Odlazak visokog predstavnika koji se miješao u svoj posao

Britanski političar i bivši lider liberalnih demokrata Paddy Ashdown jedan je od visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini koji se najviše miješao u svoj posao. Ponekad je u korištenju bonskih ovlaštenja i pretjerivao. Za one koji ne prate pažljivo zbivanja u kompliciranoj državi Bosni i Hercegovini, garanti provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma (SAD i zemlje članice Kontakt grupe) dali su ovlaštenja visokom predstavniku da nadzire provedbu sporazuma i poduzima mjere koje smatra neophodnim da ukloni one politike i pojedince koji taj proces opstruiraju.

U mandatu od 2002. do 2006. donio je 430 različitih odluka. Nametao je zakone, smjenjivao dužnosnike, nametnuo izmjene Statuta Grada Mostara, inicirao formiranje Komisije Vlade Republike Srpske za utvrđivanje činjenica o zbivanjima u i oko Srebrenice 1995. godine.

Vlada Republike Srpske, pod snažnim pritiskom Ashdowna kao visokog predstavnika, formirala je Komisiju za Srebrenicu na temelju Odluke Doma za ljudska prava BiH iz 2003. Iako se kroz izvještaj pokušao stvoriti dojam da su vlasti entiteta dostigle zrelost za suočavanje sa počinjenim zločinom, tadašnji premijer RS-a Dragan Mikerević otvoreno je tvrdio da se radilo pod žestokim međunarodnim pritiskom. Komisija je konstatirala kako se u istraživanom periodu dogodio zločin velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, a Vlada je prihvatila preporuku Komisije i izrazila suosjećanje i izvinjenje članovima porodica postradalih. Dogodilo se to tri godine prije nego će Međunarodni sud u Hagu zločin u Srebrenici definirati kao genocid koji su počinile snage Vojske i policije Republike Srpske, a Srbiju označiti krivom za kršenje Konvencije o sprečavanju genocida.

Pitanje državne imovine

Važna odluka koju je donio je zabrana raspolaganja i prodaje državne imovine u proljeće 2005. Da nije donesena, Bosna i Hercegovina bi kroz poslijeratne godine ostala bez imovine vrijedne milijarde dolara s obzirom na namjere entitetskih vlasti da je raskrčme i novac iskoriste u koruptivne aktivnosti ili za stjecanje koristi grupa bliskih vladajućim strankama.

Ashdown je 2004. godine nametnuo izmjene Statuta grada Mostara, ukinuo postojanje općina, izmijenio Izborni zakon i Zakon o preraspodjeli prihoda. Izmjene su bile na snazi sve do odluke Ustavnog suda BiH kojima se one proglašavaju neustavnim 2009. godine. Od tada do danas novi Statut nije donesen i Mostarci zbog toga ne mogu birati svoje lokalne vlasti. Bošnjačke stranke osporavaju odluku Suda, iako je ona obavezujuća, i do danas nema dogovora o načinu na koji bi izbori u Mostaru trebali biti provedeni.

Priznao je da je činio i greške, a kao ljude s kojima je najbolje surađivao isticao je Dragana Čavića, Adnana Terzića i donekle Mladena Ivanića. Za Milorada Dodika je tvrdio da nije nacionalista, nego nacionalizam koristi kao polugu moći.

Ocjenjujući svoj mandat tokom oproštajne posjete Banjaluci krajem januara 2006. Ashdown je kao uspjehe pobrojao – “jedinstveno pravosuđe, jedinstveni krivični zakon, jedinstveni sistem indirektnog oporezivanja, jedinstvena carina i obavještajna struktura, osnove za policiju na državnom nivou, ujedinjeni Mostar i kraj opstrukcija RS-a u pogledu saradnje sa Međunarodnim sudom za ratne zločine.”

“Prije nego što sam napustio BiH”, kazao je Ashdown, “žao mi je što nismo radili na jednoj stvari koja je nedostajala BiH, a to je nepolitička policijska snaga koja bi djelovala pod državnim ministarstvom i žao mi je što to nismo uspjeli uraditi“.

Zamjerio je bivšoj visokoj predstavnici Catherine Ashton što je otišla Dodiku na noge u Banjaluku, na sastanak ispod reljefa RS-a, sa zastavama EU i entiteta na stolu, kao da se radi o posjeti državi, a ne entitetu u jednoj zemlji. To je bio najbolji signal da EU nije zainteresirana za Bosnu i Hercegovinu kao državu, kazao je tada Ashdown.

Zašto je Paddy Ashdown bio omiljen kod građana, a omražen kod političara u Bosni i Hercegovini? Građani ove zemlje konačno su nakon rata vidjeli osobu i instituciju koja je moćna, ali i spremna iskoristiti svoju moć protiv bahatih i korumpiranih političkih struktura. Neko je tim likovima mogao natrljati nos, zavrnuti ruku, kazniti, smijeniti i da to bude efikasno, da postigne svoj cilj, a ne ostane na pustim diplomatskim prijetnjama. Stanovnici Bosne i Hercegovine žive uz očiglednu psihologiju „čobana“, potreban im je neko ko će pokazati da upravlja, donosi odluke, ima moć. Ako to nisu stranci, onda svako „stado“ traži svog predvodnika. Ashdown je to razumio i prihvatio odgovornost za predvođenje.

Sila i silništvo su model postdejtonskog vladanja u Bosni i Hercegovini. Sila većine, sila vlasti, sila novca, pa na kraju i fizička sila su efikasni modeli obračuna kojima je rijetko ko od običnih ljudi u stanju da se suprotstavi. Političari u Bosni i Hercegovini mrzili su Ashdowna zbog toga što njegova sila bila veća, jača, efikasnija od njihove. Intenzitet mržnje je veći kod onih koji su sebe smatrali nadmoćnim, nedodirljivim, neprikosnovenim. Prirodnim zakonom njihova frustracija ostat će trajna, jer neće imati mogućnosti da još jednom odmjere snagu s Ashdownom, pa makar i u najavljenim sudskim procesima.

Iskusan obavještajac

Kao iskusan obavještajac Ashdown je imao uvijek informaciju više, kretao se među različitim slojevima ljudi u Bosni i Hercegovini i pokupio, narodski rečeno, sve marifetluke ovdašnje politike, što je dodatno frustriralo političke piljare u ostvarivanju njihovih namjera.

Britanski lord donoseći preko 430 odluka napravio je veliku i teško popravljivu štetu stvaranju političkog ambijenta kompromisa u Bosni i Hercegovini. Najmanje dvije političke opcije koristile su efekte njegovih odluka kao pogonsku hranu za svoje teze o međunarodnoj uroti protiv njih, a treća je, često bez opravdanja odbijajući razgovore, očekivala kako će njihov dio odgovornosti preuzeti predstavnici međunarodne zajednice. Naravno, očekivalo se da nametnuta rješenja prate njihova očekivanja.

Bosnu i Hercegovinu nije izgubio iz vida ni nakon što je napustio poziciju visokog predstavnika. U nekoliko navrata obraćao britanskom domu lordova ukazujući na probleme na Balkanu. Posljednji put u pismu koje je uputio zajedno s kolegama Carlom Biltom i Christianom Schwarzom Schillingom visokoj predstavnici EU Federici Mogherini izrazio je zabrinutost zbog refleksija pregovora Beograda i Prištine o razmjeni teritorije na poziciju Bosne i Hercegovine.

“Mi Bosnu i Hercegovinu znamo dovoljno dobro da nam je jasno da bi to ohrabrilo i ojačalo one koji bi željeli da se ta država raspadne i koji već pozivaju na status quo prije Daytona te rade na poništenju svega onoga što smo mi, u saradnji s partnerima u BiH, ostvarili u proteklih više od dvije decenije“, stoji u pismu.

“Kad sam došao u BiH, rekao sam da postoji samo jedna stvar – da uradimo ono što je ispravno“, kazao je Ashdown u jednom intervjuu. Ocjene njegovog djelovanja u mandatu visokog predstavnika u BiH zavise od toga ko ocjenjuje. U Republici Srpskoj uglavnom će ga smatrati neprijateljem, u Federaciji kao prijatelja, ali procjenjujući njegove odluke od slučaja do slučaja. Činjenica je da će odluke i rad Paddya Ashdowna biti dio povijesti postdejtonske Bosne i Hercegovine i da bi ona bez njega imala sasvim drugačiji tok. Svakako je važno ne procjenjivati njegovu ulogu iz današnje perspektive, nego imati u vidu okruženje i političke okolnosti u kojima je radio kao visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera