Oglasi

Oćevijski kovači – živi nacionalni spomenici

Kovači u Oćeviji, selu kod Vareša, stoljećima rade na isti način – uz pomoć vode i teških čekića obrađuju željezo.

Piše: Mladen Obrenović

Razgorena vatra i velika kliješta u snažnim rukama, moćni čekić kojeg pokreće snaga vode, isto kao i stoljećima do sada, i za manje od sat vremena tradicionalni sač, po čemu su kovači iz vareškoga kraja nadaleko poznati, bio je gotov.

Izradio ga je Alojzija Vijačkić jedan je od tri posljednja kovača u Bosni i Hercegovini, ali i Europi i svijetu, koji u svojoj radnji, tzv. kovačiji koristi tehnologiju kakva se u selu Oćevija, smještenom između Vareša i Olova na planini Zvijezda, upotrebljava još od 15. stoljeća.

Osim Alojzijeve, tu su još dvije kovačnice, čiji se ključni mehanizam – glomazni čekić kojim se oblikuje rastaljeni željezni predmet – pokreće snagom vode iz rječice Oćevijice. Upravo zbog te činjenice jako podsjećaju na vodenice. Ipak, zvuk teškog čekića ukazuje na nešto drugo zbog čega su tri kovačije, u vareškom kraju poznate i kao majdani, proglašene nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.


Alojzija Vijačkić [Mirsad Bukvić/Al Jazeera]

Nema puno priče dok Alojzija vještim pokretima radi oko vatre, postavlja i vadi predmet koji će uskoro postati sač i ispod kojeg će jednog dana biti spravljanje tradicionalne bh. delicije poput bureka ili drugih pita, janjetine ili teletine, možda kruha. Kad je završio posao, a finalizirao je još uvijek vrući sač drvenim čekićem, obrisao je znoj s lica i počeo priču.

Nema boljeg od vareškog sača

„Ovo što vidite su originalni i najbolji proizvodi. Sve drugo što nije u Varešu napravljeno, nije tako dobro. Baš onako kako bi rekli – ovo je simbol kvaliteta i nigdje se u svijetu ne radi kao kod nas. Starinski jeste, ali drugačije ne znam“, uvjerava Alojzija.

Na primjedbu kako u svom radu koristi tri od četiri ključna elementa u prirodi – vodu, vatru i zrak, pomaže se ugljenom koji sami stvaraju, i na sve to dodaje snagu svojih ruku, odgovara: „Džaba bi mi i ruke bile, sva snaga koju imam, da nije ove vode“.

Vodu im donosi Oćevijica, pa se preusmjerava prema kolu istom kao što su se nekad koristila na vodenicama. Ta kola okreću drvenu osovinu koja različitom brzinom, u ovisnosti od toga kolika se količina vode pusti, pokreće čekić kojim se oblikuje vruće željezo postavljeno na nakovanj. Vješte ruke kovača potom stvaraju sačeve, peke, potkovice, poljoprivredne alatke…

„Dočim pade poljoprivreda, pade i nama posao. Sve je sad mehanizacija, ali se još radi. Zimi u malim količinama pravimo motike, trnokope i koju krampu. Sjekire ne radim, jer za to treba poseban alat. Onda mi dadnemo sačeve drugim ljudima, ako im zatrebaju, a oni nama sjekire koje proizvode“, nastavlja Alojzija.


Mijo Jozeljić [Mirsad Bukvić/Al Jazeera]

Ono što proizvede proda na tržnicama u Kladnju i Živinicama, dva puta godišnje ode na vašar u Vlasenicu ili „baš ako ne'ko dođe u kovačiju“. Problem je što su izolirani od svijeta, pa se Alojzija i njegove kolege žale na činjenicu da od Vareša vodi asfaltna cesta sve do pred selo, a onda počinje makadam. Na drugu stranu, prema Olovu, gotovo je nemoguće proći.

Umijeće prenošeno generacijama

Baš kao i Alojzija Vijačkić, čija kovačija iduće godine slavi jubilarnih 80 godina postojanja, i druga su dvojica kovača – Mijo Jozeljić i August Gogić znanje prihvatili od svojih očeva, stričeva i djedova. I ti su preci učili kovački zanat od svojih prethodnika. Ne znaju točno koliko je generacija bilo prije njih, a službeni podaci govore da se Oćevija, a time i tamošnji kovači, spominju još 1485. godine.

Od zanata i kuću napravio

Oćevijski kovači sjećaju se ne tako davnih vremena, konkretno '70-ih, kad su u dolini rječice koja im život znači i egzistenciju osigurava, bilo točno 64 majstora. Danas ih je manje od prstiju na jednoj ruci. I u selu je, nažalost, još malo stanovnika – ni 70.

„Samo u mojoj kovačiji ima alata starijeg i od najstarijeg čovjeka kojeg znam. Nikad nisam prebrojao sav alat koji imam, a svakome znam ime. Mijo čak zna za svaki alat koje mu ime značenje ima i otkad postoji u zanatu“, ukazuje Alojzija Vijačkić.

Dok priča o teškim ratnim vremenima, u kojem mu je obitelj izbjegla iz sela, prisjeća se kako se vratio u Oćevije „i nijednu marku nije imao“.

„Sve sam u kovačiji skinuo i renovirao, skrpio kako sam znao i umio. Od 2000. počeo sam graditi kuću i napravio je ponovo. Kakva je takva je, ali dobra je. I to sve od kovačkog zanata“, hvali se Alojzija.

„Stoljećima to traje, moglo bi se reći od pamtivijeka, ali je sad pitanje hoće li vječno i trajati, hoće li opstati ili neće. Nema ljudi, nema mladih koji su spremni raditi, a tržište se zasitilo“, ukazuje na ključne probleme vareških kovača Mijo Jozeljić. Iako koristi tradicionalne metode, kao i kolege, malo je i osuvremenio svoju kovačiju, no asortiman proizvoda je skoro isti. I svaki od kovača ima svoj potpis, urezan na gotovi proizvod – da ne bude zabune, ni podvale.

„Naša je roba čuvena. To svak zna da je ručno rađeno i da se to mašinski ne  može napraviti, kao što mi to ovdje uradimo. Znaju ljudi šta valja, ne bih rekao da su zaboravili, ali kad nema para – džaba je što je ovo kvalitetnije. Jasno mi je da se svak danas mora boriti i uzimati preče stvari, ali i ono jeftinije, a nama kako ide“, svjestan je Mijo.

Sretan je što njegov sin Dražen hoće i želi raditi, „ne bježi“ od kovačkog zanata, i što ima kome prenijeti znanje. Kad ocu ne pomaže u kovačiji, mlađi Jozeljić ide po tržnicama u obližnjim gradićima i prodaje sačeve, peke, tepsije, alatke kad im je sezona.

Nedavno je od entitetskih vlasti nagrađen Poveljom za doprinos u očuvanju i obnovi kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, ali mu tapšanje po ramenu, kako napominje, nije dovoljno.

„Trebali bi se u državi malo pobrinuti za nas. Ove tri kovačije jesu nacionalni spomenici, ali to nam nije dovoljno. Za sada od toga nema vajde. Još smo '70-ih godina tražili od države da nam pomogne jer ćemo nestati, ali ni tada se nije pomoglo“, žali se Mijo.

Do kupaca i u Čapljinu

Priča Augusta Gogića, trećeg čuvara tradicije kakve nema u svijetu, gotovo je identična. Jedna od razlika je u tome što August ili njegov brat potegnu čak do Čapljine ne bi li prodali ono što iz njihovih kovačija izađe.

Cijena sača ista 30 godina

„Komplet u kome su sač i tepsija košta nekih 100 maraka. To je cijena posljednjih 30 godina, a materijal je duplo više poskupio u tim godinama. Doduše, ni ne koristi se toliko danas ono što pravimo. Nekad se tako pekao kruh, a danas ga je lakše kupiti u pekari. Uglavnom se peku meso ili krompir pod sačem, dok se nekad kruh pekao svaki dan“, podsjeća Mijo Jozeljić.

Kaže i kako može živjeti od onoga što napravi svojim rukama, ali i navodi: „Bome kako je bilo, sad je poteško. Ipak, nije samo nama teško. Svima je teško“.

„Nema po Bosni posla. Nije ni u Čapljini sjajno, ali u Bosni nije nikako. Znam da je Čapljina daleko, ali moram živjeti. Ne pita niko za to, a treba djecu hraniti i školovati. Moraš odnekale naći novce i 'ko te pita, prijatelju“, kaže August.

Žali za prošlim vremenima kad je tržište bilo puno šire, ali sad je „pijaca i ništa drugo“.

„Nemamo drugo tržište. Imali smo prije rata. Sad je nažalost takva situacija, a prodaja i posao nisu baš zahvalni. Iskreno da kažem – teško je. Borimo se, ali samo da nas malo pogura država. Ne vode računa o nama, nikako. Proglasili su nas nekakvim spomenicima, a kao da nisu. Nikakve veze to nema, nego sve moraš sâm“, dodaje.

Ni on, niti njegove kolege ne žale se na težak posao. Na pitanje koliko je sve to loše za zdravlje, jer stradavaju i sluh, i ruke, i leđa, kažu da ne žale jer moraju od nečega živjeti i prehranjivati najbliže. Na kraju, tradiciju koju su im ostavili djedovi i očevi ne žele napustiti.

„Nema ovdje puno mudrosti – naloži vatru, pusti vodu, uzmi čekić i udaraj, popravi i napravi, poslije prodaj. I tako cijeli život u kovačiji prođe“, zaokružuje Alojzija Vijačkić priču o kovačima iz Oćevije.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.