Od Karađorđeva do Haga: Suočavanje s istinom probudit će nadu

Sa sastanka Tuđman-Milošević u Karađorđevu nema nikakvog pisanog dokumenta (Tanjug)

Haški tribunal je zatvorio svoja vrata. Rat je formalno završen. Ostale su činjenice, interpretacije, naše i njihove istine, naša i njihova nespremnost da priznamo zločine, kolektivne i lične nesreće, mržnju i nadu.

Događaj koji mnogi analitičari devedesetih godina prošlog vijeka na Balkanu smatraju prijelomnim za sve što je uslijedilo je sastanak predsjednika Hrvatske i Srbije Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu u proljeće 1991. BBC je tada izvijestio da su dva predsjednika tražila trajnija rješenja, uz uvažavanje povijesnih interesa dvaju naroda.

Neki kažu bio je to tajni dogovor o podjeli Bosne, neki dogovoreni rat koji će uslijediti, neki da je to bio samo susret u sklopu traženja rješenja za mirni raspad bivše Jugslavije. Sa sastanka Tuđman-Milošević u Karađorđevu nema nikakvog pisanog dokumenta. U hrvatskim političkim i povijesničarskim krugovima ocijenjen je kao mit i izmišljotina jugonostalgičara, muslimanskih unitarista i projektanata iz međunarodne zajednice.

Miloševićevi suradnici niječu temu sastanka u Karađorđevu, jer osporavaju tezu o ideji stvaranja “Velike Srbije” i odgovornosti Srbije za početak rata na Balkanu.

Raspad Jugoslavije

A da je u tom sastanku bilo nekog đavla svjedoči akademik Dušan Bilandžić. On kaže da su pregovori o podjeli BiH, u kojima je i sam učestvovao, vođeni na tri sastanka timova za „normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa“. Sporazum nije postignut, jer je priča o podjeli BiH pala na dodatnim zahtjevima Miloševića za dijelovima hrvatske teritorije – Baranje i Kninske krajine. Makedonski predsjednik Kiro Gligorov tvrdio je da mu je temu sastanka u Karađorđevu rekao sam Tuđman.

Nesporno je da je sastanak održan i da je o Bosni i Hercegovini, o njenoj sudbini, statusu, pa i granicama razgovarano. Neki događaji koji slijede nedvosmisleno ukazuju na to.

Jugoslavija se polako, ali sigurno raspadala do proljeća naredne 1992. godine, a rat na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine zahuktavao. Hrvatska je početkom aprila priznala BiH, prihvatila na hiljade izbjeglica koje su u njoj ili preko nje potražile spas u trećim zemljama. Srbija je iskoristila prisustvo Jugoslovenske armije (a ne JNA, jer je Narodna izbrisano iz imena, a petokraka zamijenjena trobojnicom na kapama i šljemovima) i strateški se rasporedila duž zamišljene granice “Velike Srbije”. Oficiri i vojnici su se presvukli u uniforme srpske vojske i počele su akcije etničkog čišćenja i zločini.

Već u maju te godine u Grazu se sastaju lider SDS-a i predsjednik tada samoproglašene Republike Srpske Radovan Karadžić i lider HDZ BiH i utemeljitelj samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Boban. Postignut je sporazum o obustavi neprijateljstava i utvrđena mapa razgraničenja, kako je navedeno, dviju konstitutivnih jedinica – hrvatske i srpske. Sporna je bila linija razdvajanja u Mostaru, a kod Kupresa i u Posavini definirano je pravilo očuvanja komunikacijske i prostorne kompaktnosti.

Rat u BiH

Rat se nastavlja na drugim dijelovima teritorije BiH. Predsjedništvo RBiH donosi Platformu kojom poziva sve rodoljubive građane u borbu za odbranu države zasnovane na temeljima ravnopravnosti, ali se u praktičnom smislu od nje odustalo nakon prve godine rata zbog jačanja nacionalnih strasti i apetita bošnjačkog naroda.

Malo je medijski prisutna informacija da je istodobno sa osnivanjem tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, osnovana i Hrvatska zajednica Bosanska Posavina. Ova druga okrenula se legalnim vlastima BiH i svoje vojne strukture pripojila oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine. Podsjećam da je to jedini teritorij na kojem nije bilo sukoba Armije RBiH i HVO-a. Navedne odluke stanovništvo će platiti visokom cijenom.

Političkom odlukom zvaničnog Zagreba evakuirani su i Posavina je bez mnogo borbi prepuštena Vojsci RS. O tome postoje svjedočanstva, između ostalih, Vinka Begića, predsjednika HZ Bosanska Posavina, Marka Lukića, savjetnika predsjednika Tuđmana za sigurnost, generala Antona Tusa, načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, a sam Milošević u Dejtonu odbio je razgovarati o statusu Posavine, jer je to, kako je rekao, ranije dogovorio s Tuđmanom. Koridorom kroz Posavinu Republika Srpska ostvarila je teritorijalni kontinuitet, a tim putem su, tokom akcije “Oluja” u avgustu 1995. godine hiljade izbjeglih i prognanih Srba iz Kninske Krajine prošle prema Srbiji.

Sukob Armije BiH i HVO-a

U proljeće 1993. počinju sukobi HVO-a i Armije BiH, prvo u Hercegovini, pa potom i u Srednjoj Bosni. Sukobi su pokrenuti na teritorijama koje bi trebalo da budu u sastavu tada već formirane tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, počinjeni su mnogobrojni zločini. Protivustavno, prema tvrdnjama tadašnje opozicije u Hrvatskoj, predsjednik Franjo Tuđman na teritorij susjedne države, bez odluke Sabora, šalje jedinice Hrvatske vojske.

Istina je da su tokom ovih borbi preko Hrvatske na teritorije pod kontrolom legalnih vlasti stizali konvoji humanitarne pomoći i da je dopremano naoružanje. Istina je da je polovina te pomoći i naoružanja zadržavana u Hrvatskoj, a polovina nastavljala put ka cilju. Puštanje konvoja ili njihovo zadržavanje često je uticalo na tok borbenih djelovanja i njihove rezultate.

Preko Hrvatske u BiH su dolazili i mudžahedini, prema grubim procjenama od tri do šest hiljada. Sa pasošima evropskih država bez problema su puštani da uđu na tlo BiH. Jedan broj njih je kasnije činio zločine u Srednoj Bosni i na drugim ratištima. Legalne vlasti BiH nisu istražile niti kaznile te zločine, a mnogim ratnicima iz arapskih zemalja nakon rata data su državljanstva i pasoši.

Zbog jednog broja njih koji su podržali međunarodne terorističke organizacije, a njihovi simpatizeri formirali paradžemate u BiH, vlast u BiH i danas ima veliki problem s kojim nema volje suočiti se.

Kockicu u mozaik građanskog rata u BiH, jer svaki rat ima i takve elemente, dodao je odmetnuti član Predsjedništva RBiH Fikret Abdić osnivanjem tzv. Autonomne oblasti Zapadna Bosna i sporazumom o suradnji sa Karadžićem i Bobanom.

Rat u BiH bio međunarodnog karaktera

Sukob Armije RBiH i HVO-a zaustavljen je pod međunarodnim pritiskom. Ministri Haris Silajdžić i Mate Granić parafirali su prvog marta 1994. godine sporazum koji će dvije sedmice nakon toga u Vašingtonu potpisati u ime BiH Alija Izetbegović, a u ime Hrvatske Franjo Tuđman u prisustvu američkog predsjednika Bila Klintona.

Činjenica da su i Dejtonski sporazum potpisali predsjednici tri države regiona potvrda je da je rat na tlu BiH bio međunarodnog karaktera i da je samo takvim sporazumima mogao biti zaustavljen.

Od Vašingtona do Dejtona, za ovu analizu, bitna su još tri događaja. Na proslavi 50. godina pobjede nad fašizmom u Londonu hrvatski predsjednik Franjo Tuđman na jednoj salveti kraljevskog banketa nacrtat će kako vidi Bosnu i Hercegovinu u narednih deset godina. Bio je to njegov odgovor na pitanje lorda Pedija Ešdauna, koji će poslije rata biti jedan od visokih predstavnika u BiH. “Povukao je crtu u obliku slova S kroz teritoriju BiH i podijelio je na istočni (pravoslavni) i zapadni (katolički) dio.“ 

Sin Franje Tuđmana, Miroslav, potvrdio je da je njegov otac povukao jednu liniju na iscrtanoj mapi BiH na salveti, od Save do Jadranskog mora, a da je od toga naknadno napravljena politička groteska, te da to nije izmišljotina njegovog oca, nego same međunarodne zajednice. Ta salveta postat će jedan od dokaza Tuđmanovog odnosa prema Bosni i Hercegovini u Hagu.

Ulazak hrvatskih vojnih snaga na tlo BiH legaliziran je „Deklaracijom o oživotvorenju Sporazuma iz Vašingtona, zajedničkoj odbrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice“ potpisanom u Splitu krajem jula 1995. godine.

Izetbegović i Tuđman suglasili su se da Oružane snage RH formalno mogu koristiti teritorij BiH u svrhu borbe protiv zajedničkog neprijatelja. Tako je Hrvatskoj vojsci omogućeno da Kninskoj krajini priđe s leđa, realizira vojnu akciju „Oluja“, da u koordiniranoj akciji s Armijom RBiH i HVO-om potisne snage RS-a na granice kasnije definirane mirovnim sporazumom.

Genocid u Srebrenici

Neposredno prije ovog događaja svijet će saznati za razmjere zločina koji su vojska i policija Republike Srpske počinile u Srebrenici, jednoj od pet zaštićenih zona UN-a u BiH. Leševi razasuti po Podrinju, kolone izbjeglica prema Srbiji, vojne akcije nadomak Banjaluke bili su razlogom za pojačan međunarodni pritisak na lidere triju zemalja.

Rezultat je Dejtonski sporazum koji su potpisali predsjednici Milošević, Tuđman i Izetbegović i preuzeli odgovornost za njegovo provođenje u prisustvu onih koji to provođenje garantiraju – SAD, Rusije, Velike Britanije, Njemačke i  Francuske.

Srbija i Hrvatska, dakle, nisu garanti Dejtonskog sporazuma, ali kao odgovorne za provedbu imaju pravo govoriti o stanju u BiH. Zbog povijesti i budućnosti možda bi trebalo provesti još jedan politički eksperiment. Neka se Srbija i Hrvatska pozabave sopstvenim problemima, a liderima u Bosni i Hercegovini ostave odgovornost za njenu sudbinu. Tako bismo konačno dobili odgovor na pitanje – može li ova zemlja i na kakvim osnovama postati funkcionalna?

Poslije svega, ostat će povijesne činjenice da je politički i vojni vrh Republike Hrvatske učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio pripajanje dijela teritorije Bosne i Hercegovine Hrvatskoj i da su u tom poduhvatu učestvovali i osnivači samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Srbija je jedina zemlja u novijoj evropskoj povijesti oglašena krivom za nesprečavanje genocida nad Bošnjacima u Sigurnoj zoni Ujedinjenih naroda Srebrenica.

Politički i vojni lideri Republike Srpske krivi su za genocid u Srebrenici. Legalne i međunarodno priznate vlasti Republike Bosne i Hercegovine iz devedesetih godina nosit će, posebno nakon 11. 09. 2001, hipoteku zločina koje su tokom rata počinili mudžahedini, ali i drugi pripadnici vojnih formacija pod njihovom kontrolom.

Sve to rađeno je u naše ime i s time nam valja živjeti. Nikakvo „ali“ neće biti od posebne pomoći. Suočavanje sa ovom istinom pomoći će da probudimo nadu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera