Obavještajni ‘žurnalizam’ u uzavrelom Sobranju

U napadu je bilo mnogo povrijeđenih, nakon čega su zbog toga na sudu procesuirane 33 osobe (AP)

Pojava, a valjda i izvesna delatnost, Gorana Živaljevića, zasad ćemo ga zvati samo pripadnikom srpske Bezbednosno informativne agencije u kritičnom momentu upada građana u makedonski parlament, priča je “u toku”, sa obrisima nešto “nežnije” međudržavne afere.

I, kao i sve regionalne priče-afere, već u svom začetku i ova počinje da vuče brojne repove u koje je teško proniknuti. A ovde utoliko teže što ti repovi sežu u, po definiciji, nedovoljno javne i transparentne, ili potpuno tajne poslove adekvatnih organizacija koje imaju zvučne skraćenice od kojih “normalni svet” strahuje, ili od njih zazire. Afera čije bi, u najmanju ruku – kontroverze, vlasti kanda htele da umanje, premda se u tim nastojanjima one i umnožavaju, dodiruje i škakljivija od dosad u javnosti postavljenih pitanja.

Najvažnije je, nije li reč i o “izvozu” u oblasti trgovine obaveštajnim radom, bezbednošću i “mini-revolucijama”, i to mnogo pre nego što zaživi trgovinska unija među zemljama regiona koju dvared-trired poslednjih meseci inicira lider “lidera u regionu”? I još nimalo nevažno: repovi i repići priče, i njihovo sagledavanje, po svemu sudeći, neće biti toliko važni koliko njihove posledice.

Po svemu što je dosad poznato, a još i podstaknuto informativnom burom u makedonskim medijima, u javnosti se misli da se desilo sledeće. Oficir za vezu BIA- e u Skoplju Živaljević, odranije poznat obaveštenijoj javnosti i kao svojevremeni ne baš “dugotrajni” zamenik načelnika službe čiji je sada oficir, viđen je (i slikan) 27. aprila u Sobranju Makedonije prilikom nasilnog upada građana u njega.

Osnovna vest je, međutim, “doter(iv)ana” još nekim podacima. Živaljevića su, tvrdi se, u makedonski parlament, zajedno sa “pobunjenicima” nezadovoljnim izborom predsednika Sobranja, uveli upravo neki od njih. Još je pomenuto i ime poslanika jedne srpske stranke u Sobranju, kao i da je Živaljević sa njim i ranije imao kontakte.

‘Učiteljice, i oni su bili nevaljali…’

Dalja objašnjenja, “doterivanja” , saznanja i – posebno – pravdanja samog čina Živaljevićevog prisustva kritičnog trenutka na kritičnom mestu daju povoda da se ustanovi mnogo neuobičajenog u tom činu koji se s “oficirove”, ali i oficijelne strane pokušava dočarati nespornim, uobičajenom, pa čak i po pravilima službe. Desilo se klasično da “nije majka sina karala što se kock’o, nego što je ’teo da se vadi”. Ali, ne bez tipično “naškog” dodatka – i sama “majka” (čitaj: zvanična država u poluzvaničnim reakcijama) se izgleda “vadila”.

Sam Živaljević je, na pitanje makedonske televizije Telma, putem koje je i potvrdio prisustvo u Sobranju i obrazložio ga, naveo da je tamo bio po službenoj dužnosti, da bi video da li u incidentima učestvuju osobe iz Srbije, navijači ili ekstremisti. Sličan pravac objašnjavanja, kao da je reč o nekom (ne)akreditovanom žurnalističkom poduhvatu, uhvatili su u prvom sloju i srpski zvaničnici, naglašavajući da je bila reč o uobičajenom izveštavanju sa važnog događaja. Karakteristične u tome bile su reči i SMS-ovi medijima ministra inostranih poslova Srbije Ivice Dačića. “On je tamo zvanično, izveštava šta se dešava. Nikakvo delo nije izvršio”, glasi deo jednog takvog SMS-a.

Drugim povodom, na jednoj konferenciji za novinare, rekao je i razlog: “Samo je izveštavao o situaciji u Makedoniji, jer Srbija mora da zna kako se ta situacija može odraziti na nacionalne i državne interese”, naglasivši da “Živaljević nije uradio ništa da naruši Bečku konvenciju i diplomatske protokole” te da “zvanični predstavnik BIA-a u Makedoniji nije u toj zemlji ilegalno”. 

Drugi sloj objašnjenja, i dalje bez zvaničnih kominikea organa, bio je indikativniji u prilog tezi da je “izveštavanje sa terena” možda bilo od značaja kao podrška jednoj od strana u makedonskim “trvenjima”. Isti Dačić je istom prilikom zauzeo kurs: “Ali, učiteljice, i oni su nevaljali, ali ih ne grdite, jer smo mi bili dobri, pa ih nismo prijavili”, koji u ovoj stvari i u tom “drugom sloju” zastupa odlazeći premijer i nadolazeći predsednik Srbije Aleksandar Vučić.

Vučić: Nikakav problemčić

Na pitanje novinara s kim je Živaljević ušao u Sobranje, ministar spoljni je doskočio: “E, da ja vama kažem sad”, a potom pročitao spisak imena ljudi iz Makedonije koji su u Srbiji organizovali proteste protiv premijera Vučića i naveo da o tome Makedoniju obaveštavaju već dve godine. Da ne bude zabune, te Dačićeve izjave bile su samo eho premijerovog osvrta na Živaljevića posle susreta sa Zoranom Zaevim u Briselu.

“Nisam čuo da je počinio bilo kakvo krivično delo, ili da je učestvovao u organizovanju bilo koga. Imam više lica koje bih odmah mogao da vam navedem – od Zanderija do Čačanovskog – iz Skoplja koji su bili u Beogradu na demonstracijama protiv mene, pa šta? Nisu počinili krivično delo, nisu uradili ništa. Nikakav problem”, izjasnio se Vučić.

Stručnjaci za ovu problematiku izgleda da su pažljiviji i iznijansiraniji u ocenama ovog događaja od (srpskih) političara. Tako su pojedini mediji u Srbiji preneli stav profesora na Fakultetu za bezbednost u Skoplju i bivšeg šefa Vojnobezbednosne i kontraobaveštajne službe Makedonije Vladimira Pivovarova, koji kaže da je Živaljevićeva tvrdnja da je bio u Sobranju da proveri da li su tu bili prisutni i srpski državljani “priča za malu decu”.

“On ima redovnu komunikaciju, čak je i ovlašćen da sa našom službom razmenjuje informacije koje predstavljaju državnu tajnu. Imamo suptilnije metode kako to da proverimo. Prekršeno je načelo tajnosti. Mogao je to da ostvari saglasno komunikaciji sa makedonskim bezbednosnim službama, koje bi mu sigurno omogućile uvid u takvu dokumentaciju ako je neki građanin Srbije, rizičan po bezbednost Srbije ili Makedonije, bio u Sobranju”, ključni je stav Pivovarova.

I nad nedoumicama nedoumice

Slično i u Beogradu smatraju ljudi sa nemalim iskustvima u ovim poslovima, dodajući i objašnjenje funkcija i statusa oficira za vezu, koje deluje formalno, ali u ovom slučaju važno: takav službenik nije diplomata, podređen je isključivo rukovodstvu BIA-e, upućen na kontakte sa (naj)višim nivoima službi domaćina i sve mora da radi po principima subordinacije s prvima i koordinacije s drugima. Bez obzira na formalno-logističku mogućnost da se zove savetnikom ambasade ili koristi njene prostorije.

Srpski mediji zabeležili su i Pivovarovljeve reči da ovakvi “mali gafovi” nisu razlog da se pogorša saradnja Beograda i Skoplja, budući da se radi o “minimalnim problemima, koji mogu da se prevaziđu diplomatskim putem”. S druge strane, rekao je i da je “najbolje da obaveštajne službe Srbije i Makedonije reše nedoumice”, odgovorivši tako i na dilemu da li oficira-žurnalistu-izveštača treba povući iz Makedonije.

Međutim, pojedini njegovi bezbednosni “adekvati” u Beogradu, slažući se u osnovi s takvim stavom, smatraju da “i nad nedoumicama ima nedoumica” o konkretnom akteru afere koje takođe moraju da se imaju u vidu. Između ostalog, izrečene su i hipotetičkim stavom – “ako je pravio obaveštajnu mrežu, on je ’mrtav’ za službu”. Hoće se reći, bez obira na “kićenje perjem diplomtije”.

Kao što se videlo u poslednjim danima razvoja ove priče, ona je i došla u sferu diplomatije, tako što je Ministarstvo spoljnih poslova Makedonije pozvalo ambasadorku Srbije u Skoplju Dušanku Divjak Tomić i prenelo joj “nezadovoljstvo i zabrinutost zbog neovlašćenog srpskog diplomate u Sobranju i zatražilo detaljno objašnjenje razloga i okolnosti”. I ova oštrija no što se želi predstaviti “intrepelacija” je, reklo bi se, bar po javnim saopštenjima, kasnije dobila pomirljiviji ton i moglo bi se očekivati da će ići u pravcu koji je izrekao i mandatar za sastav makedonske vlade Zoran Zaev. I on je, naime, po poslednjem briselskom samitu balkanskih lidera, negirajući da je uopšte o tome bilo reči, pa i sa Vučićem, izrazio uverenje da će to “službe međusobno rešiti”.

Raskoraci i makaze

Međutim, kao što je ovaj pomiriteljski smer izrečen od čoveka koji je u “makazama” između eventualne buduće funkcije i onoga što se dogodilo u poslednjim danima mandata prethodnih vlasti i delovanja prethodnih službi, tako valja imati na umu i  druge raskorake i “makaze”. Jedna je pomenuta: načelna intencija za spuštanjem lopte sa srpske strane praćena je otvaranjem pravdajućeg pitanja – “a kako mogu oni?” To implicira da mešanja službi u političke poslove ima, jedino je pitanje ko, koliko i dokle to toleriše.

U konkretnom slučaju, nije bez važnosti i što se uz ime ovog oficira pominje upravo ovakav “politički puter na glavi” iz ranijih perioda i sklonost da se u tom navijanju ide sve do Jugoslovenske levice, partije iz neumrlih devedesetih. Takođe, ako je verovati ne teoretičarima zavere, već upravo suprotno, pojedini “posmatrači” uočili su “visok stepen podudarnosti” između pojedinih likova u Sobranju, a u blizini dotičnog “izveštača”, i onih koji su potom iste događaje tumačili po brojnim “kaubojskim”, a srpskim, televizijama. Ali, i to je više zapažanje za službe nego za novinare. Kao i teza da je slučaj plod nameštanja, premeštanja i podmetanja u vezi sa dolaskom na čelo BIA-e Bratislava Gašića, koji se teško načekao godinu i po bez funkcije, kako ga ožali Vučić.

Natpisniku ovih redova najviše je pažnju privukla teza iz Živaljevićevog pravdanja da je u Sobranju bdio nad mogućnošću da se tamo pojave navijači ili ekstremisti, što može-biti i dugoročnije ima značaja. Ovaj podatak zahteva posebnu pažnju, s obzirom na bar dve činjenice. Najveći deo ovih grupa u Srbiji je pacifikovan do mere da više ne napada ni učesnike parada ponosa. (A redovno se krste kad prođu pored Hrama Svetog Save, ma i sedeći u autima ili gradskom prevozu.) I, drugo: ne jedanput smo čuli od veoma upućenih, a i videli primere (recimo zapošljavanja u državnim organima) da su takve grupe (bezmalo) deo države.

I da se, dakle, našalimo “crnim” aforizmom – da l’ je gledao hoće li se pojaviti da ih prijavi, il’ da vidi da l’ dobro rade. Ako je u svakoj šali pola zbilje, ona se može primeniti… ne samo na srpsku stranu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera