Odsustvo volje da se rasvjetli nastanak Republike Srpske

Obrevši se u teatru, Dodik se prilagodio okolini, pa je svoj nastup izveo u visoko teatralnom stilu (Sava Radovanovi? / Tanjug)

Manifestacija “Dani Srpske u Srbiji 2017” svečano je otvorena 15. septembra u Narodnom pozorištu u Beogradu još svečanijim govorom predsednika [bh. entiteta] Republike Srpske Milorada Dodika. Obrevši se u teatru, Dodik se prilagodio okolini, pa je svoj nastup izveo u visoko teatralnom i gromopucatelnom stilu. Pošto se poslednjih godina uneo u ulogu separatiste od BiH i ujedinitelja vaskolikog srpstva, Dodik je izveo još jednu improvizaciju na svoju standardnu temu.

Dramski monolog je započeo tvrdnjom da su Republika Srpska i Srbija jedno, te da su stanovite “istorijske nesreće” te koje su napravile granice. Iza mutne poetske metafore o istorijskim nesrećama krije se sasvim prozaičan sadržaj: propast projekta Velike Srbije i Dejtonski sporazum.

Dodik je u maniru iskusnog glumca nastavio retoričkim pitanjem, rekavši da razmišlja da li Republika Srpska treba uopšte da se predstavlja jer ona pripada Srbiji kao što i Srbija pripada Republici Srpskoj. Bilo je reči i o neizbežnoj Deklaraciji o očuvanju srpskog naroda, Dodik je pozvao sve Srbe da odgovore na nju, mada nije precizirao na koji način. Valjda tako što će da se očuvaju.

Od ujedinjenja do ljubavi

Za gledaoce sa jeftinijim ulaznicama Dodik je pojasnio: “Naša pozicija u Bosni i Hercegovini nije završena. Mi smo gurani u nju. To nije željeno mjesto. Zna se šta Srbi u Republici Srpskoj žele. Je l’ to moram ja ponovo da kažem da želimo da budemo zajedno sa Srbijom?”

Kojim je to saznajnim metodama Dodik utvrdio želje Srba u Republici Srpskoj nije detaljnije objašnjeno, a s obzirom da nije bilo referenduma na temu ujedinjenja sa Srbijom, reklo bi se da se predsednik manjeg bh. entiteta poslužio telepatijom.

Nekoliko dana kasnije Liga socijaldemokrata Vojvodine izdala je saopštenje kojim je pozvala Vladu Srbije da najoštrije osudi Dodikove izjave jer one “nanose ogromnu štetu dobrosusedskim odnosima Srbije i BiH”, zaključivši da “nereagovanje na ovakve istupe ostavlja veoma loš utisak”.

Međutim, nije tačno da Vlada nije reagovala na Dodikov poklič za svesrpskim ujedinjenjem i uklanjanjem granice sa Drine. Naprotiv.

Otvaranju manifestacije prisustvovao je i ministar odbrane Aleksandar Vulin koji je reagovao po hitnom postupku. Na licu mesta se obratio novinarima i rekao: “Republike Srpske ne bi ni bilo da nije bilo pretnji o istrebljenju srpskog naroda. Govoriti o Republici Srpskoj, a ne poći od činjenice da Srbi imaju pravo da odlučuju o sebi i svojoj sudbini ne bi bilo moguće”.

Obećavši svaku moguću vrstu pomoći bratskom prekodrinskom narodu, Vulin je svoju tiradu okončao ljubavnom izjavom: “Republika Srpska uvek može da računa na svoju Srbiju baš kao što Srbija zna da je niko nigde ne voli tako kao što se voli u Republici Srpskoj”.

A kad se dvoje mladih toliko vole, zašto se ne bi i ujedinili?

Velikosrpska figa u džepu

Vulin nije tako eksplicitan kao bivši predsednik Srbije Tomislav Nikolić koji je koristio svaku priliku da kaže kako potajno deli Dodikove snove o ujedinjenju ili da mu je želja da Srbija i Republika Srpska postanu jedno, ali je ipak dovoljno jasan. Zvaničnici Srbije svako malo ponavljaju kako podržavaju celovitost BiH, kako je Srbija garant Dejtonskog sporazuma, dok istovremeno šalju Dodiku signale kako ima podršku Srbije u svojim naumima.

Tek kad se Dodik malo zaigra pa pretera, Srbija mu uskrati podršku, kao što je to bio slučaj sa referendumom o Danu Republike Srpske prošle godine.

Stiče se utisak da srbijanska politička elita zvanično vodi proevropsku politiku, dok u džepu drži figu velikosrpske ideologije. Za svaki slučaj, zlu ne trebalo. Otuda i odsustvo volje da se rasvetli nedavna istorija i nastanak Republike Srpske. Zato Vulin i može da priča o pretnjama istrebljenjem srpskom narodu, iako je istina potpuno obrnuta, da su srpske snage u BiH, uz zdušnu pomoć Srbije, istrebljivale Bošnjake i ostalo nesrpsko stanovništvo, te da je Republika Srpska nastala na etničkom čišćenju i genocidu. Onolike presude pred Međunarodnim tribunalom u Hagu svedoče o tome, ali u Srbiji i Republici Srpskoj nema ko da ih čita.

Otuda i najava Deklaracije o opstanku, odnosno očuvanju srpskog naroda u čijoj pozadini leži stara priča o srpskoj ugroženosti koja sačinjava samo jezgro velikosrpskog nacionalizma.

Uzalud Aleksandar Vučić ubeđuje javnost da Deklaracija nema nikakve veze sa šovinizmom ili hegemonizmom kad Dodik lepo kaže “da će se iz nje moći čitati između redova mnoge stvari i vidjeti cilj”. “Između redova” – jer ne smemo javno da govorimo kako nismo odustali od programa o svim Srbima u jednoj državi. A cilj dobro znamo, on se ne menja još od Garašaninovog Načertanija – proširenje teritorija srpske države. Dodik je bar iskren, dok bi Vučić hteo da istovremeno bude i moderni proevropski političar i šovenska zadribalda.

Zidanje kuće na pesku

U ovu neveselu sliku potpuno se uklapaju i mnogi sadržaji manifestacije “Dani Srpske u Srbiji 2017”, na primer promocija knjige Istorija Republike Srpske Čedomira Antića i Nenada Kecmanovića. Radi se o knjizi u kojoj se govori o genocidu nad srpskim narodom u Drugom svetskom ratu izvršenom “od hrvatskih i muslimanskih fašista”, ali se nijednom rečju ne pominju, recimo, logori oko Prijedora, dok se genocid u Srebrenici naziva zločinom.

Istorija se revidira, Drugi svetski rat se tretira kao građanski, četnici postaju dobri momci, a o agresiji Srbije na BiH devedesetih godina prošlog veka se piše kao o “periodu građanskog rata u BiH, odnosno odbrambeno-otadžbinskog rata”. Kad bismo logički sledili argumentaciju autorskog dvojca, stigli bismo do nečeg što bi moglo da se nazove genocid u samoodbrani.

Iako je manifestacija “Dani Srpske u Srbiji” obuhvatila čitav niz programa u kojima je učestvovalo gotovo 800 ljudi u 20 gradova, sve je to ostalo u senci ideološkog mahnitanja sračunatog na podizanje tenzija među susednim državama. Čak i ono što je najvažnije kod ovakvih manifestacija, a to je jačanje privredne saradnje, palo je u drugi plan, iza Dodikovih opasnih maštarija koje nailaze na dobar prijem kod srbijanskih političara i ostavljaju gorak ukus u ustima.

Uzalud sklapanje ekonomskih dogovora i priče o razvoju privrede; pored lidera koji su uvek spremni da izazovu novi sukob, čak i oružani, samo da bi se održali na vlasti – sve to deluje kao zidanje kuće na pesku. Razornu moć snova o ujedinjenju svih Srba smo već videli, iza njih je ostala java sa zgarištima, desetinama hiljada mrtvih, stotinama hiljada raseljenih, razbijenom zemljom, zatrovanim dušama i neizvesnom budućnošću.

Ponovno sanjanje takvih snova, posebno kad ih snivaju ljudi koji u rukama drže veliku političku moć, ne može da donese ništa dobro. U kući obešenog ne govori se o konopcu. To pogotovo ne bi trebalo da radi dželat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera