želju da piše knjigu o meni… A vi sad spominjete i film…“, zamišljeno, zapitano, začuđeno ostade da lebdi ta ideja u plavičastim kolutovima dima Josipovićeve cigarete…
Izvor: Al Jazeera