Ogorčenje u Hrvatskoj: osumnjičeni za grupno silovanje na slobodi

Zatvor
Mousavi: 'Ako zemlje poput Švicarske preduzmu korake u vezi s tim pitanjem, možemo razmijeniti zatvorenike' (Tanjug)

Hrvatska je ponovno šokirana slučajem nasilja nad ženama. Ovog puta riječ je o djevojci iz okolice Zadra koja je gotovo godinu višestruko grupno silovana, a osumnjičeni – sedam mladića, od kojih dva maloljetnika – nedjela su snimali i potom djevojku ucjenjivali snimkama.

Privedena su petorica mladića, a sudac istrage Županijskog suda u Zadru osumnjičene je pustio da se brane sa slobode, odredivši im mjere zabrane prilaska i komunikacije sa žrtvom. Osumnjičeni mladići žive u istom mjestu kao i djevojka. Maloljetni osumnjičenici, kao i žrtva, još nisu ispitani.

Odluka suca o puštanju na slobodu ponovno je izazvala ogorčenje javnosti nekim pravosudnim odlukama, ali i reakcije u političkim krugovima. Već je najavljen i prosvjed.

Trauma izdaje

Ne želeći ulaziti niti komentirati konkretan slučaj, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Gordana Buljan Flander kaže da su u slučajevima grupnog silovanja traume za žrtvu mnogo veće, dugoročnije i teže, a ako počinitelji nisu adekvatno sankcionirani, odnosno ne pokaže li društvo da je počinitelj odgovoran, a ne žrtva, onda žrtva dobiva poruku da to što se osjeća izdano, osjeća strah i slično, nisu ispravni osjećaji i da ti osjećaji i njezino stanje društvu nisu bitni.

“Tako da trauma koju dijete ili mlada osoba koju ima od silovanja, od seksualnog zlostavljanja, bude pojačana traumom izdaje od društva”, kaže Buljan Flander.

Govoreći o općem tretmanu te vrste kaznenih djela, navodi da se žrtvama traume, seksualnog i fizičkog zlostavljanja bavi već 20-ak godina i radila je s približno 1.600 žrtava seksualnog zlostavljanja i da joj žrtve često kažu kako im je žao što su uopće progovorile.

Osjećaj iznevjerenosti

Djeca i mladi, ističe Buljan Flande, često se osjećaju iznevjerenima od sustava. Primjerice, navodi, u Poliklinici već gotovo 17 godina nude kaznenim sucima da dijete ne mora ići na sud svjedočiti o tome što mu se dogodilo nego da se to obavi kod njih jer za to imaju uvjete.

“Dakle, molimo od suda da sudac, državni odvjetnik, obrana od počinitelja, počinitelj, djetetov odvjetnik, da svi dođu kod nas u Polikliniku, gdje je jedna prijateljska atmosfera, gdje dijete ne mora ići na sud, i da u posebnoj prostoriji razgovara naš stručnjak s djetetom, a iz druge prostorije oni postavljaju pitanja našem stručnjaku, stručnjak prilagodi pitanja djetetovom intelektualnom statusu i traumi, tako da dijete ne bude traumatizirano, a dobije se iskaz. A rijetki suci koriste tu priliku. Mi to, naravno, nudimo besplatno. Vrlo rijetko i rijetki suci koriste tu priliku, a oni koji koriste kažu da im je iskustvo odlično”, kaže Buljan Flander i zaključuje da ima još mnogo prostora za bolju suradnju između zdravstva, školstva, socijale i pravosuđa.

“Vrlo često mi znaju reći: ‘Žao mi je što sam ikad ikome rekla jer puno mi je gore ono što mi se događa i što doživljavam nakon što sam rekla nego samo silovanje, samo seksualno zlostavljanje dok se to događalo.’ Jedna djevojčica mi je nedavno napisala i molila da pročitam pismo kada budem držala predavanje, a čak je i tražila da se javno pročita u medijima, napisala je: ‘Ja nisam žrtva samo seksualnog zlostavljanja, nisam samo žrtva seksualnog zlostavljača nego sam i žrtva sustava jer to što sam prošla u sustavu mi je puno gore nego to što sam prošla dok sam bila zlostavljana.'”

Postupak od osam godina

Često, navodi, djeca i mladi u takvoj situaciji ne nailaze na razumijevanje kod roditelja i obitelji, posebno ako je zlostavljač član obitelji. Ne nailaze na razumijevanje ni u školi ili su čak obilježeni i stigmatizirani, pa imaju još jači osjećaj stida i krivnje.

“Posebno ako su još i ucjenjivani, pa su onda kao ‘pristali’ zbog ucjene, onda su još više izraženi osjećaj srama i krivnje. Pa onda kad krenu sudski postupci… Nažalost, vrlo često sudski postupci jako dugo traju, po dvije, tri, četiri, pet godina. Evo, sad imam jednu djevojku u tretmanu, gdje sudski postupak traje osam godina. Ona sad pita ‘Zašto ja moram ponovno ići na sud?’, a ja joj zaista na to ne mogu odgovoriti iako svi znamo da ti postupci moraju biti žurni, tako da zaista mislim da bi se morali puno bolje povezati, svi mi koji radimo u sustavu, svi mi koji radimo s djecom, da toj djeci zaista damo podršku i da zaista imamo to djeci prilagođeno pravosuđe, o kojem svi govorimo, ali zapravo se u praksi događa da to ne bude djeci prilagođeno pravosuđe”, zaključuje Buljan Flander.

Sanja Sarnavka iz Zaklade “Solidarna” ističe kako su iz Zaklade i Inicijative #spasime priopćili kako smatraju da je puštanje osumnjičenih na slobodu da se vrate u isto mjesto u kojem živi žrtva nedopustivo te traže od ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića da pred Državnim sudbenim vijećem (DSV) pokrene stegovni postupak i premjesti slučaj na neki drugi županijski sud.

Sarnavka: U Zadru smo imali i slučaj ‘Daruvarac’

“Uopće nemamo povjerenje u zadarski Županijski sud, jer smo imali tu i slučaj ‘Daruvarac’ i vidjeli smo kako je tekao – i on je bio na slobodi, šetao i hodao, a žrtva umirala od straha i njezina majka. Mi smo imali predstavljanje novih zakonskih mjera i tražimo da se hitno donese taj novi kazneni zakon i da 1. siječnja, kao što je bilo obećanje, i stupi na snagu”, kaže Sarnavka.

Ističe poseban problem kaznenog djela silovanja u, kako navodi, patrijarhalnoj sredini kada se na ženu žrtvu silovanja često svaljuje krivnja, od toga da je nosila kratku suknju, izazivala i slično.

“Tako da nije uopće čudo da imate, ustvari: na 10 silovanja eventualno se jedno prijavljuje i to je tragedija. I onda kad još netko prijavi u ovako osjetljivom slučaju, onda doživite još da njih sudac pusti.”

“U razvijenim demokracijama i onima koje su rodno osviještene imate: čim netko prijavi silovanje, utvrdi se nepobitno kod liječnika ili koga već da se ono dogodilo. Znači, dalje više nema propitivanja što je žrtva radila – ona je mogla raditi što god je htjela, ali ona je rekla ‘ne’ i to je bilo silovanje. A ovdje imate sustav koji njih pušta”, zaključuje Sarnavka.

SNH: Svaljivanje krivnje na novinare

Tužiteljstvo je najavilo žalbu na odluku suca, a glasnogovornik Županijskog suda u Zadru Hrvoje Visković, među ostalim, osvrnuo se na medijsko praćenje ovog slučaja, kazavši da je percepcija javnosti uglavnom vođena bombastičnim napisima u medijima, koji su jednostrani.

“Ne mogu procjenjivati što će novinari napisati, međutim, na ovakav način se tenzije često i nepotrebno dižu. U ovom slučaju ne mogu govoriti o detaljima”, kazao je Visković.

Na njegov je istup reagirao Sindikat novinara Hrvatske (SNH), navodeći da glasnogovornik nije demantirao ništa što je napisano u medijima nego je tek rekao da su u medijima izneseni detalji iz kaznene prijave.

“Ne ulazeći u pravo suda i suca da na temelju poznavanja prava i zakona donose odluke, ne možemo ostati ravnodušni prema činjenici da jedan sudac na pitanje zašto nije određen istražni zatvor krivnju praktički svaljuje na novinare i optužuje nas da nam nije stalo ni do žrtve ni do vladavine prava nego da smo jedino vođeni motivom čitanosti”, stoji u reagiranju SNH-a.

“Poučeni iskustvom, strah nas je što bi bilo da nije bilo novinara i ‘bombastičnih naslova’ u ovom konkretnom slučaju. Nemali broj puta upravo je medijsko praćenje pojedinih slučajeva omogućilo da se sustav pokrene”, navode, među ostalim, u sindikatu.

S druge strane, Lana Peto Kujundžić, sutkinja za mladež, također napominje kako konkretni slučaj ne može komentirati, no zato pojašnjava praksu u takvim i sličnim slučajevima.

Važnost forenzičkog intervjua

Navodi da su sva kaznena djela protiv spolne slobode najčešće kaznena djela koja se događaju u “četiri oka”, “šest očiju”, nekakvom zatvorenom prostoru, gdje je dokazivanje tog kaznenog djela vrlo rijetko s materijalnim tragovima ili nekim drugim dokazima koji su mogući, pogotovo ne sa svjedocima koji bi nešto vidjeli.

“Prema tome, ostaje nam iskaz oštećenika, oštećenice – najčešće djevojke, žene, jer su gotovo u 85% slučajeva žene žrtve kaznenih djela spolne slobode – i ako se ne obavi dobar forenzički intervju, praktički od dokaza u kaznenom postupku jako malo ostaje. Tada se praktički provjerava onaj psihološki status same žrtve, kako se ponašala prije ili nakon počinjenja tog kaznenog djela i s nekim posebnim svjedocima koji su čuli od tog svjedoka što se dešavalo. Dakle, važno je početi neki slučaj, ako dođe do prijave zbog kaznenog djela spolne slobode, a pogotovo kad je riječ o djetetu gdje bi dijete bilo žrtva, da se u vrlo kratkom vremenu to dijete ispita, ali tako da je ustvari to ispitivanje forenzički intervju sa stručnim osobama preko istražnog suca u posebnoj prostoriji sa stručnjakom koji zna razgovarati s djetetom.”

U tom trenutku, kaže, svi koji su osumnjičeni za počinjenje kaznenog djela trebaju biti u drugom prostoru suda, moraju imati svoje branitelje i moći postavljati pitanje koje im odobri sudac istrage kroz slušalice stručnjaka.

Svaki slučaj posebno ispitati

“Dakle, izuzetno je važno pripremiti žrtvu da bude slobodna, da može govoriti o tome što joj se desilo i da ne bude u strahu. To povezujem sada s onim pitanjem koje stalno govorimo: treba li u svim kaznenim djelima protiv spolne slobode odrediti istražni zatvor za osumnjičenike? Naravno da ne – svaki slučaj je poseban, svaki slučaj se mora posebno ispitati, vidjeti koliko ima opasnosti da bi počinitelj počinio neko novo kazneno djelo, odnosno da bi utjecao na svjedoke, u ovom slučaju na žrtvu.”

Ta procjena, ističe, mora dati odgovor na to hoće li se odrediti istražni zatvor ili se on može zamijeniti nekim mjerama opreza.

“Kada su u pitanju mladi počinitelji – ja uvijek govorim maloljetnici, ispod 18 godina – i oni su jedna posebna kategorija prema kojima se moramo ponašati vrlo pažljivo i vrlo odmjereno i svaki istražni zatvor za maloljetnika bi bio vrlo izniman i samo zbog posebno izuzetno teških okolnosti. Da li u nekim slučajevima primijeniti onaj dio da se bojimo da će se utjecati na svjedoke – da, kada napravimo procjenu žrtve i žrtva nam kaže da se boji, da je u strahu, da je sve vrijeme bila u strahu, da strah duže traje. Dakle, u svim tim slučajevima svakako da do njenog ispitivanja sigurno bi istražni zatvor bio jedina mjera koja bi bila moguća.”

Izvor: Al Jazeera