Odnosi NATO – BiH: Stara farsa ili nova suština?

Institucionalizacija multiraleralnih odnosa Bosne i Hercegovine sa Sjevernoatlantskim savezom počela je prije 12 godina (AP)

Nakon devet i po godina čekanja i usvajanja čitavog niza strateških dokumenata o saradnji Bosna i Hercegovina – NATO, Bosna i Hercegovina napokon je dočekala zeleno svjetlo za aktiviranje Akcijskog plana (Membership Action Plan – MAP) za članstvo u Sjevernoatlantskom savezu. Samo nekoliko dana ranije koplja su se lomila do te mjere žestoko da je uoči samog briselskog sastanka ministara vanjskih poslova zemalja članica Alijanse izgledalo da od MAP-a ni ovog puta neće biti ništa. A onda je došlo prosvjećenje i konačna odluka o još jednoj protekciji kako bi se etnokratski klanovi u Bosni i Hercegovini potakli na razumno bavljenje politikom. Dakako, i državnim institucijama i građanima pružena je prilika za konačni razlaz s iluzijama i povratak suštini golog života.

MAP sam po sebi nije ništa epohalno na bh. transatlantskom putu, kako ga doživljavaju u populističkim krugovima u Bosni i Hercegovini, ali je važna i nezaobilazna karika cijelog procesa pridruživanja i konačnog učlanjenja u NATO. NATO-ov Akcijski plan za članstvo mogao bi imati ne potpuno istu, ali vrlo sličnu simetričnost i komplementarnost sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske unije i Bosne i Hercegovine iz 2008. U nekim će se područjima događati sukcesivni, a u nekima paralelni procesi prilagođavanja vojnopolitičkom “naslijeđu” Alijanse (svojevrsni acquis communautaire) i zajedničkim vrijednostima tog gorostasnog vojnog saveza.

Utoliko bi se prije moglo reći da odluka ministara vanjskih poslova zemalja članica NATO-a s početka ove sedmice ima veliki značaj za trasiranje, operacionalizaciju, provođenje i nadzor cjelokupnog procesa integracije Bosne i Hercegovine u sigurnosno-političke strukture NATO-a. No, takva odluka, naravno, nema onu historijsku težinu kakva joj se u Sarajevu pripisuje. Od papirnatih odluka i zaključaka do konkretnih djela vrlo je dug i težak put.

Perspektiva pouzdanog sigurnosnog kišobrana

Tradicionalno iskušenje da se svaka pozitivna odluka Evropske unije ili NATO-a o Bosni i Hercegovini u domaćim strukturama vlasti javno propagira kao historijska prekretnica najbolja je ilustracija nesigurnosti domaćih struktura i njihove nade da će neko drugi obaviti glavni posao. Takav diskurs, koliko se moglo vidjeti od početka ove sedmice, i dalje će biti omiljena praksa na domaćem terenu. Ako bi se tako i nastavilo, NATO-ovi vojnici i dalje bi, kao i u proteklih 25 godina, mogli biti u Bosni i Hercegovini, a Bosna i Hercegovina u dogledno vrijeme neće biti članica NATO-a.

Institucionalizacija multiraleralnih odnosa Bosne i Hercegovine sa Sjevernoatlantskim savezom počela je prije tačno 12 godina, sredinom decembra 2006, kad je ta država, zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, pristupila NATO-ovom Partnerstvu za mir (PFP). Riječ je o autentičnom savezničkom “mehanizmu saradnje” s nečlanicama Saveza, aktiviranom 1994. u cilju stvaranja povjerenja između Alijanse i drugih zemalja istočne Evrope i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. U fokusu ovog mehanizma jest uspostavljanje vojne saradnje i regionalne stabilnosti, a obim međusobnih odnosa određuje svaka država potpisujući Individualni partnerski program, što je Bosna i Hercegovina također učinila.

Takvo vojnopolitičko partnerstvo dosad se najčešće potvrđivalo kroz saradnju u reformiranju oružanih snaga, ispunjavanje standarda NATO-a pri nabavci nove vojne opreme, zajedničke manevre, školovanje oficira domaćih armija u obrazovnim shemama NATO-a te učešće zemalja članica Partnerstva za mir u mirovnim misijama Sjevernoatlantskog saveza, u čemu je i Bosna i Hercegovina značajno prisutna te zbog toga često hvaljena. U slučaju prijetnje ili napada na neku od zemalja potpisnica PFP-a NATO, međutim, nema odbrambenu ulogu, ali zemljama članicama Saveza ostavljeni su pravo i mogućnost da samostalno odlučuju o eventualnoj vojnoj pomoći ili intervenciji.

Perspektiva pouzdanog sigurnosnog kišobrana, dakle, otvara se tek Akcijskim planom za članstvo, a finalizira konačnim pristupanjem najjačoj vojnopolitičkoj organizaciji i oružanoj sili današnjice. MAP je zbirka vrlo preciznih i uhodanih mehanizama pripremanja zemlje kandidata za što brži i bezbolniji put od Partnerstva za mir do punopravnog članstva. Među glavnim mehanizmima su treninzi, zajedničke vježbe, ekspertize i savjetovanja, stručno-tehnička pomoć i praktična podrška, a sve je to prilagođeno individualnim specifičnostima i potrebama zemalja koje se žele priključiti NATO-u. Same aktivnosti na svim tim pipkavim poljima, kao ni konačan ishod takvih reformi, nisu garancija da će svaka zemlja (kad god ona procijeni da je vojno, politički i institucionalno sazrela) biti primljena u punopravno članstvo. Glavnu riječ imaju zemlje članice. Prijem u NATO je politika, pitanje trenutka i splet sretnih ili loših okolnosti.

Još jedno sračunato ‘pomilovanje’ Bosne i Hercegovine

Pred institucijama vlasti i političkim vodstvima Bosni i Hercegovini veliki su poslovi i vrlo seriozne političke, vojne, ekonomske, pravosudne, institucionalne i druge reforme. Riječ je, dakle, o svojevrsnom paralelnom kolosijeku od Sarajeva do Brisela. Jedan vodi do glavnog sjedišta NATO-a u briselskom naselju Evere, a drugi do poznatog trga “Robert Schuman”, u političkom epicentru glavnog grada belgijske kraljevine. Otud i toliko česta politička uvjeravanja domaće javnosti da se u Evropsku uniju stiže upravo ovim prvim kolosijekom, koji vodi preko sjedišta NATO-a iako takva propaganda nema osnova, jer, naprimjer, Austrija nije članica te vojnopolitičke alijanse, ali od početka 1995. jest u Uniji. Ili obratno: Norveška se nije pridružila Uniji, ali jest punopravna članica NATO-a. Nekom drugom prilikom moglo bi se govoriti i o mnogim drugim zanimljivim kombinacijama o kojima se u regiji šuti.

Ono što je fakat u ovom času jest da bi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, kao zajednička izvršna vlast za oba bh. entiteta, i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kao vrhovna komanda i meritum vanjske politike, u što kraćem roku trebali predstaviti Godišnji nacionalni program akcije za početak primjene MAP-a, koji bi mogao biti neka vrsta istinomjera političke opredijeljenosti Bosne i Hercegovine za članstvo u NATO-u. Vijeće ministara kroji, a Predsjedništvo odobrava Godišnji nacionalni program, minimizirajući i na taj način ulogu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u sigurnosnim aspektima, što je, također, još jedan u moru apsurda u procesu odlučivanja u Bosni i Hercegovini i upravljanja tom zemljom.

Razloga za sumnju u ovom trenutku ima napretek. Prvi je u samoj strukturi aktuelnog državnog Predsjedništva, u kojem će, izvjesno, glas Milorada Dodika, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, i dalje nedostajati “za sve odluke koje se budu odnosile na integraciju Bosne i Hercegovine u NATO”. “Stav institucija [bh. entiteta] Republike Srpske prema eventulanom ulasku Bosne i Hercegovine u NATO je jasan. Vrlo striktno ću slijediti rezoluciju Narodne skupštine RS-a o vojnoj neutralnosti, koja me obavezuje da neću podržati ništa što se odnosi na NATO”, izjavio je ovih dana Dodik u ulozi trenutnog predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Povod pesimizmu jest i ta famozna neperspektivna vojna imovina, u vezi sa čijim se uknjiženjem u vlasničke knjige države ili entiteta koplja lome gotovo deceniju. Iako Bosna i Hercegovina nije ni presedan ni izuzetak kad je riječ o tom pitanju, činjenica je da se na MAP konačno pristalo uz uvjet da to pitanje bude riješeno, ne toliko kao “biti ili ne biti” za članstvo u Savezu koliko zbog provjere kredibiliteta domaćih institucija i ozbiljnosti predstavnika političke vlasti u zemlji. Dakle, odluka ministara vanjskih poslova zemalja članica NATO-a o još jednom sračunatom “pomilovanju” Bosne i Hercegovine i njenih etnokratija mogla bi se u skoroj budućnosti izroditi u još jednu ponižavajuću farsu ili u preokret, s izuzetnim pozitivnim “domino efektom” i na proces integracije u Evropsku uniju.

Nije samo vojska, napad i odbrana

“Sada je na Bosni i Hercegovini da napravi sljedeći korak i odluči hoće li prihvatiti našu ponudu”, rekao je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg nakon ministarskog sastanka u Briselu. Riječ je o očitoj aluziji na poznata stajališta Milorada Dodika u vezi s njegovim tvrdim držanjem kursa srbijanske Vlade i tamošnjeg šefa države Aleksandra Vučića. “Sve dok Srbija bude protiv ulaska u NATO, i RS će se tome na sve načine protiviti”, podsjetio je Dodik neposredno prije preuzimanja dužnosti predsjedavajućeg državnog Predsjedništva i Vrhovne komande Bosne i Hercegovine.

Iako je i samom Dodiku jasno da se članstvo u NATO-u ne odnosi samo na vojsku, oružje, napade i odbranu nego je riječ o kompleksnoj arhitekturi nove i drugačije političke, ekonomske, sigurnosne, socijalne, pa i etičke budućnosti Bosne i Hercegovine (pri čemu svi ti procesi ne predstavljaju po automatizmu idealnu shemu budućeg života na ovim prostorima), Dodik ima formalnu mogućnost zaustaviti cijeli proces na četiri godine. Strane investicije u tom slučaju nastavit će odlaziti u politički stabilnije i za strana ulaganja sigurnije zemlje, mladi i cijele porodice nastavit će odlaziti u države izvjesnijih mogućnosti, a ustavnopravne, pravosudne, obrazovne, zdravstvene, socijalne i druge suštinske reforme ostat će prigušene političkim svađama i etnokratskim nadmetanjima.

Zbog toga se u ovom trenutku ključno pitanje odnosi na suštinu, smisao i očekivanja od najnovije odluke iz Brisela. Ako se uskoro pokaže da je forma i ovog puta bila glavna alatka kojom Zapad misli izgraditi dobru i stabilnu kuću otpornu na potrese, onda ni od MAP-a ni od euroatlantskih integracija neće biti ništa. Poluprotektorsko upravljanje zemljom, NATO-ova komanda u Sarajevu i EUFOR u svim regijama Bosne i Hercegovine u ulozi čuvara odveć klimavog i konstitutivno vrlo upitnog ustavnog poretka i dalje će biti naša sudbina i naš dugoročniji usud.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera