Oglasi

Oktobarska revolucija: Modernizirala Rusiju, stvorila Staljina i Gulag

Boljševici su 1917., predvođeni Lenjinom, izveli komunističku revoluciju i promijenili historiju Rusije i cijelog svijeta.
U Rusiji su 1917. boljševici izvršili komunistički prevratEPA

Stotinu godina događaja koji su „promijenili svijet“, kako je svojevremeno o boljševičkom prevratu iz oktobra 1917. godine pisao američki novinar John Reed, historičari nastoje shvatiti i opisati. Saglasnost postoji u tumačenju kako je to bio jedan do najvećih političkih prevrata u historiji čovječanstva, ali o njegovoj prirodi, uzrocima i posljedicama koje je proizveo na političku historiju 20. stoljeća nije lako dati jednoznačan sud.

Oktobarska revolucija značila je, kako pojašnjavaju historičari, ipak jednu jasno utvrdivu činjenicu, jer s dolaskom boljševika na vlast nestaje viševjekovno Rusko carstvo, a zemlja ulazi u period burnih promjena i velikih društveno-političkih preloma. Političko i ekonomsko stanje u zemlji bilo je takvo, kaže historičarka iz Sarajeva Amila Kasumović, da je pogodovalo razvoju socijalističke misli i ideje o neophodnosti društvenih promjena.

Modernizacija života

„Oktobarska revolucija iz 1917. godine odgovor je na promjene i gibanja kojima je bilo podložno Rusko carstvo u drugoj polovini 19. stoljeća. Nakon liberalnog ruskog cara Aleksandra II (1855-1881) koji je ukinuo kmetstvo 1861. godine, na vlasti su bili konzervativni nasljednici, Aleksandar III (1881-1894) i Nikola II (1894-1917). Obojica su težila autokraciji, ignorirajući očigledne promjene ruskog društva: siromašno seljaštvo koje je očekivalo pravednu podjelu zemlje, stvaranje radničke klase usljed ubrzane industrijalizacije Carstva, formiranje kritici sklonih krugova inteligencije i širenje marskističke misli“.

Modernizacija života i ubrzana industrijalizacija carstva, koje nije htjelo mijenjati ideološku paradigmu priznavajući očiglednost nove društvene stvarnosti, bio je jedan od razloga zašto su se socijalističke ideje i marksizam tako snažno „primile“ u ruskom radništvu i među ruskom inteligencijom, objašnjava korijene Oktobra historičar iz Zagreba Tvrtko Jakovina.

„Rusko carstvo je istina od konca 19. i početka 20. stoljeća prolazilo kroz veliki val industrijalizacije i kapilarne modernizacije, a kada kažem kapilarne onda mislim da su veliki gradovi i neki industrijski centri naglo i snažno rasli. Ali, Rusko carstvo ipak ostaje seljačka država sa autokratskom vladavinom koja je međutim bila nagrižena nesposobnošću, korupcijom i gubitkom povjerenja u vladara i porazima koje je rusko carstvo doživjelo u posljednjih nekoliko ratova, a među kojima je najbolniji bio rat sa Japanom 1904. i 1905. Autokratije, utemeljene na božanskoj vlasti koja dolazi od Boga caru, mogu biti atraktivne i popularne i legitimne pod uvjetom da nešto dajete masama. Međutim ako to ne činite, od masa ne možete tražiti usluge kakve su primjerice odlasci u rat i beskrajne žrtve“.

Lenjin predvodnik revolucije

Istinski revolucionarni udar izvršili su u Rusiji članovi boljševičke partije, koja je u godinama prije početka rata, uz menjševike, bila organizacija koja je u svojim redovima okupljala radnike, marksiste, revolucionare i progresivnu inteligenciju. U mnoštvu ljudi koji su učestvovali u Okotbarskom prevratu jedan čovjek se isticao svojim aktivnostima. Nakon povratka iz inostranstva, u februaru 1917., Vladimir Ilič Lenjin ubrzano počinje pripremati članove partije za osvajanje vlasti opisuje Kasumović događaje iz 1917. godine.

„Boljševici, koji su kasnije postali Komunistička partija Sovjetskog Saveza, smatrani su predstavnicima svih radnika. Predvođeni Lenjinom, težili su ka centralizaciji partije i strogoj disciplini, vjerujući u revoluciju proletarijata koju je, istina, Marx predvidio u industrijski najrazvijenijim zemljama (što Rusija nije bila u datom momentu). Lenjin je taj momenat htio iskoristiti nakon revolucije u februaru 1917., kada je u Rusiju stigao zapečaćenim vozom iz Švajcarske. Osudio je Privremenu vladu, socijalne revolucionare i menjševike, jer su svi bili spremni na kompromise. No, zbog komešanja u Petrogradu, morao se povući u Finsku odakle je čekao novu priliku: vojni udar generala Kornilova. Boljševici su preuzeli utjecaj nad Petrogradskim sovjetom, a Lenjin je smatrao da je grad siguran te da se ponovo može vratiti. Na Drugom kongresu sovjeta (26.-27. 10.), Lenjin je obznanio formiranje nove vlasti“.

Uspostava komunističke vlasti u Rusiji nije tekla jednostavno i građanski rat koji je uslijedio, između boljševika i carista, uveo je zemlju u haotično stanje. Suprotstavljene strane su bile ideološki nespojive tumači situaciju u revolucionarnoj Rusiji Jakovina, koji u tom sukobu vidi očiglednu suprotstavljenost modernosti i tradicije.

„Moderno protiv azijskog“

„To je bio početak novog doba u određenom smislu. Boljševici su, ako Ruse gledate kao one koji su podijeljeni između Azije i Europe, odnosno onih okrenutih modernosti i drugih okrenutih pravoslavlju i caru, ulazili u ovaj evropski dio. Marksizam je bio njemačka, dakle zapadna ideologija. Oni su dugo vremena smatrali da se revolucija mora najprije dogoditi u najrazvijenijim evropskim državama. To je bila zapadna ideja, međutim kako su u Rusiji stvoreni potencijali za revoluciju 1917. tako je Lenjin odustajao od ideje da Njemačka ili razvijene zemlje nužno moraju biti prve, ali je i dalje smatrao da se revolucija tamo mora zbiti i da će se nužno i logično desiti u najrazvijenijim državama. To je priča koja je njega kao veoma beskompromisnog i odlučnog revolucionara 1917. godine dovela uz situaciju da on može mijenjati Rusiju“.

Iako se danas mnogo više govori u negativnim posljedicama Oktobarske revolucije, koji su evidentni i niko ih ne želi negirati, Jakovina smatra da je neophodno događaje kontekstualizirati i ponovo početi govoriti o dobrim stvarima preokreta. Oktobarska revolucija je proizvela Staljina, čistke, masovne deportacije, glad i Gulag, ali je isto tako modernizirala Rusiju. Pored toga, s revolucijom iz 1917. u toj zemlji mnogobrojne etničke manjine, po prvi put, dobijaju građanska prava.

Taj iskorak prema modernosti niko ne bi smio negirati i kada se govori o posljedicama revolucije onda se prvo mora govoriti o izravnim efektima na razvoj ruskog društva pa tek onda o kasnijim „zastranjenjima“, jasan je Jakovina.

„Lenjin i revolucija su, kao prvo, bili podržani od gotovo svih ruskih manjina. Boljševici su računali na podršku manjina. Manjine nisu bile zainteresirane za povratak režima kakav je bio ranije, jer je povratak režima značio ulazak u antisemitske obračune, odnosno obračune sa svim drugima koji nisu bili za caristički režim, koji je bio truo i do te mjere nepopularan da je potporu mogao naći samo na velikoruskoj i azijskoj platformi. Zbog toga, među boljševicima imate veliki broj manjina, što uključuje ono što je bilo poslije stalna priča oko jevrejske komponente, na čemu je insistirao poslije i Hitler. Njihovo prisustvo u tolikom broju među boljševicima je lako za objasniti, jer su svi oni pred očima imali pogrome koji su trajali i nekoga tko ih je u tom trenutku od toga štitio. Žene su dobile pravo glasa, dobili ste modernu grupu ljudi koja je od Rusije željela stvoriti modernu industrijsku državu. To je jedna od izravnih posljedica Oktobarske revolucije“.

Dvije historije „Oktobra“

Razumijevati odjeke i posljedice Oktobarske revolucije stotinu godina nakon što su boljševici preuzeli vlast u Rusiji izazovno je za svakog historičara. Marksistička historiografija je „glorificirala“ događaje iz Oktobra dok su zapadni povijesničari ulogu boljševika umanjivali, kaže Kasumović.

„Marksistička i socijalistička historiografija glorificirala je Oktobarsku revoluciju kao izuzetan događaj s početka 20. stoljeća koji je promijenio tok evropske povijesti. Konstruirala se slika Lenjina i boljševika kao narodnih heroja, zaštitnika radničke klase, pri čemu se prešućivala izuzetno snažna uloga Komunističke partije koja je povremeno djelovala kao supstitut za državu, iako je država trebala odumrijeti. Zapadni povjesničari su ulogu boljševika u revolucionarnim dešavanjima 1917. uglavnom umanjivali. Krajem 20. stoljeća počinje se dekonstrirati povijest Oktobarske revolucije, pri čemu su od velike pomoći i arhivski dokumenti koji su tek u posljednje vrijeme dostupni široj javnosti. Bez obzira kojem diskursu pripadali, povjesničari bi se trebali složiti da je Oktobarska revolucija svojevrsan fenomen jer se javila u agrarnoj zemlji, s razvijenim slojem seljaštva i radničkom klasom u povoju. Iako postoji nepregledan broj bibliografskih jedinica posvećenih upravo ovoj temi, Oktobarskoj revoluciji, kao i drugim povijesnim događajima, se iznova treba vraćati uz nove kontekstualizacije, pitanja i revidiranja starih stavova“.

Oktobarska revolucija je „promijenila svijet“ kako slikovito u naslovu svoje knjige kaže Reed, a o posljedicama koje je proizvela historičari će moći govoriti tek kada se objelodane „hiljade“ nepoznatih i „skrivanih“ dokumenata.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.