Od Kine do Zagreba na električnim skuterima

Piše: Tomislav Šoštarić

Par iz Hrvatske, Nada Miličić (29) iz Zaprešića kod Zagreba i Tomislav Dlesk (33) iz Čazme, 29. travnja ove godine krenuli su na put. Ali ne bilo kakav. I ne bilo kako. Na skuterima, i to električnim, krenuli su iz Kine, iz grada Yixinga, i osam mjeseci kasnije, krajem prosinca, stigli na cilj – u Zaprešić.

Na električnim su skuterima, koji postižu maksimalnu brzinu 40 i 45 km/h, prošli kroz Kinu, Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Iran, Tursku, Grčku, Bugarsku i Srbiju. Ukupno su prešli 13.450 kilometara, prelazeći u prosjeku 57 kilometara dnevno.

Svrha putovanja – želja za avanturom, ali i pokušaj da dokažu da su, unatoč vrlo ograničenom dometu i dugotrajnom punjenju baterija, električna vozila sposobna prijeći goleme udaljenosti, pa su, u skladu s time, itekako pogodna i zahvalna i za svakodnevnu uporabu bez štetnih posljedica za okoliš.

Ekološka svijest

“Mi smo s ovim našim putovanjem željeli dokazati kako su električna vozila dostigla određen stupanj kvalitete dovoljan za svakodnevnu upotrebu. Kako se radi o malenim skuterima namijenjenima za gradski prijevoz i kratke udaljenosti, a mi smo s tim skuterima prevalili preko 13.000 km, vozeći ih svakodnevno i to ne samo po cesti nego i izvan ceste, po razrovanim cestama punim rupa, bez ikakvih problema i kvarova. Očito je da su spremni za masovnu svakodnevnu upotrebu”, kaže Nada.

Put koji su financirali sami, a od kojih su ih gotovo svi bližnji odgovarali, a neki i ismijavali, bio je prepun izazova. Udaljenost koju su dnevno mogli prijeći bila je ograničena ne samo trajanjem baterija nego i konfiguracijom terena.

“Bilo je dana da smo prelazili i 180 km dnevno, što je za nas puno, jer je potrebno osam sati punjenja baterija da bi mogli prijeći 100 km. Bilo je dana kada smo prešli samo 20 km dnevno, a bilo je i dana kada smo prelazili skoro 200 km dnevno”, kaže Tomislav.

Ceste bez završetka

A kada bi se baterije ispraznile, slijedilo bi – guranje.

Zanimanje medija

Bilo je i zanimanja lokalnih medija za njihovo putovanje, ali ne baš za ono što su najviše htjeli naglasiti. 

“Određeni mediji su pokazali zainteresiranost za naš poduhvat. No, nažalost, ekološka strana im nije bila toliko zanimljiva. Više ih je fasciniralo koliku smo udaljenost prešli na malim električnim skuterima”, kaže Tomislav.

“Na uzbrdicama se baterije skutera prazne vrlo brzo, tako da su se ponekad baterije ispraznile već nakon 15 km. Tako smo, primjerice, na jednom mjestu u Turskoj, u blizini grada Imranlija, gurali motore u brijeg četiri sata, naravno s pauzama, dok konačno nismo stigli do vrha gdje smo kod žandarma napunili baterije”, opisuje Tomislav.

Ceste su, kaže, dobrim dijelom bile dobre, posebno u Kini, sa po dvije trake u svakome smjeru, pa i dodatnom stazom za bicikle i motore.

No, u vrijeme njihova prolaska, mnoge su bile u izgradnji, pa bi u jednom trenutku doslovno nestale. Morao se tražiti put dalje.

“Na karti je ta cesta nastavljala dalje, ali u stvarnosti je nije bilo, a cesta kojom smo onda nastavili dalje nije postojala ucrtana na karti”, kaže Tomislav.

Ipak, unatoč predrasudama o stupnju razvijenosti tih dijelova svijeta, električnu energiju za baterije nije nigdje bio problem naći.

Električna energija svuda dostupna

Ni u Turkmenistanu, gdje su prošli pustinju Karakum od 200 kilometara bez naselja, ali gdje se uvijek našlo nekakvo odmorište za vozače, restoran ili benzinska crpka. Baterije su punili i kod lokalnih stanovnika.

Većinom bi baterije punili besplatno, no u nekoliko navrata zatraženo je da uslugu plate.

Kod lokalnih stanovnika znali su i prespavati. Sami bi ih zvali. Ali i na benzinskim postajama, u šatoru, kamionima ljubaznih vozača koji bi otišli prespavati kod kolege…

Spavalo se i za stolovima u restoranima i kafićima, autopraonicama, željezničkim kolodvorima…

“U Uzbekistanu smo dosta spavali u hotelima, na što nas je natjerao tamošnji zakon, koji ne dozvoljava turistima da odsjedaju kod ljudi doma, iako su nas i tamo jako često ljudi zvali k sebi”, kaže Tomislav.

Prošli su kroz mnoga povijesna područja i gradove, preko planinskih lanaca i pustinja te upoznavali i lokalno stanovništvo, ako ga je uopće bilo, jer su mnogi predjeli pusti.

Zanimanje mještana

Njihovi su prolasci, kažu, izazivali kod lokalnog stanovništva mnogo pozornosti u svim zemljama, pogotovo azijskima.

Osim što bi ih zvali na prenoćište, darovali bi im hranu i znatiželjno se okupljali ne bi li što više doznali o njima, njihovom putu i, naravno, električnim skuterima.

“Najveće iznenađenje i odobravanje te još više pitanja izazvalo bi saznanje da se radi o električnim skuterima. Gotovo u svim zemljama kroz koje smo prošli takvih motora gotovo i nema, izuzev Kine. Tamo na ulicama gradova kreću se tisuće električnih motora i čine skoro pa većinu gradskih vozila. Svejedno, dvoje stranaca na prenatovarenim skuterima u Kini nikako ne može proći nezamijećeno, posebice u manjim sredinama, gdje rijetko ili nikada ne viđaju strance”, kaže Tomislav.

Najveća opasnost – saobraćaj

Iako su prolazili i divljim predjelima, opasnosti poput divljih životinja su ih zaobišle.

“Najveću opasnost predstavljala je nepažnja drugih vozača i kaotičan promet. U Kini kao da ne postoje prometna pravila. Svi se guraju, izlijeću iz sporednih ulica, ne prate prometne znakove, ne poštuju prednost drugih, pogotovo ako je drugo vozilo manje, trube cijelo vrijeme, a nerijetko i voze u suprotnom smjeru. Po noći ili ne pale svjetla ili cijelo vrijeme voze sa dugim svjetlima. No, s druge strane, svi izbjegavaju jedni druge tako da sve teče nekako fluidno”, kaže Nada, koja je u Turskoj ipak imala sudar, dok u Uzbekistanu, Kazahstanu i Turkmenistanu promet, kako kaže, nije tako kaotičan.

Prometnih neugodnosti je bilo i u Turskoj, ali na istoku te zemlje doživjeli su i fizički napad. 

“Tamo smo, vozeći planinskim predjelom naišli na skupinu pastira. Jedan od njih nas je tražio novce, a kada smo mu rekli da nemamo novaca, udario me je štapom po ruci. Na sreću, ruka je bila samo natučena, bez težih ozljeda, te smo nakon pet dana provedenih u obližnjem gradiću bili spremni za nastavak putovanja”, opisuje Nada.

Iran ostavio poseban dojam

Svaka zemlja kroz koju su prošli, kaže Nada, ostala im je u lijepom sjećanju, unatoč nekim teškim situacijama. No, jedna od njih ipak je ostavila snažniji dojam, unatoč nekim vrlo rigoroznim zakonima koji su u njoj na snazi.

“Svakako bismo izdvojili Iran, odnosno ljude, čija nas je gostoljubivost fascinirala. Moramo priznati da nam nije bilo svejedno ući u Iran i pomalo smo osjećali strah, misleći da je zemlja opasna. No, ubrzo smo shvatili da je zemlja sigurna. Rastužuje nas činjenica da se o Iranu uglavnom priča negativno, posebno kroz medije širom svijeta”, kaže Nada.

Zemlje kroz koje su prolazili Tomislav i Nada uglavnom se na Zapadu percipiraju kao zemlje niskog standarda življenja.

Nada kaže kako su u svakoj od tih zemalja, kako u ruralnim tako i u urbanim dijelovima, nailazili na ljude koji jedva spajaju kraj s krajem i one dobrostojeće.

‘Bolje žive od Hrvata’

No, najveći joj se socijalni jaz čini u Turskoj, pogotovo istočnom dijelu zemlje, gdje su često nailazili na ljude, pogotovo djecu, koji su im tražili novac.

U Uzbekistanu i Kazahstanu, kaže, mnogi ljudi su otišli raditi u Rusiju, gdje su bolje plaće. Ipak, ljudi se u azijskim zemljama ne žale previše i tvrde da se posao uvijek može naći, ako se doista želi raditi.

“Kada uspoređujem azijske zemlje sa Hrvatskom, rekla bih da ljudi tamo puno bolje žive od Hrvata. Djeluju opuštenije, zadovoljnije i sretnije s onim što imaju. Tome vjerojatno pridonosi činjenica što ne moraju strahovati hoće li izgubiti posao ili neće. A ako odlaze u inozemstvo, to nije zato da prežive, kao što je kod nas u Hrvatskoj postao slučaj, već zbog novih iskustava i boljeg standarda”, zaključuje Nada.

Izvor: Al Jazeera