Odluka o ćirilici kojom su svi zadovoljni

Piše: Davor Gjenero

U Hrvatskoj su političari afirmirali uvjerenje kako je dobra ona politička odluka kojom nitko nije zadovoljan. Ministar rada nedavno je ponosno objašnjavao kako je njegov zakon o radu dobar, jer su njime nezadovoljni i poslodavci i sindikati. To bi trebalo značiti da je zakon „uravnotežen“.

Uravnoteženost u politici, vođenoj prema modelu „igre nulte sume“, obično je doista takva da izaziva nezadovoljstvo svih dionika u nekom procesu. To u racionalnom svijetu, naravno, ne znači da je riječ o vještom vođenju politike, nego se takva situacija procjenjuje kao nesposobnost donosilaca političkih odluka, nesposobnih prijeći iz „igre nulte sume“ u „igru s pozitivnim rezultatom“.

Odluka Ustavnog suda, donesena povodom saborskog zahtjeva za procjenu ustavnosti raspisivanja referenduma na inicijativu građana o provođenju ustavnoga prava na upotrebu manjinskog jezika i pisma, što ju javnost prepoznaje kao inicijativu za zabranu ćirilice u Vukovaru, suprotno uobičajenom u hrvatskoj politici, nailazi na zadovoljstvo svih dionika i svi su uvjereni kako je Ustavni sud upravo njima dao za pravo.

Naime, Ustavni sud odbacio je dovođenje u pitanje norme iz Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina da pripadnici manjinske zajednice, na područjima na kojima čine trećinu stanovništva, imaju pravo na službenu uporabu svog jezika i pisma. Ustavni sud istovremeno je zabranio bilo kakvo nasilno provođenje dvojezičnosti u Vukovaru, dajući Vukovarskom gradskom vijeću godinu dana da riješi pitanje i uspostavi prihvatljivu regulativu primjene dvojezičnosti na svome području.

Inicijativa o promjeni Ustava je propala, a danas je Vlada više niti ne spominje, iako je prije godinu dana premijer tvrdio kako je promjena Ustava ključna za uspješno funkcioniranje države. 

Time je sve dionike u procesu upozorio da je dobre političke odluke moguće donositi samo kompromisom među svima zainteresiranima za neku odluku, a da su bilo kakva nasilja, dakle, i postavljanje ploča na dva jezika i pisma uz pomoć kordona policije i razbijanje tako postavljenih ploča, neprihvatljiva praksa.

Kontrolna vlast

Ustavni je sud već odavno svojom judikaturom izazvao nezadovoljstvo premijera Zorana Milanovića. Posao je ustavnih sudova, kao tijela kontrolne vlasti u političkim sustavima koji poznaju ustavno sudovanje, da bude konzervativno tijelo, a hrvatski predsjednik Vlade u nekoliko je slučajeva bio osobno pogođen takvim konzervativnim djelovanjem Ustavnog suda koji je kao neustavna odbacivao zakonodavna rješenja Milanovićeva kabineta.

Naročito nezadovoljstvo premijera Ustavni je sud izazvao kad je odbacio pokušaj Milanovićeva izigravanja obveze izručivanja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, visokih funkcionara tajnih službi staroga režima, na osnovu Jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga izdanog u Njemačkoj.

Posljedica tog „rata“ između premijera i Ustavnog suda bila je da Sabor, zbog zabrane premijera Milanovića, na procjenu ustavnosti nije poslao prijedlog o raspisivanju ustavnog referenduma o braku, iako je bilo jasno da bi Ustavni sud barem odgodio taj za demokraciju neugodni referendum, i to tako dugo dok Sabor kvalitetno ne regulira proceduru raspisivanja referenduma na inicijativu građana. Time bi umjerenim akterima u političkom sustavu bilo ostavljeno dovoljno vremena da se postigne nekakav kompromis i da se izbjegne održavanje referenduma o pravima jedne manjinske zajednice, kojim se objektivno tu zajednicu dovelo u nepovoljniji položaj u društvu.

Potpisi prikupljeni za raspisivanje referenduma o manjinskom pravu na dvojezičnost mjesecima su stajali u Saboru, prije nego što je donesena odluka o upućivanju pitanja o ustavnosti inicijative Ustavnome sudu. Činjenica da je pitanje inicijative za ograničavanje manjinskih prava „visjelo“ mjesecima, objektivno je stvarala lošu sliku o odnosima većine i manjinskih zajednica, prije svega, srpske manjine.

Da je Sabor imao hrabrosti bez premijerova pristanka uputiti inicijativu na ocjenu Ustavom sudu odmah kad je ona stigla, bilo bi spriječeno dugotrajno kontaminiranje međunacionalnih odnosa.

Iako je u više od godinu dana Vlada, odnosno preciznije premijer, vrlo intenzivno nastojao diskreditirati ulogu Ustavnog suda, a jedan od razloga zbog kojih je nakon izbijanja afere vezane uz Europski uhidbeni nalog htio mijenjati Ustav bila je i namjera da se promijeni način izbora sudaca Ustavnog suda i kazni njegov sadašnji saziv zbog neposlušnosti.

Inicijativa o promjeni Ustava je propala, a danas je Vlada više niti ne spominje, iako je prije godinu dana premijer tvrdio kako je promjena Ustava ključna za uspješno funkcioniranje države. Suprotno njegovim željama, Ustavni sud u tom je razdoblju samo jačao svoju društvenu poziciju, iako su ga Vladi skloni mediji sustavno nastojali javno dezavuirati.

Odlukom o sprječavanju referenduma, kojime se nastojalo ograničiti pravo nacionalnih manjina, dakle, ranjivih skupina u društvu, ali i izigrati preuzete obveze iz pristupnog dijaloga Hrvatske s EU-om (Ustavni zakon o pravima manjina bio je ispunjenje preduvjeta za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanje EU-u, dakle, prvog koraka u pretpristupnom procesu), ali koja je osudila i praksu izazivanja podjela u društvu, Ustavni sud dodatno je osnažio svoju društvenu poziciju.

Bez dogovora o imenovanju sudija

Naime, odluka Vlade da na javne institucije, protivno volji lokalne zajednice, postavi ploče ispisane dvama jezicima i pismima nije stvarno ispunjavanje načela ravnopravne upotrebe manjinskog jezika i pisma. Za pripadnike manjine najvažnije je da se svim tijelima javne vlasti mogu obraćati na svome jeziku i pismu, a isticanje topografskih tabli, pa onda i tabli na javnim institucijama, tek je od sekundarnog značenja.

Ne postigne li se konsenzus o izboru novih sudaca, moglo bi se desiti da se to tijelo kontrolne vlasti raspadne.

Time se, naime, šalje poruka da je manjina u toj sredini sukreator identiteta zajednice te da su njen identitet i kultura dio tog lokalnog identiteta. Nasilno ostvarivanje prava na dvojezičnost, u onome segmentu u kome ono predstavlja afirmaciju integracije manjine, u najmanju je ruku protuslovno.

Ostvarivanje tog dijela prava manjine mora biti iskrena poruka lokalne zajednice, a Ustavni sud svojom je odlukom i obvezivanjem Gradske skupštine u Vukovaru da u godini dana riješi problem stvorio nišu za odvijanje poželjnog scenarija.

Ustavni sud tako se afirmirao kao kontrolna vlast u Hrvatskoj, kao svojevrsna protuteža neobuzdanoj ambiciji političara, prije svega, onih na vlasti, ali i u opoziciji. Osim njega, samo je predsjednik Republike pokazivao ambiciju unijeti racionalnost u političko odlučivanje. Zato je vjerojatno on i najzadovoljniji odlukom Ustavnog suda, i s najviše prava može reći da je i u slučaju dvojezičnosti u Vukovaru Ustavni sud dao njemu za pravo. Predsjednikov posao je, međutim, i to da osigurava usklađeno djelovanje svih dijelova vlasti, a očito je da to predsjedniku Josipoviću nije baš pošlo za rukom.

Ustavni sud do neke je mjere popunio tu rupu. Međutim, unatoč tome što je taj sud dosad dobro radio svoj posao, u idućoj bi godini mogao biti uzročnik ozbiljne ustavne krize, i to u za to najnepovoljnijem razdoblju. Naime, iduća je godina godina parlamentarnih izbora, a jedna je od najvažnijih uloga Ustavnoga suda da je on najviša žalbena instanca u izbornom procesu.

Iako prema Ustavu ima 13 članova, već dvije godine djeluje samo njih dvanaest. Nakon što je jednoj od sutkinja istekao osmogodišnji mandat, Sabor nikako ne uspijeva izabrati trinaestoga suca. Naime, nakon posljednje promjene Ustava ustavne se suce bira dvotrećinskom većinom, a među vladajućima i opozicijom nema konsenzusa o tom izboru. Iduće godine čak polovici sudaca Ustavnog suda (jednom sucu na ljeto, ostalima u jesen) istječe mandat, a ne postigne li se konsenzus o izboru novih sudaca, moglo bi se desiti da se to tijelo kontrolne vlasti raspadne.

Ustavni sud, sa svojom odmjerenošću i koncilijantnošću te kvalitetnom judikaturom i zaštitom temeljnih demokratskih načela, igra važnu ulogu u stabilizaciji hrvatskoga političkog sustava, pa je takvu ulogu odigrao i u pitanju zaštite temeljnih manjinskih prava, ali ako među parlamentarnim strankama i unutar političke većine (dakle, izvršne vlasti) ne prevlada spremnost na kompromise i postizanje suglasnosti, Ustavni sud neće još dugo moći sprečavati klizanje Hrvatske u ustavnu krizu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera