Odricanje od politike podjela
Piše: Miro Lazović
Agresija na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine, koja je imala za cilj stvaranje vojnih i političkih pretpostavki za nestanak države BiH, zaustavljena je od strane međunarodne zajednice koja je, pod pritiskom i diplomatskom inicijativom američke administracije, prisilila „sve strane u sukobu u BIH“ da prekinu neprijateljstva i u Daytonu parafiraju mirovni ugovor, a konačno ga potpišu u Parizu 14.12.1995. godine.
Mirovni ugovor je stvaran u veoma nepovoljnim uslovima za BiH i rezultat je bolnih kompromisa
Razapeta između dva neprirodna entiteta (Federacije BiH i Republike Srpske), koja se u Daytonu nisu mogla problematizirati zbog protivljenja američke administracije na čelu sa Richardom Holbrookeom, država BiH je u osnovi sačuvana kao krhka nedovršena građevina čija konstrukcija konstantno podrhtava pod teretom loših ustavnih rješenja.
Loše strane Daytonskog mirovnog ugovora su u tome što su ostavljene i mogućnosti za aktivno zagovaranje tzv. etno-federalizma na neprirodnim osnovama teritorijalne podjele BiH uspostavljene ratnim djelovanjima.
U svojoj suštini, ovaj mirovni ugovor je kroz Aneks 4. (Ustav BIH), dao dovoljno nade i onim političkim snagama koje su željele integraciju BiH, ali i onima koji su političkim sredstvima nastojali dovršiti ratne ciljeve.
Jedna od najslabijih tačaka Daytonskog mirovnog ugovora je upravo u tome što je kreatore rata predvidio kao graditelje mirne i stabilne BiH.
A to je ipak bila iluzija, ili možda i svjestan previd američke administracije. Jer da se htjela takva BiH, ne bi tadašnja srbijanska politika preko Karadžića i Mladića pokrenula ratnu opciju.
Nepravičan mir
Nakon svega, Daytonski mirovni ugovor je u osnovi nova politička pretpostavka za opstanak države BiH, uz snažnu asistenciju međunarodne zajednice.
Mirovnim ugovorom se obezbjeđuje pravni okvir za uspostavu i funkcionisanje države BiH u smislu kontinuiteta Republike BiH koja ima međunarodno priznanje Ujedinjenih naroda.
Napore američke administracije i cjelokupne međunarodne zajednice na zaustavljanju „sukoba“ u BiH sublimirao je, dakle, Daytonski mirovni ugovor koji je zaustavio rat, ali nije donio pravičan mir.
Jedan od temeljnih principa na kojima je Daytonski sporazum zasnovan je teritorijalna podjela BiH po ključu 51-49 (51 posto teritorije Federaciji BiH i 49 posto Republici Srpskoj), koji je usaglasila takozvana kontakt grupa. Na taj način je BiHnastavila svoj život kao cjelovita suverena i nezavisna država, sa očuvanim međunarodno pravnim subjektivitetom u odnosima sa drugim državama i članstvom u međunarodnim organizacijama.
U tom kontekstu dobre strane Daytonskog mirovnog ugovora leže u činjenici da su u ovaj ugovor ugrađeni elementi koji omogućavaju konsolidaciju svih državnih instrumenata i uspostavljanje savezne državnosti na teritoriji cijele BiH.
Loše strane Daytonskog mirovnog ugovora su u tome što su ostavljene i mogućnosti za aktivno zagovaranje tzv. etno-federalizma na neprirodnim osnovama teritorijalne podjele BiH uspostavljene ratnim djelovanjima.
Problematičan ustav
Ovu kontradikciju omogućava Aneks 4. ugovora koji regulira Ustav BiH. Faktička podijela BiH koju je utvrdila Kontakt grupa je temeljni pravni osnov koji je usaglašen u ustavu, na kojem počiva teritorijalna organizacija države BiH.
Ustavna rješenja su koncipirana tako da ustav predstavlja dokument o odnosima između entiteta i države u kojem država ima onoliko ingerencija koliko to entiteti dopuste.
Stoga, podjela BiH na dva entiteta ustanovljena u Daytonu kao proizvod trenutne ratne situacije na terenu iz 1995. godine, i danas, 16 godina poslije, predstavlja perpetum mobile svih političkih dešavanja u BiH.
Sa pogrešne osnove i krhkih temelja ne može se izgraditi čvrsta država.
Sadašnje administrativne granice entiteta FBiH i RS su „faktičko stanje“, odnosno ratne linije fronta, i kao takve se suprostavljaju historiji i tradiciji BiH društva i države.
Na ovim temeljima se pod patronatom OHR-a kao institucije Visokog predstavnika u BiH, uspostavljene u svrhu provedbe Daytonskog mirovnog ugovora, pokušava integrisati BH društvo. A to je zaista teško.
Jer sa pogrešne osnove i krhkih temelja ne može se izgraditi čvrsta država. I upravo sve ove postdaytonske godine protekle su u konstantnom nadmetanju između onih snaga koje su zagovarale bržu integraciju bh. društva i države i onih koji su jačali entitetsku podjelu na štetu države.
U tome su prednjačile vlasti Republike Srpske, koje su vodile, a danas još žešće vode politiku kao igru u kojoj za njih nema dobitka ukoliko BiH ne izgubi. Stoga se može reći da su sadašnji stvarni gospodari političke scene u BiH vlasti Republike Srpske.
U Daytonu su nagrađeni sa Republikom Srpskom na 49 posto teritorije BiH, a ostali dio države blokiraju preko entitetskog glasanja i na taj način država BiH je postala talac Republike Srpske.
Diskriminacija građana
Postdaytonski period u Bosni i Hercegovini jasno ukazuje da je Ustav BiH generator političke nesloge i nesporazumijevanja, što Bosnu i Hercegovinu i društvo u cjelini, konstantno drži u stanju političkih konfrontacija i sukoba. Postojeći Ustav BiH, u segmentu ostvarivanja ljudskih prava, već 16 godina diskriminira sve građane BiH.
Ta diskriminacija se primjenjuje ne samo prema kategoriji ostalih već i prema konstitutivnim narodima u entitetima. Razlozi ovakvom stanju ogledaju se prvenstveno u odbijanju svih političkih čimbenika u BiH da izvrše odricanje od politike podjele države Bosne i Hercegovine.
Odgovornost za ovakvo stanje leži i u metodologiji međunarodne politike naspram države Bosne i Hercegovine, koja nikada nije izvršila pacifikaciju političke scene po ugledu na poslijeratnu Njemačku. Naprotiv, u Bosni i Hercegovini na političkoj sceni su ostali politički protagonisti podjele države Bosne i Hercegovine, koji zahvaljujući nedorečenosti Daytonskog mirovnog sporazuma održavaju status quo pledirajući na međunarodno prihvatanje podjele države Bosne i Hercegovine.
U tom kontekstu, za svako dalje funkcionalno utemeljenje i razvoj države Bosne i Hercegovine potrebno je ostvariti politički konsenzus u pogledu odricanja od politike podjele države Bosne i Hercegovine.
Daytonski mirovni ugovor, bez dosadašnjih opstrukcija iz RS-a, može biti kvalitetan temelj za novu viziju države Bosne i Hercegovine u kojem će snaga zajedništva različitosti biti motor koji će kreirati nove perspektive i otvarati nove prozore u bolju budućnost.
To je minimum zajedničkog imenitelja koji će biti temelj daljeg političkog, socijalnog, kulturnog i ekonomskog dijaloga u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa tim opredjeljenjem, i činjenicom da se samo istinom i pravdom može doći do oprosta i pomirenja, moramo svi zajedno raditi na uspostavi novih društvenih odnosa koji će u BiH stvoriti sigurnu i stabilnu državu svih njenih naroda i građana.
Daytonski mirovni ugovor je dao okvir za uspostavljanje normalne, građanski orijentirane države koja u suštini može da se koncipira na način da zadovolji sve potrebe građana za emancipacijom i ostvarivanjem kako nacionalnih, tako i osnovnih ljudskih prava.
On je omogućio zaustavljanje rata i stradanja i osujetio je kreiranje velikodržavnih projekata na Balkanu, što je uslovilo uspostavljanje novih i općepolitičkih pogleda BiH susjeda na samu državu Bosnu u Hercegovinu. U tom kontekstu, Daytonski mirovni ugovor, bez dosadašnjih opstrukcija iz RS-a, može biti kvalitetan temelj za novu viziju države Bosne i Hercegovine u kojem će snaga zajedništva različitosti biti motor koji će kreirati nove perspektive i otvarati nove prozore u bolju budućnost.
Novi konflikti
U protivnom, ukoliko se sadašnje politike zadržavanja podjela nastave, a koje Daytonski mirovni ugovor dozvoljava, u BiH će se generirati novi i po intenzitetu brutalniji konflikti, čija će mogućnost izbijanja nastaviti da tjera strane investicije i ostaviti BiH da u mraku svojih podjela gleda u svjetlo evropskih integracija sa distance.
Ova mračna perspektiva za državu BiH je izgledna samo u onoj mjeri u kojoj političke snage razdora, nacionalnih podjela i nesloge budu dobivale povjerenje građana na izbornim ciklusima, kao i u onoj mjeri u kojoj međunarodna zajednica bude imala interesa za provedbom Daytonskog mirovnog ugovora u cjelini.
Nažalost, svaka politika koja svoje djelovanje bazira na povratku u prošlost u BiH ima svoju specifičnu težinu upravo iz razloga loših ustavnih i drugih rješenja po državu BiH ustanovljenih u Daytonskom mirovnom ugovoru.
Stoga, dok god se ne pojavi politika koja će na novim i zdravim temeljima bazirati ambijent za budućnost ove zemlje, svi zajedno smo primorani da živimo zarobljeni političkim predrasudama o vlastitoj nacionalnoj eksluzivnosti. Jedina budućnost i perspektiva BiH je u euoratlanskim integracijama, te u afirmaciji i prihvatanju evropskih principa i standarda, kao i u izgradnji svijesti o zajedničkoj pripadnosti državi BiH svih njenih naroda i građana.
Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera