Oholost: Posljednja igra Izraela u Palestini

Bliskoistočni „mirovni plan“ američkog predsjednika Donalda Trumpa je jasniji na originalnom jeziku, hebrejskom. Izraelska verzija je puna priče o anekciji, tanka o miru i slaba o diplomatiji.

A, zahvaljujući desničarskoj politici izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, „mirovni proces“ je pokazao pravo lice – operacija kolonizacije. Ovaj nerealni proces je dugo služio kao krinika za duboko izraelsko ukopavanje na Zapadnoj obali i u Jerusalemu, načinivši civilno i vojno povlačenje nevjerovatnim, a i nezamislivim za većinu Izraelaca.

Pošto je osigurao Trumpovu podršku, Netanyahu će nastaviti sa aneksijom uprkos upozorenjima na međunarodne reakcije, propast dvodržavnog rješenja i eroziju „demokratske jevrejske države“.

Netanyahu će ponovo odbaciti takva upozorenja, oslonivši se na bezuvjetnu američku podršku.

Sa Washingtonom na svojoj strani, Izrael je dugo djelovao sa nekažnjivošću. Njegova aneksija Istočnog Jerusalema i sirijske Golanske visoravni su dokaz toga. Međunarodno trzanje i komešanje se s vremenom umanjilo nakon što je Trumpova administracija priznala ove aneksije.

Izrael se dugo protivio uspostavljanju zaista suverene palestinske države na okupiranim teritorijama. Vladajuća stranka Likud podržava samo ograničenu autonomiju za Palestince ili, u najboljem slučaju, pola države na polovini Zapadne obale.

Bez obzira na aneksiju, Netanyahu veoma dobro zna kako Izrael u stvarnosti nije „demokratska jevrejska država“, pošto četvrtina njenih stanovnika nistu Jevreji i većinom se protive njegovoj cionističkoj pohlepi.

Zapravo, u očima Palestinaca, Izrael nije ni demokratska, ni jevrejska niti normalna država. On je kolonijalna okupacija, država – kasarna koja je uvijek u ratu i koja širi svoje granice i jača dominaciju u Palestini.

Zbog svega ovoga, nije pitanje da li će se već kada će se desiti aneksija.

Kompliciranije pitanje je: kako će se desiti i šta će polučiti?

Od Galileje do Zapadne obale

Kako bi razumijeli šta Izrael želi na Zapadnoj obali, domu 60 posto svih Palestinaca koji žive pod okupacijom, pogledajte situaciju u Galileji gdje živi 60 posto svih palestinskih građana Izraela.

Sličnosti izraelskih politika prema ovim dvjema većinski palestinskim regijama su uznemirujuće jednako kao što su i poučne.

Plan razgraničenja UN-a iz 1947. predvidio je veći dio Galileje za buduću palestinsku državu. Nakon što su Palestinci odbili ovaj smiješni i neprovodivi plan i nakon izbijanja rata, Izrael je okupirao Galileju i nametnuo vojnu upravu na skoro dvije decenije sa tri cilja u vidu.

Prvo, oduzimanje ogromnih dijelova palestinske zemlje, naročito bogate poljoprivredne zemlje koja je pripadala palestinskim izbjeglicama, kako bi se na tom području naselili Jevreji i s vremenom postali većina. Drugo je spriječiti povratak Palestinaca u domove i gradove. I treće, razbiti palestinsku zajednicu kako bi se blokiralo palestinsko nacionalno jedinstvo i spriječilo moguće otcjepljenje.

Plan je uspio.

Nakon izraelskog rata i okupacije 1967. godine, Izrael je izvršio sličnu otimačinu palestinske zemlje kako bi izgradio jevrejska naselja na Zapadnoj obali, uključujući u i okolo Istočnog Jerusalema.

U obje regije, Izrael je uspostavio tri velika jevrejska centra na jugu, središtu i na sjeveru kako bi razbio palestinsko zajedništvo na novookupiranim teritorijama: Nazareth Illit, Karmiel i Ma'alot u Galileji, te Gush Etzion, Ma'aleh Adumim i Ariel na Zapadnoj obali.

Kako bi učvrstio uvećano jevrejsko prisustvo u Galileji, a potom i na okupiranoj Zapadnoj obali, Izrael je povezao jevrejska naselja brzim cestama i finansirao regionalni razvoj mrežama čisto jevrejskih vijeća na štetu palestinskih starosjedilaca.

Novostvoreni sistem aparthejda osnažio je nove rastuće i imućne jevrejske zajednice na štetu strogo kontroliranih palestinskih periferija u svim regijama pod njegovom kontrolom.

Formaliziranje aparthejda

Nakon šet decenija okupacije, Izrael je sada odlučio kako je vrijeme došlo da proširi svoj suverenitet na nezakonita jevrejska naselja i više od trećinu teritorije Zapadne obale.

Netanyahu smatra kako Trumpova administracija nudi jednu-u-životu šansu da ide na sve.

On planira postepenu aneksiju. Mogao bi početi anektiranjem tri glavna naseljenička bloka, nastavivši sa područjima uz rijeku Jordan.

To bi napravilo put za ukupnu i stalnu izraelsku kontrolu nad historijskom Palestinom.

No, Netanyahu neće tu stati.

Sa željom da nadmaši svoju reputaciju, odnosno svoju ostavštinu od korupcije, on sam sebe predstavlja kao modernog „Kralja Izraela“ koji ispunjava teološke fantazije izraelskih i američkih evanđelističkih desničara o punoj izraelskoj kontroli nad Palestinom.

Na taj način, Netanyahu želi skupiti i anektirati veći broj manjih naselja duboko u Zapadnoj obali kao što je Izrael uradio u Galileji, omogućivši Izraelu da sačuva vojsku tu, Palestince suzbijene, a izbjeglicama da spriječi povratak.

U međuvremenu je izraelska Vlada signalizirala kako je spremna dati kompenzaciju Palestincima za gubitak nacionalnih prava novcem i autonomijom – Zaljevskim novcem i autonomijom pod kontrolom Izraela.

Kako bi to postigli, Izrael i SAD forsiraju bogate arapske i evropske države da pomognu u pretvaranju „mira u prosperitet“. Organizirali su konferenciju u Bahreinu samo zbog toga prošle godine.

A mogli bi pokušati sa sličnim regionalnim inicijativama u sedmicama koje dolaze kako bi Palestincima izdali ultimatum: pomirite se sa planom ili se suočite sa posljedicama.

Budućnost izraelske oholosti

Dok se Izrael oslanja na slabe arapske diktatore da se povinuju američkom pritisku, Palestinci dijele želju arapskih masa ka slobodi i oslanjanju se na njihovo kategorično odbijanje Izraela.

Oni se u ogromnoj većini protive planovima Trumpa i Netanyahua kojima se osnažava nezakonita izraelska kontrola njihovih života kojom su nemoćni gosti u svojoj domovini, u potpunosti ovisni o dobroj volji Izraela.

Oni žele da međunarodna zajednica prestane moliti Izrael zbog aneksije i počne ga kažnjavati zbog svih vojnih upada i zločina u Palestini.

No, ako Izrael nastavi sa planom aneksije, Palestinci nemaju izbora već da odustanu od cilja i mini-države na jednoj petini svoje domovine i počnu se boriti za jednaka prava na cijeloj teritoriji domovine, tražeći slobodu od izraelske kontrole i pravdu za decenije otimačine.

Suprotno od nada izraelske desnice, Palestinci neće biti podmićeni ili zastrašeni da se spakuju i odu; oni će ostati istrajni u svojoj domovini. Uostalom, izgleda kako Izraelci zapravo odlaze. Prema podacima izraelske Ambasade u SAD-u, 750.000 do jednog miliona Izraelaca živi u SAD-u. Hiljade se sele ka Evropi i traže državljanstvo EU-a.

Sa jednakom brojem Jevreja i Palestinaca koji žive blizu Sredozemnog mora i rijeke Jordan, političke i fizičke barijere će prije ili kasnije propasti, ali nakon mnogo prolivenih suza i krvi u tom procesu.

Ako Izrael proguta svu Palestinu, pitanje je vremena kada će Izrael postati Palestina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera