Ocrnjivanje muslimana u svijetu sporta
Piše: Khaled A Beydoun
Curt Schilling, sportski analitičar TV mreže ESPN zadužen za američku bejzbol ligu MLB i bivši bejzbol igrač, 25. augusta je objavio na Twitteru poruku u kojoj je uporedio “muslimanske ekstremiste” sa “nacistima”. Poruka na Twitteru je smjestila ocrnjivanje muslimana u svijet sporta.
“Matematika je zapanjujuća kada dođete do pravih brojki”, napisao je Schilling na Twitteru dodavši ilustraciju u kojoj je navedeno da su “5-10 posto muslimana ekstremisti” u poređenju da je “sedam posto Nijemaca bilo nacisti” (u vrijeme Drugog svjetskog rata). Na ilustraciji je bio i lik Adolfa Hitlera, ali nigdje nije naveden izvor statistike o muslimanima ekstremistima.
Schillingova poruka simbolizira mnogo više od pukog mišljenja jednog komentatora. Umjesto toga predstavlja vrstu politike koja je umetnuta u brendiranje i marketing američkog sporta: ratobornog patriotizma koji slavi američku vojnu moć i hegemoniju kao domaći tim, a aktuelne zaklete neprijatelje – islam i muslimane – kao omražene rivale.
‘Sport je apolitičan’
Svijet sporta je romantično predstavljen kao bijeg od stvarnosti. Ustvari, u Sjedinjenim Američkim Državama djeluje kao najveći bijeg. Mjesto u kojem su politika i aktivizam odbačeni ne samo kao “nevažni” i “strani”, već se smatraju da “prelaze granicu dozvoljenog”. Ovaj mit je agresivno reklamiran u najistaknutijim sportskim ligama u SAD-u (i u Evropi), a on se prodaje kako bi se sterilizirale franšize, sportisti i zvaničnici od zauzimanja stava koji bi ugrozio njihove brendove.
Iako pažljivo osmišljen i strateški promoviran, ovaj mit često prekidaju – i razotkrivaju – sportske ličnosti koje koriste svoje sportske platforme kao političke podijume – za dobre i loše, progresivne ili reakcionarne političke stavove. Svijet sporta je dugo bio, i ostao, mjesto na kojem politika – i doista rasizam i netrpeljivost – ima jako prisustvo.
To što sportske franšize koriste novac poreskih obveznika da izgrade najmodernije stadione i arene nazvane prema korporacijama i privatnim zatvorima dokaz je da je sport akutno političan. Mit je, funkcionalno, iskorišten da se filtriraju politički stavovi koji ugrožavaju brendove i zarade, te da se omoguće političke spletke koje ih nadjačaju.
Politiziranje sporta
Tokom svoje kultne dominacije na mjestu svjetskog bokserskog prvaka u superteškoj kategoriji, Muhammad Ali je podjednako očaravao političku publiku isto toliko kao što je to radio i bokserskoj publici.
Nedugo nakon što je porazio Sonnyja Listona, Ali se priključio Naciji islama – čime je navukao intersekcionalni gnjev bijelih Amerikanca koji su mrzli islam i “neoprostivo” crnilo novog prvaka.
Ali, maestro u ringu i iza mikrofona, iskoristio je svoju vladavinu na tronu najboljeg teškaša kao moćni politički podij. Njegova baražna vatra protiv bjelačke nadmoći je bila bez kompromisa, njegovo slavljenje crne boje kože je bilo drsko, a promocija islama je bila podjednako nemilosrdna kao i serija udaraca koje je zadao Joeu Frazieru, Oscaru Bonavenu ili Georgeu Foremanu tokom “Tutnjave u džungli”.
Tokom vrhunca ere borbe za građanska prava, Ali je majstorski demonstrirao kako se preklapaju sport i politika, ali što je još važnije, kako profesionalni sportisti mogu biti mobilizirani i manevrirani kako bi ostvarili ogroman politički utjecaj.
Ugledni komentatori, prije svega Dave Zirin, žalili su zbog pada progresivnog aktivizma u modernom sportu. Brojne druge ličnosti, posebno na velikim sportskim stanicama, uključujući ESPN, tvrde da politici nema mjesta u sportu.
Ova zapažanja ističu opasno raskrižje u modernom sportu: institucionalno suzbijanje progresivnog političkog aktivizma, koje se preklapa sa mitom da je sport apolitičan, dok je on ustvari sve osim apolitičan.
Politika i sport danas su zasnovani na marketingu koji naglašava američku vojnu moć i američku hegemoniju. Što su polazišta koja su, u sklopu današnjeg geopolitičkog stava, neraskidivo vezana za predstavljanje islama i muslimana kao protivnika.
Vojska i sportska borilišta
Borbeni avioni nadlijeću nogometne stadione, reklame za američku vojsku ispunjavaju periode za marketing tokom bejzbol utakmica, oficiri za regrutiranje promatraju mladiće i djevojke koji napuštaju košarkaške dvorane, američko Ministarstvo odbrane plaća NFL timovima milione dolara da odaju počast nekom vojniku svake nedjelje.
U današnjoj Americi, vojna moć je dosljedni i sveprisutni dio svakog glavnog sportskog događaja. Nemoguće je prisustvovati ili gledati neko sportsko takmičenje bez upijanja bezbrojnih prikaza rata i simbola američke hegemonije.
Vojni simboli i njihove propratne poruke promoviraju brend i zaradu profesionalnog sporta. Dalje, oni hrane kulturu ksenofobije i krvožednog patriotizma koji su već sazreli na tribinama stadiona i arena.
Stoga ne iznenađuje to što je hiljade sportskih navijača stalo u odbranu Schillinga – i podržali njegovu poruku – čime je dokazano: prvo) da svijet sporta nije izoliran od islamofobične psihoze koja ga okružuje, te drugo), militarizirani marketing u sportu integrira i intenzivira islamofobiju unutar svojih granica. Zbog toga, Schillingova izjava nije došla iz lijevog polja.
Rasizam, ksenofobija i islamofobija su već dugi niz godina sastavni dio evropskog nogometa. Potonje, ilustrirano Schillingovom izjavom i strategijom militariziranog marketinga i kulture koja ga je iznjedrila, signalizira rast islamofobije unutar američkog sporta.
Iako je ESPN ukorio Schillinga zbog njegove izjave, više brine osnovno militariziranje sportskog reklamiranja – ukratko, finansijskih i brending struktura – koje siju i potiču islamofobične stavove. Trebamo manje biti zabrinuti zbog Schillinga, bacača islamofobije, te skrenuti našu pažnju na NFL, NBA i MLB kao prodavače.
Za milione muslimana koji konzumiraju i vole američki sport, znati za koga navijati i kako razlikovati domaći i suparnički tim nije lako.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera