Očajnički krik iz ‘Sivog doma’

Piše: Vlastimir Mijović

Od smutnje u vlastitoj glavi i grčenja nedovoljno napunjenog stomaka, prosječan građanin BiH danas je praktično gluh na sve tuđe jadikovke, bez obzira koliko one nekad bile i panične. A iz “Sivog doma” na sarajevskom Alipašinom polju, gdje oduvijek životare državni, odnosno javni radio-televizijski emiteri (BHT i BH Radio 1, ujedinjeni pod kapom BHRT-a), kuknjava, upozorenja, protesti i moljakanje ne prestaju već godinama. A šta drugo utopljenik da radi nego da očajničkim vapajem priziva pomoć?

Ovaj put je krik očaja jači no ikada; donesena je i odluka da se prekine emitovanje programa ukoliko se do kraja ovog mjeseca ne popuni njihova prazna medijska kasa. Utisak je, međutim, da se ni to nije mnogo očešalo o javnost, zbog koje ovaj radio-televizijski emiter postoji. Jer, gledanost i slušanost su im na niskim granama, građani ih ne doživljavaju kao svoje glasnogovornike i “advokate” bez kojih bi se osjećali manjkavo ili ugroženo.

Ručica spasa

A upravo u toj javnosti, odnosno u građanima krije se, između ostalog, tajna prilično izgledne propasti BHRT-a, kojem mnogi odavno ne plaćaju ono što je propisano: sedam mjesečnih maraka RTV takse.

Poneko ne plaća jer mu je i ta crkavica teret za kućni budžet, no većina to čini iz inata, kaprica, neke vrste osvete medijima koji su formalno javni, dakle svačiji, a u suštini su krezubi kad treba izvještavati o svagdašnjem životu ili je, pak, očevidno da služe vlasti, a ne javnosti. Stoga, u panici izazvanoj finansijskim kolapsom, rukovodstvo i sindikat BHRT-a i ne trube na uho javnosti nego na uho vlasti. Od nje očekuju da pruži ručicu spasa.

To što imamo, nije ni blizu propisanom, zamišljenom i potrebnom. Dobro to znaju i zakonodavci i odgovorne osobe u RTV kućama, znaju i njihovi uposlenici.

Jednom im je to već uspjelo, početkom februara ove godine, kada je Vijeće ministara BiH po hitnom postupku produžilo važenje odluke o naplati RTV takse preko telekom operatera. Od političara je tada stiglo i obećanje da će izlobirati značajnu tehničku pomoć od Turske.

No, bliži se, evo, kraju i rok važnosti te odluke Vijeća ministara, pa se trajno rješenje za naplatu “gledarine” ipak nije postiglo. Iz Turske, također, nije stigla nijedna sijalica, a kamoli moderne kamere i montažni aparati. Prstom nisu mrdnuli ni sudovi na kojim, višegodišnjim parnicama, BHRT pokušava da naplati više od 23 miliona KM, za koje su ih, po njihovom mišljenju, zakinula entitetska javno-medijska braća: RTV FBiH i RTRS.

Reakcije na gašenje

Iako se građani ne osjećaju pozvanim da priskoče u pomoć BHRT-u, većinu ipak grozi prijeteća mogućnost da Bosna i Hercegovina postane jedina u Evropi bez javnog RTV emitera na državnom nivou. Samo malo su aktivniji uposlenici i rukovodstvo BHRT-a, koji – osim glasne jadikovke – ističu i neke ideje kojim bi se stanje moglo popraviti.

Jedini su na krik iz “Sivog doma” energičnije reagovali političari, zapravo onaj njihov dio koji u eventualnom gašenju “državne” televizije vidi i gašenje još jedne sijalice u lusteru države Bosne i Hercegovine. Ma nema govora da se to dogodi – čuje se iz političkih stranaka. Državni ministar za komunikacije i promet, kojem resorski pripada i briga o BHRT-u, Ismir Jusko, oglasio se ohrabrujućim saopštenjem u kojem, između ostalog, navodi:

”Stanje u BHRT-u rezultat je dugogodišnjeg nemara svih institucija i organa nadležnih za stvaranje uvjeta i provedbu zakona i propisa o nesmetanom funkcioniranju državne televizije. Opstanak BHRT-a kao javnog servisa i emitiranje programa ne smiju biti dovedeni u pitanje.”

Nešto će Jusko vjerovatno i preduzeti, pa će se emitovanje vjerovatno nastaviti. No, samo do nove barijere, koja će se ubrzo opet ukazati. Jer, sav taj sistem je upravo sistematski neuređen, traljav, politiziran, lišen razgovora o ključnim smetnjama.

Temeljni problemi

Dva su u tome temeljna problema: prekid izgradnje državne TV piramide i program koji emituju mediji sa državnom, odnosno entitetskim etiketama. Nikad, na primjer, nije dovršen (zakonom inače utvrđeni i obavezujući) proces formiranja Korporacije RTV sistema, koja treba biti nadzor, koordinator i arbitar u odnosima između dijelova tog sistema.

Štaviše, na tome se uopšte ne radi; još od 2008. godine niko Korporaciju i ne pominje. Samim tim, ovo što sada imamo nije javni RTV sistem nego samo prva faza njegovog ustrojavanja. Tako da ne možemo izgubiti nešto što imamo nego se samo proces podizanja sistema može smatrati neuspješnim i nedovršenim. Da bi krenulo naprijed, prvo to treba riješiti – nastaviti dogradnju sistema.

Ni RTRS ni FTV nisu ni J od javnog servisa, odnosno emitera, nego su neskriveni politički slugani i stranački megafoni.

Drugo, ono što kolege iz medija koji bi trebali biti sluge javnosti stalno zameću u drugi plan, je pitanje programa, odnosno uređivačke politike. E, tu se opasno kose interesi vlasti, s jedne, i građana, s druge strane. U postojećem sistemu imamo dva dijela koji su sve samo ne u službi građana. RTRS je čvrsto u Dodikovoj ruci. Mislim da ni vlasnici privatnih medija nemaju tako čvrstu kontrolu nad uređivačkom politikom kao što je SNSD i njegovo društvo imaju nad pomenutom entitetskom radio-televizijom.

FTV se razlikuje samo po jednom: čas su pod kontrolom SDP-a, čas Demokratske fronte, čas SDA. Ni jedni ni drugi nisu ni J od javnog servisa, odnosno emitera, nego su neskriveni politički slugani i stranački megafoni. Pa neka se i hrane od onih za koje rade, čista je logika. U tome, izgleda, i uspijevaju, dobijajući javne ili tajne napojnice od svojih istinskih gospodara.

Zavidan nivo objektivnosti

Kukumače, s dosta prava, jedino BHRT. Sem u par kratkih navrata, od 2005. do danas, kad su navijali za pojedine političke opcije, oni su održali prilično zavidan nivo objektivnosti i nastojanja da bude u službi svojih gledalaca. No, ne bi se moglo reći da je to čisti plod njihovog nastojanja da održe profesionalnu čast. Više je to posljedica činjenice da politika, odnosno vlast i ne pokušavaju da instaliraju svoj jači uticaj u mediju kojeg odavno vide kao pokojnika, kojem je nepoznat još samo datum (vjerovatno skore) smrti.

Javnu RTV vreću, ovim povodom, kad se jedan dio neslavnog medijskog sistema urušava, treba temeljito i svestrano protresti.

To što imamo, nije ni blizu propisanom, zamišljenom i potrebnom. Dobro to znaju i zakonodavci i odgovorne osobe u RTV kućama, znaju i njihovi uposlenici. Stoga mislim da zabrinute kolege griješe što svoje jadikovke oblikuju kao neku vrstu moljakanja jednokratne političke sadake, što ćute o suštinskim manjkavostima čitave te medijske građevine. Oni se ustručavaju da van izbace i svoj prljavi veš, prije svega izražen u siromašnom i jako nekvalitetnom programu te u nedoraslim rukovodstvima u koja se godinama uglavnom regrutuju medijski trećepozivci, koji bi u normalnim okolnostima trebali biti sretni što uopšte imaju zaposlenje u takvoj kući.

Takvu “emisiju” sumnjam da ćemo uskoro gledati ili slušati, iako programska aktivnost BHT-a i BH Radija 1 vjerovatno neće krajem ovog mjeseca prestati. Kao što se nisu stekli uslovi ni volja za veliko pospremanje tog rusvaja, mislim da ni datum konačne smrti državnog emitera nije onaj koji je ovih dana rukovodstvo BHRT-a plasiralo u javnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera