Od Shirazija do Boccaccija: Književno naslijeđe pandemija

Giovanni Boccaccio je napisao 'Dekamerona' u jeku epidemije kuge u Firenci 1348. godine (Reuters)

Dok se slučajevi i žrtve korona virusa povećavaju globalno, zdravstveni stručnjaci su duboko zabrinuti ne samo zbog virusa, već i zbog sve veće anksioznosti i velikog straha s kojim se ljudi suočavaju dok se pokušavaju nositi s pandemijom. Dok se od ljudi širom svijeta traže da se izoliraju, da prakticiraju socijalno distanciranje i sveukupno vode hermetički život kako bi pomogli da se “zaravna krivulja” ljudske katastrofe, nema sumnje da se nešto u samoj teksturi i ćudi globalnog sela mijenja, i to brzo. Ključno pitanje danas nije samo kako preživjeti pandemiju, već i kako to napraviti sa zdravom i žilavom konstelacijom naših mentalnih, moralnih, kreativnih i kritičkih sposobnosti.

Nedavno sam čitao divan članak Andrea Spicera u New Statesmanu o knjizi Giovannija Boccaccia Dekameron iz 14. stoljeća i kako nam ona može pokazati kako da preživimo koronu virus. Boccaccio je napisao Dekamerona u jeku epidemije kuge u Firenci 1348. godine, da pokaže sugrađanima Italijanima “kako da održe mentalno zdravlje u vrijeme epidemije i izolacije”. Duhovite priče u ovoj knjizi su aluzije na moć pričanja priča da se održi snažno mentalno zdravlje u vrijeme preplavljujućih briga. “To je značilo da se zaštitite pričama”, kaže nam Spicer, “Boccaccio je predlagao da se možete spasiti tako što napustite gradove, okružite se ugodnim društvom i pričate zabavne priče da održite raspoloženje na nivou. Kroz mješavinu društvene izolacije i ugodnih aktivnosti, bilo je moguće preživijeti najgore dane epidemije.” To zvuči kao savršen recept i za ove dane.

Kuga, fažizam, epidemija, zaraza

Boccacciov roman je poslužio u druge svrhe u proteklih nekoliko godina. Film Dekameron iz 1971. godine, zasnovan na Boccacciovom remek djelu iz 14. stoljeća, bio je prvi film u Trilogiji života talijanskog režisera Piera Paola Pasolinija, koja je, također, uključivala Kanterberijske priče i Arapske noći. U svom prikazu Pasolini je ostao fiksiran na patnju čovječanstva zbog fašizma i svih njegovih patologija moći. Kasnije, u još jednom duboko potresnom remek djelu, Salo ili 120 dana Sodome (1975), Passolini je iste strahove doveo do još većeg stepena. Fašizam i kuga, ili fašizam kao kuga, jednako rezonira s našim dobom ksenofobičnog rasizma, kao što se vidi na primjeru američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji COVID-19 naziva “kineskim virusom”.

Čak su, i prije Paslonija, slične teme zanimale Alberta Camusa, u njegovom uvijek aktuelnom remek djelu Kuga, gdje alžirski grad Oran postaje mjesto radnje njegovih egzistencijalnih refleksija na posljedice alegorijske pandemije na ljudsku dušu. Camus je objedinio dva različita događaja – epidemiju kolere u Alžiru 1849. godine i uspon evropskog fašizma – da se osvrne na krhkost naših iskustava u vrijeme kolektivne pometnje. Kao snažnu alegoriju nacističke okupacije Francuske i šire, Camus je koristio reference na masovne sahrane kao aluziju na koncentracione i sabirne logore u nacističkoj Njemačkoj. Postojala je, a i dalje postoji, snažna alegorijska potentnost u samoj ideji kuge.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Čak je i ranije, 1882. godine, norveški dramski pisac Henrik Ibsen također istraživao slične sentimente u svojoj drami Neprijatelj naroda. Nešto u moći pričanja priča ili postavljanja na scenu u isto vrijeme upozorava i plaši, a ipak paradoksalno tješi i umiruje. Zar nisu takva iskušenja bila u pozadini romana Ljubav u doba kolere Gabriela Garcije Marqueza iz 1985. godine? U vrijeme korona virusa sve su se takve metafore stopile u stvarnost. Filmovi kao što su Epidemija (1995) Wolfganga Petersena i Zaraza (2011) Stevena Soderbergha su sada postali proročanski, ako ne apokaliptični.

Davna glad u Damasku

Ali, više od Pasolinija, koji je, preko Boccacciovog Dekamerona, progovorio o fašizmu, ili od Camusa, ili od Ibsena, pažnju mi je u New Statesmanu privukla poema Sa'dija Shirazija objavljena stoljeće prije Boccaccia. Svaka iranska djevojčica školske dobi iz moje generacije napamet zna ove moćne prve stihove ove velike poeme:

Glad tako razorna jedne se godine dogodila u Damasku

da su ljubavnici sasvim zaboravili na ljubav…

Ostatak poeme do u najsitnije detalje opisuje katastrofu koja je zadesila Siriju gdje dugo nije pala kiša, pa su zaglušujuća vrela sva presušila, ni iz jedne kuće se nije dimilo od kuhanja, stare udovice su bile očajne, obližnja brda su bila sasvim suha, voćnjaci nisu rodili, skakavci su jeli usjeve, a ljudi su jeli skakavce. Sa'dijeva poetska persona susreće prijatelja, koji je mnogo smršao. Pita ga zašto je tako slab, budući da je bogat čovjek i trebao bi mnogo bolje podnositi glad. Potom slijedi najupečatljivija poenta poeme:

Mudrac me gledao vidljivo povrijeđen,

Pogledom koji mudrac upućuje neznalici:

Nisam slab zato što nemam šta jesti,

Tužan sam zbog patnji siromašnih!

Ovu Sa'dijevu poemu danas čitamo uz dva osjećaja: prvo primijetimo ljepotu i eleganciju njegove poetske dikcije, snagu njegovih slika, jezgrovitost s kojom prenosi mnogo kroz generacije i svjetove, nadvisujući moralni glas koji održava o socijalnim dužnostima moćnika. Šapućem ovu Sa'dijevu poemu sam sebi dok izlazim u kupovinu za svoju porodicu u New Yorku, gdje od nas traže da se izoliramo koliko je moguće, nailazeći na red za redom praznih polica, koje je opljačkala ustrašena i okrutna populacija, kojoj fali najmanji osjećaj građanske družnosti prema svojim starijim i ranjivijim komšijama, a koji pogotovo nisu u stanju pojmiti viziju i mudrost “demokratskog socijalizma”, koji im nudi Bernie Sanders.

Prazne police, strah od straha

Ali, kako tačno da preživimo ovu pandemiju uz osjećaj osnovne pristojnosti? Dugo prije početka ove pandemije, 2012. godine, Jonathan Jones je napisao uvjerljiv članak za The Guardian, “Kist s crnom smrti: kako su umjetnici slikali za vrijeme kuge”, u kojem objašnjava kako je “od 1347. godine do kraja 17. stoljeća Evropom harala crna smrt, a ipak umjetnost ne samo da je preživjela, već je cvjetala”. Pred kraj eseja, Jones zaključuje: “Ljudi imaju šokantnu otpornost. Imaju i moć da se izdignu iznad samosažaljenja. Ako vam se to ne čini očiglednim danas, samo se sjetite Katedrale sv. Pavla, spokojne na londonskom nebu, poruka za nas iz doba svakodnevnog heroizma.”

Ali, sjetimo li se? Jedna pozitivna stvar u vezi pandemije korona virusa s kojom se danas suočava naša planeta je ta da su linije podjele istoka i zapada, juga i sjevera, bogatih i siromašnih, moćnih i bespomoćnih – izbrisane. Donald Trump se danas jednako plaši rukovanja koliko su i oni hrabri ljekari na prvoj liniji borbe protiv virusa ranjivi. A ljekari nisu jedini heroji ove ljudske tragedije. Još je hrabrija od njih samohrana majka u New Yorku čije dijete ne ide u školu jer je zatvorena i koja mora svoje voljeno zlato slati u divljinu zaraženih podzemnih željeznica i ulica da prikupi namirnice za ručak, ako neće umrijeti od gladi prije nego što ih korona virus dohvati. Hitno je da se ova pandemija preživi, ali to nije dovoljno, preživjeti je s osjećajem osnovne pristojnosti, kolektivnog rezoniranja i javne svrhe jednako je važno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera