Oglasi

Od Sadata do Salmana: Izrael nauštrb Palestine

Neobično je da su Saudijci i Izraelci našli zajednički jezik baš u pitanju konfrontacije prema jednoj muslimanskoj zemlji - Iranu.
Američki predsjednik je primijetio sa velikim zadovoljstvom „zaista dobre osjećaje prema Izraelu“ u Saudijskoj ArabijiReuters

Izrael i Saudijska Arabija vruća su tema nagađanja i tračeva u proteklih nekoliko sedmica. Ne prođe ni dan a da ne čujemo nešto o njihovom najnovijem susretu, njihovim migovima i hirovima, njihovim flertovima i fantazijama.

Nisam siguran da li je saudijski prestolonasljednik Mohammed bin Salman zaista bio u tajnoj posjeti Tel Avivu, ali jesam vidio bivše šefove saudijske i izraelske obavještajne službe zajedno u njujorškoj sinagogi prošli mjesec.

Komičnost – ili prije tragičnost – ovog prizora nadjačala je pokušaj bivšeg šefa saudijske obavještajne službe princa Turkija Al Faisala da izgleda normalno sa crvenim engleskim džentlmenskim čarapama na nogama, dok se protivio stavu bivšeg direktora Mossada Efraimu Halveyu koji se zalagao da se održi iranski nuklearni sporazum. Kada vrhunski izraelski špijun zvuči umjereno u poređenju sa saudijskim kolegom u vezi „bratske muslimanske nacije“, vrijeme je za uzbunu.

Međutimm, otkako je princ Turki „flertovao“ sa bivšim izraelskim špijunom i bivšim ministrom vanjskih poslova Tzipijem Livnijem u Davosu u januaru, izgleda da su se neformalni sastanci i ponude između Izraelaca i Saudijaca samo umnožili. Pridružili su se i Bahrein i UAE. Njihov cilj je da pripreme javnost na šok normalizacije, da normalizuju ideju buduće normalizacije odnosa sa Izraelom.

Ljubav i mržnja

Privlačnje između vehabijskih i cionističkih lidera možda nije ni halal ni košer, ali je bez obzira na to snažno i postaje sve snažnije. I to nije nikakva novost.

Njihovo približavanje nastalo je iz potrebe i prvenstveno ga pokreće zajednička averzija prije nego uzajamno privlačenje: averzija prema iranskom režimu i strah od jačanja iranskog utjecaja u regiji. Kako ti osjećaji postaju sve jači, snažniji postaje i njihov odnos, u skladu sa realističnom poslovicom: neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj.

Američki predsjednik je primijetio sa velikim zadovoljstvom „zaista dobre osjećaje prema Izraelu“ u Saudijskoj Arabiji u maju kada je posjetio obje države. Od tada on kumuje trilateralnom aranžmanu sa Izraelom i Saudijskom Arabijom da se suprotstavi iranskom „fanatičkom režimu“ i iranskoj regionalnoj agresiji.

U intervjuu za saudijski Elaph ovog mjeseca – što je još jedan znak normalizacije – šef osoblja izraelske vojske Gadi Eisenkot, objasnio je kako Iran prijeti i Saudijskoj Arabiji i Izraelu kroz, ne jedan već dva paralelna (šiitska) polumjeseca koji presijecaju regiju. Prema sjeveru, jedan polumjesec prolazi kroz Irak, Siriju i Liban sve do Sredozemnog mora; a na jugu drugi se proteže kroz zaljevsku regiju, Yemen, pa do obala Crvenog mora.

Brakovi iz koristi sklapani su i zarad slabijih razloga od ovih.

Dobici i gubici

Sudeći po njihovim izjavama za javnost, Izraelci su užasno nestrpljivi. Oni žele podići odnos sa Saudijcima na skroz novi nivo; oni žele „ozbiljnu vezu“ i žele je objelodaniti. I žele to jučer. Stari (mokri) san njihove generacije o javnom strateškom partnrstvu sa umjerenim sunitskim arapskim režimima konačno se ostvaruje.

Izrael će biti u potpunosti na dobitku, i ako to ikako može isposlovati, neće ništa izgubiti usljed normalizacije odnosa sa Saudijskom Arabijom i drugim zaljevskim državama. Izraelski odnosi bi se dramatično mogli popraviti sa mnogim od 55 država sa muslimanskom većinom, baš kao što je došlo do ogromnog napretka u diplomatskim i ekonomskim odnosima širom svijeta nakon Sporazuma iz Osla 1993., uključujući i države kao što su Jordan i Katar. Doha je zatvorila izraelski trgovinski ured u ovoj zaljevskoj državi 2009.. godine nakon ofanzive na Gazu.

Za Izrael su dovoljni zajednički strateški interesi i zajednički ciljevi sa Saudijskom Arabijom da normalizuje odnose i ojača savez. Ali kako su pokazale najnovije informacije potekle od izraelskog ministra za energetiku Yuvala Steinitza o dugogodišnjem „dijeljenju obavještajnih podataka“, Rijad, a ne Tel Aviv insistira na tajnosti iz osjećaja srama.

Kada se Saudijska Arabija obavezala na mirovnu inicijativu koja je 2002. postala inicijativa Arapske lige, izrazila je spremnost da normalizuje odnose sa Izraelom ali tek nakon povlačenja Izraela sa palestinskih i arapskih teritorija i uspostavljanja palestinske države.

Za Rijad, brza i bezulosvna normalizacija odnosa sa historijskim neprijateljem dugo je bila rizičan prijedlog za ovo kraljevstvo i njegov regionalni položaj. Čak je i spremniji saudijski komšija UAE, bio, kako kaže jedan izraelski stručnjak, tihi partner.

Više to nije tako.

Novo vođstvo, nova politika

Bilo je poprilično šokantno vidjeti kako gore spoemnuti saudijski intervju sa izraelskim vojnim šefom osoblja potpuno ignoriše palestinsko pitanje. Jasno je da se ne radi o greški niti o pogrešnoj procjeni novinara – to je bilo namjerno. I politički motivisano.

Je li saudijsko (i emiratsko) vođstvo prihvatilo darežljivu izraelsku ponudu u vezi Irana u zamjenu za ignorisanje patnji Palestinaca? Ili Rijad i dalje insistira da Izrael prihvati arapsku inicijativu prije nego što počne normalizacija?

Izgleda da Saudijci i Izraelci čekaju na pojašnjenja i odgovore u vezi prijedloga predsjendika Trumpa – za koji on obećava da će biti „konačni sporazum“ da se riješi palestinsko-izraelski sukob. Naprimjer, da li će SAD tražiti od Izraela da se povuče iz Istočnog Jerusalema ili će izvršiti pritisak na Saudijce da pritisnu Palestince da se odreknu svog prava na državu i glavni grad? Ili će ih, možda, ostaviti u limbu?

Poštedite se iščekivanja. „Konačni sporazum“ je konačno s....

Zašto? Pa, zato što je dječarac kojeg je Trump imenovao kao najboljeg za posao rješavanja ovog stoljetnog sukoba njegov zet Jared Kushner – loš biznismen i religoizan cionista, koji je postao slavan oženivši pravu djevojku u pravo vrijeme. Nije čak jasno ni da li će Kushnerova karijera u Bijeloj kući preživjeti rusku istragu, jer mu je navodno specijalni savjetnik Robert Mueller za petama zbog njegove uloge u otpuštanju šefa FBI-ja Jamesa Comeya. Mueller isto tako istražuje Kushnerovu tajnu saradnju sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom na sabotiranju Obamine administracije tokom glasanja u UN-u o ilegalnim izraelskim naseljima u Palestini.

Po mojoj procjeni, Trumpova administracija neće uspjeti osmisliti vjerodostojnu i sveobuhvatnu mirovnu strategiju, i kao i prethodnici, neće uspjeti riješiti „izraelski problem“ niti će zaustaviti kolonizaciju Palestine. Isto tako, ova administracija nema pravu strategiju po pitanju Irana koju bi mogla sprovesti u djelo i nedostaju joj volja i namjera da se suoči sa Iranom na različitim žarištima šire oblasti Bliskog istoka.

Za pokušaj da se preko Twittera potčini Iran nije potrebno učešće Izraela ili Saudijske Arabije. Trump je i više nego sposoban za to.

Shodno tome, ako kraljevska saudijska porodica normalizuje odnose sa „cionističkim uzurpatorima“ Jerusalema, otkrit će da je na udaru na svim frontovima. Otkrit će da Izrael neće umjesto njih voditi njihove bitke. Također će otkriti, iako kasno, da normalizacija odnosa sa Izraelom u odsustvu mira neće satjerati Iran u ćošak već će zapravo osnažiti i proširiti ulogu Irana u regiji.

Ali to nije sve.

Prije nego što Čuvar dvije svete džamije preda Al-Aksu „cionistima“ ili prije nego što Salman podigne izraelsku zastavu u Rijadu, važno je razmotriti posljedice normalizacije odnosa pokojnog egipatskog predsjednika Anwara Sadata sa Izraelom. Imajte na umu da Saudijska Arabija, za razliku od Egipta, ne traži da oslobodi teritorije od izraelske okupacije i ne želi pomoć od SAD-a.

Četiri decenije kasnije...

Prije četrdeset godina, tadašnji egipatski predsjednik Anwar Sadat pogodio je pravu žicu kada je posjetio Izrael i obratio se Knesetu. Time je probijena psihološka barijera u arapskom svijetu, desila se prekretnica u sukobu sa Izraelom i počela je zvanična normalizacija odnosa između Egipta i Izraela.

Sadat je taj proces zacementirao u hladni mir naredne godine, potpisavši sporazum u Camp Davidu, koji je garantovao povratak okupiranog Sinaja i milijarde dolara pomoći od SAD-a, ali je zanemario okupirane teritorije ostalih Arapa, uključujući Palestince.

Militantna egipatska grupa izvršila je atentat na Sadata tokom vojne parade tri godine kasnije, ali njegov nasljednik Hosni Mubarak nastavio je poštivati sporazum. Sinaj je vraćen i pomoć je došla, ali veće obećanje modernizacije, otvorenosti i mira nikada se nije ostvarilo, posebno ne za obične Egipćane.

Za narod Egipta, normalizacija odnosa sa Izraelom nikada nije postala normalna. Egipćani su ostali uglavnom nesprijateljski raspoloženi ili ravnodušni spram svojih komšija na sjeveru. A Palestina je i dalje ostala u fokusu egipatskog civilnog društva, u svojoj borbi za pravdu i slobodu od represije.

No za Izrael, normalizacija je bila bonus. Osigurani sa južni strane, Izraelci su počeli veliku kampanju ugnjetavanja Palestinaca i eskalacije svojih aktivnosti ilegalnog naseljavanja u okupiranom Istočnom Jerusalemu i ostatku okupiranih palestinskih teritorija. Izrael je pripojio okupiranu sirijsku Golansku visoravan 1981. A 1982. su izvršili invaziju na Liban kako bi ugušili Palestinsku oslobodilačku organizaciju i Libanski nacionalni pokret, što je usmrtilo više desetaka hiljada ljudi. Održali su okupaciju južnog Libana narednih 18 godina. Status Izraela je uskoro uznapredovao od nivoa američkog regionalnog saveznika do nivoa globalnog „strateškog sredstva“.

Prije četrdeset godina, nije postojao palestinski Hamas, ni libanski Hezbollah, nije postojala Al-Kaida ni ISIL, kao ni Islamska Republika Iran. Ali nedugo nakon potpisivanja sporazuma u Camp Davidu, izraelska agresija utrla je put za uspon Hamasa i Hezbollaha, baš kao i sovjetska i američka agresija – zajedno sa arapskom neslogom – gurnuli su regiju u haos i otvorili put za uspon militantnih islamista.

Izdaja Palestine

Lekcije ne mogu biti jasnije. Arapski diktatori koji su neuspješni u oblasti upravljanja i ratovanja, također su neuspješni i u miru i normalizaciji.

Normalizacija kroz slabost sušta je suprotnost normalizaciji kroz snagu, i stoga je osuđena na propast. To je ideja koja je obojena izdajom: izdajom zajedničkih arapskih interesa, kao i izdajom Palestine.

Za ljude iz arapskog svijeta, Palestina je odavno problem koji ih okuplja jer tu nije riječ samo o geografiji ili domovini za palestinski narod. Palestina je test arapske savjesti, simbol borbe za slobodu, ne samo od vojne okupacije, već i od političke represije kod kuće.

Oni koji liju suze zbog arapskog jedinstva i nacionalne sigurnosti u Kairu ove sedmice su isti oni režimi koji potajno sarađuju sa Izraelom. Njihova nesposobnost otvorila je put za Izrael, Iran i SAD da prave nered u regiji.

Kada regionalna histerija konačno prestane, kada se halucinacije smire, historija će donijeti oštru presudu cinicima koji normalizuju odnose s Izraelom nauštrb Palestine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.