Odugovlačenje ulaska Turske u EU

Turska se nosila sa mlakim stavom Evrope prema njoj otkako je počela sa prvim pokušajima pridruživanja (EPA)

Piše: Saeed al-Haj

Izgleda da direktno značenje veoma čestih kritika Evropske unije upućenih turskoj Vladi, a nakon toga i odgovor turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na njih riječima: „Pogledajte prvo sebe u ogledalo, prije nego što nas počnete učiti o demokratiji“, pokazuje da se diplomatski jezik između dvije strane pogoršao, te da voz priključenja Turske EU ne ide pravim tračnicama, bez obzira na uvjeravanja Ankare da to smatra prioritetom.

Turska se nosila sa mlakim stavom Evrope prema njoj otkako je počela sa prvim pokušajima pridruživanja njenim konstitutivnim institucijama, dok je svaka promjena ili pozitivan napredak ovog odnosa zahtijevao dug period.

Zahtjev za članstvo u Evropskoj ekonomskoj zajednici Turska je podnijela 1959, a zatim joj pristupila kao pridružena članica potpisivanjem Sporazuma iz Ankare 1963. godine. Nakon toga podnosi zahtjev za puno članstvo Evropskoj uniji 1987. godine, da bi je lideri EU prihvatili 1999. kao „zemlju kandidata“, s tim da su pregovori o punopravnom članstvu počeli tek 2005. godine, tokom prvog mandata Stranke pravde i razvoja (AKP), ali bez preciziranja vremenskog okvira.

Turska bi po broju stanovnika predstavljala drugu najveću zemlju EU ukoliko je ona primi u svoje članstvo. 

Evropske države navode nekoliko, prema njima, dobrih razloga za odbijanje članstva Turske u Evropskoj uniji 

Prvi među najvažnijim razlozima su identitet i geografija. Države članice Evropske unije ne gledaju na Tursku kao na evropsku državu, s obzirom na to da se najveći dio njene površine nalazi na azijskom kontinentu.

Pored toga, Turska bi po broju stanovnika predstavljala drugu najveću zemlju EU ukoliko je ona primi u svoje članstvo. Prema očekivanjima, u roku od nekoliko godina bi pretekla Njemačku, čime će ostvariti – kao muslimanska zemlja – većinu u Evropskom parlamentu i na taj način postati država koja ima utjecaj u usmjeravanju i definiranju politike Evropske unije, koju veliki broj država smatra kršćanskim klubom.

Drugi razlog je ekonomija. Iako se ona u Turskoj razvija mnogo brže od prosjeka EU, Turska i dalje zaostaje u drugim oblastima u odnosu na zemlje Unije, kao što su nezaposlenost, budžetski deficit i vanjski dugovi.

Također, radna snaga – koje ima dosta više i jeftinija je – plaši određeni broj evropskih država u istoj mjeri koliko strahuju od mogućnosti da njihovo tržište preplavi turska roba, uglavnom poljoprivredni proizvodi, koji su dosta jeftiniji, a kvalitetniji u odnosu na evropske konkurentske proizvode, što možda pojašnjava i njeno izuzeće iz Sporazuma o carinskoj uniji između ove dvije strane.

Treće – vanjska politika. Spor Turske sa Grčkom i Armenijom predstavlja kamen spoticanja za prijem u EU, budući da Grčka stavlja veto na članstvo Turske konkretno zbog njenog stava o pitanju Kipra, što predstavlja najznačajniji problem između dvije države.   

Danas, nakon 55 godina od podnošenja zahtjeva i više od deset godina od početka pregovora, pred Turskom je dug put koji treba preći u procesu ostvarivanja željenog članstva. Samo 14 poglavlja od ukupno 35 otvoreno je za pregovore, dok su Francuska, Njemačka i Južni Kipar (grčki dio) donijeli odluku o suspendiranju osam poglavlja i zabranili njihovo otvaranje.

U sistemu Evropske unije – koji uslovljava saglasnost svih država članica za otvaranje bilo kojeg poglavlja pregovora – ovo predstavlja nemogućnost ili u najmanju ruku odgađanje prijema Turske u EU na neodređeno vrijeme.

Prioritet unutrašnjih problema

Otkako je na vlasti, Stranka pravde i razvoja godinama ulaže velike napore u skladu sa evropskim zahtjevima i to kroz nekoliko paketa reformi, od kojih je posljednji bio u oktobru 2013. godine, nakon čega je otvoreno poglavlje „regionalne politike i koordinacija strukturnih instrumenata“, tri godine nakon zamrzavanja pregovora o priključenju.

Ali u posljednje vrijeme – bar kako se to čini – primjetna je, također, sve manja zagrijanost Turske, uz evropsko oklijevanje i povlačenje američke podrške pitanju članstva u odnosu na raniji period.

S jedne strane, Ankari nisu potrebni standardi EU, koji će se koristiti kao izgovor ili garancija izmjene i dopune zakona, čime bi se umanjila uloga vojske u turskoj politici nakon što se realizira ovaj zadatak. S druge strane, izgleda da je način na koji se Unija odnosi prema slučaju Turske zamorio političare, što se očitovalo u kritikama na račun EU, pogotovo u kritikama koje je iznio predsjednik Republike kada je rekao: „Nakon svih ovih godina neka nas prime ili neka nas odbiju.“

Ipak, ne tako beznačajan dio zasluga za usporavanje procesa pregovora između dvije strane pripada i fokusiranju Turske na domaće probleme, koji su odvukli njenu pažnju od interesiranja za pitanje priključenja EU, naročito zbog toga što su neki od ovih problema izazvali učestale kritike Unije.

To se posebno moglo primijetiti tokom događaja u parku Gezi sredinom 2013. godine, kao i u optužbama za korupciju, koje su se odnosile i na neke Vladine ministre krajem te godine. Tu je još i posljednji slučaj „paralelne države“, koji je primorao visoku predstavnicu EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Federicu Mogherini da podsjeti Tursku kako sama ekonomija nije dovoljan razlog za priključenje Uniji, te je upozorila na to da su racije nespojive sa medijskim slobodama i da su u suprotnosti sa „evropskim vrijednostima i standardima kojima teži i Turska“.

S obzirom na to da je postizanje unutrašnje stabilnosti postalo prioritet turske Vlade pod pritiskom gorućih pitanja, bilo je veoma teško – iz te pozicije – slušati kritike Unije, koje su slijedile jedna za drugom u vrijeme kada osjeća nužnost uvođenja vanrednih mjera zbog onoga što smatra zavjerom i pravnim pučem na nju.

S druge strane, izgleda da su negativne izjave nekoliko zvaničnika u Evropskoj uniji podržale tursku službenu verziju ponuđenu narodu, koja se zasniva na tome da postoje dvostruki standardi, te da se Turska nalazi „na meti“.

Istovremeno, turska Vlada je podsjećala Uniju na njihovu šutnju o vojnom udaru u Egiptu i zločinima u Siriji, što predstavlja pružanje zaštite i prikrivanje zločina, nadajući se tako ublažavanju kritika na svoj račun, što možda i objašnjava oštrinu turskih primjedbi upućenih EU.

Tek 28 posto Turaka podržava pridruživanje njihove zemlje EU, dok je samo šest mjeseci prije ovaj broj iznosio 38 posto.  

I na kraju, ne treba zanemariti različite uvjete Turske i njenih unutrašnjih i vanjskih snaga – posebno ekonomskih – kao i same potrebe za Evropskom unijom, koje se danas temeljito razlikuju od situacije prije deset godina, kada je podnesen zahtjev za članstvo, budući da Turska više ne izgleda tako zagrijano, niti ostaje bez daha u trci za njom, o čemu jasno govori i izjava ministra za pitanja EU i glavnog turskog pregovarača Volkana Bozkira da, „ukoliko Evropska unija donese pogrešnu odluku o odbacivanju članstva, to Tursku neće mnogo zabrinuti, niti će joj naštetiti“.      

Ovakvo uvjerenje, koje postaje sve čvršće u pogledu poteškoća priključenja Turske zbog toga što Evropska unija u principu odbacuje Tursku ili oklijevanja ove druge da pristupi tom članstvu, prešlo je sa političkog rukovodstva na turski narod. Prema posljednjoj anketi koju je o ovoj temi provela kompanija TNS Pierre, čiji su rezultati objavljeni prije nekoliko dana, tek 28 posto Turaka podržava pridruživanje njihove zemlje EU, dok je samo šest mjeseci prije ovaj broj iznosio 38 posto.  

Budućnost odnosa

Dok Turska iznova potvrđuje da je pridruživanje EU prioritet za njenu vanjsku i unutrašnju politiku, a evropske kritike postaju sve brojnije, posebno o pitanju slobode medija, u oktobru protekle godine objavljen je godišnji evropski izvještaj o napretku, kojim se ocjenjuje njen učinak. Pohvaljeno je zalaganje Turske u mirovnom procesu sa Kurdima, ali su upućene i otvorene kritike u nekoliko slučajeva, kao što su pritisci na novinare i dodatne ingerencije obavještajnim službama u ambijentu umanjene civilne kontrole nad istima.        

Ovaj očekivani izvještaj – koji nije donio nikakve izmjene u odnosu na prethodne – pretekla je novoformirana turska Vlada na čelu sa Ahmetom Davutogluom. Ministarstvo za pitanja EU u septembru prošle godine iznijelo je novu strategiju za članstvo u Evropskoj uniji, koja obuhvata tri glavna naslova: Strategija komunikacije sa Evropskom unijom, Proces političke reforme i Socijalno-ekonomska transformacija u procesu priključivanja.

Uprkos ovom izrazito indikativnom potezu – pored izjave Vlade kako cijeni izvještaj o napretku i onome što sadrži, od „konstruktivnih i racionalnih kritika“ koje će uzeti u obzir – svakodnevnica sa sobom nosi dodatne tenzije u odnosima između dvije strane. To ponekad dovodi i do verbalnih konflikata pod utjecajem intenzivne evropske pažnje usmjerene na razvoj svakodnevne situacije u Turskoj, u ritmu ratnih bubnjeva koji odjekuju regijom nakon formiranja međunarodne koalicije za borbu protiv ISIL-a. Erdogan je, također, više puta ponovio kako je cilj Zapada da preko koalicije ostvari kontrolu nad izvorima energije.  

Hoće li Turska, zaista, uspjeti ubijediti EU u ozbiljnost i prioritet pitanja njenog priključenja Uniji kroz pridržavanje i primjenu datih kriterija, kako se obavezala ranije, posebno reformama i spuštanjem medijskih tenzija? Hoće li u  narednim godinama donijeti radosne vijesti za Ankaru, dok se približava jubilej stotine godina od uspostave republike 2023. godine, što je i zahtjev njenog predsjednika? Ili će se vrata pred Turskom zatvoriti kroz aranžman „posebnog partnerstva“ sa Unijom, što je, sa druge strane, želja dvije utjecajne države Unije, Francuske i Njemačke?    

Trenutna događanja i razvoj situacije ukazuju na to da su veoma slabi izgledi za oba scenarija, što znači da će ovakav odnos vjerovatno ostati isti kroz spore pregovore i odugovlačenja, koja i sada traju unedogled bez bilo kakvog vremenskog okvira za njihovo okončanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera