Oglasi

Od Baščaršije ostala samo čaršija

Na Baščaršiji je sve manje zanatlija kojim su znanje prenijeli njihovi očevi, a koji su 'duša Sarajeva'.

Piše: Mario Pejović

Baščaršijom, starim jezgrom Sarajeva, stoljećima je odzvanjalo kuckanje kazandžija i limara, čulo se lupanje kovača, tokarenja, struganje se čulo sa svih strana, prolaznike su omamljivali specifični mirisi iz obućarskih, tašnarskih, kožarskih radnji… Od dolaska Osmanlija u starom dijelu grada su zanatlije pravile sve što je svakom kućanstvu trebalo.

Danas, djeca, unuci, praunuci… brojnih zanatlija su prisiljeni zatvoriti svoje radnje ili pretvoriti ih u prodavnice jeftine, uglavnom kineske, robe, u kladionice, prodavnice mobitela…

Kako kažu rijetki preostali majstori, ako se ovako nastavi, Baščaršija će za 10-15 godina izgubiti svoj identitet, a tek onda će građani shvatiti kakvo blago su izgubili.

Džemal Kurahović, jedini preostali užar u Sarajevu, tim zanatom se bavi već 50 godina. Znanje i radnju je naslijedio od oca, a on od svog oca… Više i ne zna koliko užadi, mreža, ljuljački, ležaljki su generacije Kurahovića proizvele. Danas se zna desiti da mu danima niko ne uđe u radnju.

Obuka mladih

Limar Jusić smatra da je potrebno stipendirati đake, kako bi se odlučili na bavljenje nekim zanatom te platiti preškolovavanje za brojne mlade na birou rada, koji ne mogu naći posao.

"Zašto davati stalno pomoć, kad je bolje naučiti ih da svojim rukama zarade sebi hljeb. Tako će se pomoći i njima, ali i spasiti Baščaršija."

Jeftina konkurencija

Zbog navale jeftinih uvoznih proizvoda i pada kupovne moći, rijetko ko kupuje ručno rađene proizvode, "puno kvalitetnije od ovih uvoznih, fabričkih stvari". Kaže da mu nekad pomognu i njegova tri sina, isto vrsna majstora, ali je i to sve rjeđe. "Teško je raditi kad ništa ne možeš prodati".

Nekada je imao i svoje šegrte, ljude koji su kod njega zanat učili i svojim rukama hljeb na stol donosili. Danas, kaže, nema nikoga. "Ne možete učiti i zaposliti nekoga kad sebe jedva prehranjujete".

Baščaršiju sve manje prepoznaje. Polja stoljeća rada u istoj radnji je više nego dovoljno da se sa svima upozna. Danas rijetko koga zna. "Čaršija polako gubi svoju dušu, svoju tradiciju. Zanatlije nestaju i to je tužno".

Sličnu priču priča i Adnan Jusić, limar i predsjednik Upravnog odbora Obrtničke komore Kantona Sarajevo. Već niz godina je prisutan trend pada potražnje majstorski napravljenih rukotvorina, kaže on.

Vrijednost zanata

Danas mnogi smatraju da je zanat manje vrijedan posao, a to nije istina, ističe Jusić. Zbog toga je pokrenut projekt kojim se osnovcima i srednjoškolcima pokušava predstaviti vrijednost zanata, kako bi se promijenila svijest mladih.

"Treba im objasniti da je zanat častan posao, jer kad znaš nešto napraviti svojim rukama, onda nikad nisi gladan."

"Tržni centri nas upropastiše. Jednostavno se zanatlijama teško nositi sa jeftinom robom uvezenom iz Kine, Turske, sa njihovim cijenama. Taj kvalitet se ne može porediti sa onim što se pravi na Baščaršiji, ali većina nisu toga svjesni. Što je najgore, tek kad jednom nestanu zanati sa Čaršije, ljudi će shvatiti kakvo blago su izgubili. Vidjeće koliko će im to nedostajati. A neke stvari samo zanatlije mogu uraditi".

On govori da je tužno da u općini Stari Grad postoji ulica Kovači u kojoj nema nijednog kovača, odnosno zanatlija po kojim je i dobila ime. Slična je stvar i sa Bravadžilukom, u kojoj radi samo jedan bravar. "I tako je sa skoro svakom ulicom koja je dobila ime po zanatima koju su tu bili".

Iako je limar, kaže da je "u zimskim mjesecima" počeo praviti i suvenire kako bi zaradio koju dodatnu marku. Posla, iako ga je sve manje, i dalje ima, ali nije siguran da li bi volio da njegov sin preuzme porodični posao. "Ko zna šta će biti u budućnosti".

Prednost zanata

Zanatom se niko nije obogatio, ali niko zbog njega nije ni ostao gladan, kaže Adnan Talić. Diplomirani ekonomist, koji je računanje i finansiranje zanemario kako bi poslije fakultetskog obrazovanja preuzeo porodični posao obućara, radi u radnji koju je njegov otac otvorio davne 1939. godine. Nekada unosni posao proizvodnje novih stvari su uglavnom zamijenili popravci i sitni radovi.

"Prije rata smo pucali od posla, naše cipele su bile popularne. Ljudi su cijenili kvalitet radova". Danas, zbog loše ekonomske situacije, rijetko ko je u stanju priuštiti kožne, ručno rađene cipele od 150-200 eura, koliko objektivno vrijede, kaže on.

Kako kaže, čini mu se da predstavnici medija razgovaraju stalno sa nekoliko istih zanatlija, a onda nakon trenutka promišljanja dodaje: "Nije ni čudno, kad ih više i nema na Čaršiji. Nisam siguran da nas ima više od 20 starih zanatlija."

Dok popravlja cipele, pita da li starom jezgru grada zaista treba 35 nargilhana ili 20 kladionica "ako ih nema i više", dok se istovremeno zanatske radnje zatvaranju ili transformiraju u prodavnice."

Izumrli zanati

Baščaršija ima dugu historiju zanata, a među najstarijim su oni koju su služili potrebama vojske, kao što su kovači, sabljari, čizmari, sarači, čebedžije, halači, kao i mesari, pekari, buzadžije…

Početkom 17. stoljeća javili su se zvonari, kantardžije, sahadžije, jorgandžije, abadžije, češljari... a već krajem 19. stoljeća spominje se skoro 70 raznih zanata i 400 različitih proizvoda.

Tako su tokom godina u staroj jezgri Sarajeva radili kazandžije, tašnari, krojači, sarači, abadžije, limari, brijači, papudžije, obućari, optičari, ćilimari, filigrani – kujundžije, četkari, tapetari, užari, rukavičari, oštrači, kaligrafi, kovači, izrađivači fesova, kapa, vjenčanica, šamija…

Kako navode iz Obrtničke komore Kantona Sarajevo, na Baščaršiji više nema mlinara, vunovlačara, tkalaca, bojadžija, ćilimara, gajtandžija, kožara, knjigovezaca, vlasuljara, kišobrandžija.

Osim ovih nestalih zanata, brojni su pred izumiranjem u staroj jezgri, tako da radi samo jedan užar, jedan klobučar, jedan metaloglodač te jedan bravar.

OKKS dodaje da postoji još samo otprilike pet licitara i isto toliko papudžija, a krznari nestaju sa Baščaršije.

Diplomiranom ekonomisti, ipak, nije žao što je odabrao zanatsku profesiju, iako bi, kako kaže, ponekad volio da se bavio strukom za koju je studirao, kako bi političarima koji ne znaju cijeniti zarađenu marku objasnio šta znači zaista raditi." "Ipak, zadovoljan je svojim izborom i ponavlja: "Od zanata se niko nije obogatio, ali nije ni ostao gladan. Ja sam zadovoljan. A šta će biti u buduće, vidjećemo".

Znanje očeva

Sa druge strane, Admir Brkanić, kazandžija i zanatlija sa UNESCO certifikatom, govori da posla ima. "Dok je želje i rada i uz Božje davanje, biće i nafake".

Kazandžijski zanat je u porodici stoljećima i govori da će biti još dugo. Njemu i drugim kvalitetnim kazandžijama ide u prilog to što su se ljudi počeli vraćati svojim korijenima i tradicionalnim vrijednostima, dodaje. Dok su pred rat u Bosni i Hercegovini većina kupaca bili turisti, danas njegove proizvode podjednako kupuju i domaći i strani. Iako mu je 64 godine ne namjerava prestati raditi ono "što voli" iako se tim zanatom bavi od svoje 12 godine.

Svjestan je da su mnogi morali svoje zanatske radnje pretvoriti u nešto drugo, ali dodaje da time "nisu pod noge bacili samo svoju radnju, nego i ime svog oca i njegovog oca i očevog oca…". A to nije lako.

Iako su neke kazandžije prešle u trgovce pa kupuju manje kvalitetne proizvode koje prodaju kao svoje, kupci uspijevaju prepoznati kvalitetne, iako skuplje radove. "A ja više volim napraviti nešto što će kupiti jedan od deset kupaca, nego da pravim nešto jeftino i nekvalitetno, što će svi kupiti". Kaže da često onim koji primijete razliku u kvaliteti izvedbe kod pravih majstora i "trgovaca" da popust. "Treba ih nagraditi za njihove oči".

Ipak, vrsni majstori se slažu da, ako se nešto bitno ne promijeni, Baščaršija "neće imati svoju dušu vrlo brzo, jer će izumrijeti stari zanati".

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.