Obama trči Bidenov predsjednički krug

Ono što nije uspio ili nije htio Obama učinit će možda njegov nekadašnji potpredsjednik Biden (EPA)

Kraj građanskog rata u Americi mogao je da bude proglašen kada je Barak Obama 2008. izabran za prvog crnog predsednika u istoriji države. Verovalo se da je Amerika, sa novim predsednikom, sinom crnca iz Kenije i bele majke iz Kanzasa, najzad ušla u postratno vreme.

Dvanaest godina pošto se nastanio u Beloj kući koju su gradili crni robovi, i gotovo četiri godine pošto se iz nje iselio, evo ga Barak Obama kraj kovčega svog starijeg prijatelja kongresmena Džona Luisa (John Lewis), veterana u bici protiv rasnih predrasuda i beskompromisnog borca za ljudska prava.

Bivši predsednik našao se u Baptističkoj crkvi u Alabami da sa iste one predikaonice sa koje je propovedao Martin Luter King oda počast Džonu Luisu i njegovoj neumornoj borbi za ispunjenje američkog sna dok se život u obećanoj zemlji preokrenuo u košmar.

Manje od sto dana pred izbore, zemlja kojoj je Tramp obećao da će joj vratiti slavu i postaviti je na prvo mesto, zaista je prva u svetu -po broju preminulih od korona virusa. Ekonomija je u slobodnom padu, milioni ljudi su ostali bez posla, antirasni nemiri otpočeti povodom brutalne policijske sile nad crnim sugrađanima, su se raširili po celoj zemlji… Kao u nekom hibridnom režimu Tramp na protestante šalje naoružanu federalnu vojsku na svako mesto gde vlast drže članovi Demokratske stranke.

Budućnost visi o koncu

Dok Trampu opada rejting iz dana u dan, Amerika u rasulu dočekuje predsedničke izbore koji će zbog epidemije, po svemu sudeći morati da se obave poštom, što će dodatno odložiti objavu preciznih rezultata, pa i pobednika.

Suzavac, pendreci, policajci koji kolenom pritiskaju vrat crnog građanina, predsednik koji podstiče bele ultradesničare da se obračunaju sa “levičarskim teroristima” to je slika koju je Obama zatekao kada je stao za govornicu crkve u Alabami.

Kao govornik kome nema premca među političkim liderima u SAD, Obama je današnju Ameriku uporedio sa stanjem šezdesetih kada su zloglasni rasisti ubijali antirasističke marševe u kojima je još kao dete učestvovao preminuli osamdesetogodišnji kongresmen Džon Luis.

“Budućnost naše zemlje visi o koncu”, ocenio je bivši predsednik koji i danas uživa veću javnu podršku od svih živih prethodnika. I Obama je bio sklon da se poput njih, posveti pisanju memoara, izgradnji centra sa dokumentacijom iz vremena predsednikovanja i povremenim predavanjima pred uvaženim skupovima za koje se dobijaju astronomski honorari.

Dramatično vreme, kao i Trampove uzastopne tviterske poruke da ovako “lažirane izbore” neće priznati, naterali su Obamu da se vrati u orbitu predsedničke kampanje. Obama poziva građane svih političkih boja da učestvuju u demokratskom procesu, bez obzira što će se listići slati poštom, zbog čega će prebrojavanje glasova trajati možda i nedeljama. Izbori u Americi nikad do sada nisu odlagani ni u vreme građanskog rata niti usred svetskih ratova. Obama traži od Kongresa da pojednostavi proceduru prijavljivanja i ogluši se o pokušaje predsednika Trampa da unapred obezvredi i obesmisli novembarske izbore.

Od pre neki dan Obama je počeo otvoreno da podržava svog bivšeg potpredsednika Džoa Bajdena koji je posle unutarstranačkih izbora izašao kao jedini protiv kandidat Trampu za predsedničko mesto. Uz Bajdena Obama je pružio snažniju podršku mnogim demokratskim kandidatima koji se bore za senatorska mesta.

Mnogi analitičari zaključuju da će Obamini govori, i njegov određeniji izlazak u javnost, presudno uticati na ishod glasanja u SAD i da će Tramp biti primoran da ispoštuje rezultate izbora ma kako se trudio da ih obesmisli i prikaže nevažećim. Računaju da će institucije preživeti jedan Trampov mandat ali nikako ako po drugi put bude izabran za predsednika. Ukoliko većinu u Senatu preuzmu demokrate, uz Kongres koji se i sada nalazi u rukama Demokratske stranke, budućem predsedniku neće biti lako da vlada po svojim hirovitim ćudima.

Javnost se priprema i za slučaj da Tramp odbije da se vrati u jedno od svojih luksuznih nebodera u Njujorku, ili na imanje u Floridi gde mu je zvanično mesto prebivališta koje je izabrao zbog manjeg oporezivanja njegovog basnoslovnog imetka. Mnogo se danas u Americi citira knjiga (“Hoće li otići? Tramp I dolazeći izborni slom 2020.) Lorensa Daglasa (Lawrence Douglas) profesora prava na Koledžu Amherst, koja detaljno razrađuje scenarije koje će navodno primeniti Tramp da uprkos porazu ostane na čelu zemlje.

Postizborna Twitter oluja

Zanimljivo je Daglasovo zapažanje o tome dokle je u urušavanju demokratskih procesa stigao Tramp. On ocenjuje da Trampova očevidna rešenost da ostane na funkciji, bez obzira na volju birača, zapravo i nije najprimereniji indikator štete koju je napravio i moći koju je stekao. Daglas ga uporedjuje sa nekim “imaginarnim” moćnijim autoritarnim vladarom koji “ne bi dopustio da se nađe u ovakvoj situaciji i dosad bi već toliko korumpirao čitav proces da bi izgledi za izborni poraz bili praktično eliminisani“. Autor ocenjuje da je prema standardima autokrata sa dužim stažom “Trampova kontrola nad polugama vlasti je ipak ograničena”.

Ipak jutro posle izbora, kada glasovi budu ukazivali na pobedu Bajdena , Daglas očekuje Trampovu “Tviter oluju” sa optužbama da demokrate kradu izbore, I da im neće uspeti “najveća prevara u istoriji” . Mogao bi da se napravi igrokaz u režiji Trampovih navijača o “ustavnoj krizi bez presedana”.

Tramp takve lažne ustavne drame često priziva. Veliki deo svog šefovanja , Tramp je posvetio ružeći prethodnika. Obamu po pravilu naziva “nelegalnim predsednikom” . Uporno protura teorije zavere, tvrdeći da je krštenica prvog crnog predsednika falsifikovana i da se on nije rodio na tlu SAD pa prema tome nije ni mogao da obavlja najvišu funkciju u zemlji. Kolikogod besmislena, često pominjana laž o mestu Obaminog rođenja, ima sledbenika, naročito onih koji ne mogu da se pomire sa činjenicom da crni predsednik može da vlada belom Amerikom.

Šta najviše boli Obamu

Baraka Obamu svakako mnogo više bole manje glasne kritike koje dolaze iz progresivnijih krugova, i iz redova afroameričkih intelektualaca. Ni za vreme svog predsednikovanja, pa ni sada, Obama se nije usudio da pokrene korenitu diskusiju o sistemskim predrasudama i nejednakostima prema obojenim sugrađanima, smatraju kritičari.

Obamina oklevanja da se, kao ličnost koja se uvažava, jasnije izrazi o istorijskim korenima policijske sile nad crncima naročito smeta sve brojnijem pokretu koji traži da se američke snage reda rasformiraju i da se počne sa izgradnjom primerenije institucije koja neće biti opterećena bojom kože ili dubinom džepa.

U pismu Baraku Obami, profesor sa Rutgers univerziteta, zamera bivšem predsedniku što je obmanuo studente i izneo neistinitu ocenu o američkoj policiji kao o ljudima čiji je posao i zadatak da zaštite sve građane od nasilja. I što je počinioce rasističkog divljanja nad crnim stanovništvom, pokušao da predstavi kao neke odmetnike koji odstupaju od posla za koji su plaćeni.

Profesor Chenjeraji Kumanyika piše bivšem predsedniku: “Frustirajuće je videti vas, izuzetno uticajnu afroameričku javnu ličnost, koja odbija da se uhvati u koštac s ozbiljijim istorijskim i političkim objašnjenjem zašto zapravo i kako policija doprinosi našem ugnjetavanju. Za razliku od Obame koji smatra da su za policijska ubistva Afroamerikanaca, po Kumanyiku “zadatak policije ostao je isti i pre i posle građanskog rata, da ojača rasistički društveni poredak.” Slično misli I profesorka prava Aleksandra Natapof (Natapoff) koja u knjizi “Kazna bez zločina” navodeći niz primera iz Baltimora, konstatuje da moderne stanice policije nisu osnovane kako bi štitile građane. Naprotiv “One su osnovane kako bi silom sačuvale red unutar opresivne društvene hijerarhije”.

Od najpoletnijeg do najdepresivnijeg mjesta na svijetu

Nemoguće je zaboraviti kakvom snagom duha i lirike je odisala američka prestonica prvih dana januara 2009. pred inauguraciju 44 američkog predsednika. Izbor Baraka Obame, činjenica da je jednom mladom sposobnom, elokventnom, obrazovanom Afroamerikancu pružena šansa da vodi najmoćniju zemlju na svetu probudila je nadu koja je preplavila Vašington, i lekovito podmazala poluge zarđalog sistema prethodno zaškripalog osmogodišnjim vodjstvom Džordža Buša juniora.

Amerika je, činilo se, počela da se iskupljuje, ne samo za višestoletno ropstvo nad svojim tamnoputim sunarodnicima, već i za ratne pohode i podjarmivanje drugih naroda, za opustošene indijanske rezervate gde su voljom takozvanog Novog sveta, smešteni starosedelački narodi, za Gvantanamo… U Belu kuću, taj ogromni simbol nadmoći, uskoro se useljava crna porodica, a prva dama kao i njena majka gospođa Robinson su potomci robova čiji su ih vlasnici iznajmili za izgradnju predsedničke rezidencije.

Bio je to siloviti znak preokreta koji su proslavljali svi studenti i profesori na Hauardu (Howard), jednom od najstarijih i najvećih crnih univerziteta u SAD, osnovanom još šezdesetih 19. veka odmah posle Građanskog rata kada je ukinuto ropstvo, ali su ostali segregacija i podvajanje. Sa njima sam otišla da se, kao strani dopisnik, družim tih desetak dana januara pred Obaminu inauguraciju.

Moja koleginica i prijateljica iz Beča (Julieta Rudich) pravila je za austrijsku televiziju kratak dokumentarac o njihovom orkestru koji se prvi put u istoriji uvežbavao za učešće u paradi povodom ulaska novog 44. predsednika SAD u Belu kuću. Ja sam za pisane medije radila reportaže na istu temu. Nas dve belkinje, u tom moru nasmejanih užurbanih crnih lica, osećale smo se dobro. Primili su nas kao svoje.

Ali se nisu iščuđavali što nas usred slavlja, zanima baš tema koja dodiruje istorijsko nasleđe rasnih predrasuda. Učitelj i dugogodišnji selektor studenata muzičara, stari Džon Njuson držao je celu tu armiju studenata pod očinskim kontrolnim okom. Dve stotine akademaca se uz udaranje u bubnjeve, doboše, duvanje u trube, bombardone saksofone, pikole i flaute, naizmenično razdvajalo po sekcijama i spajalo u celinu, zaposedalo hodnike i košarkaške sale.

Koga god sam uhvatila da govori za novine, rado je odgovarao: Sada znam da mogu da postanem šta god hoću i da moja boja kože ne predstavlja više prepreku do životnog cilja… Državu će voditi čovek koji izgleda kao ja… Njuson je bio malo uzdržaniji, sećao se dana kad su u gradskom prevozu sedišta bila rezervisana samo za belce i kad obojeni nisu smeli da piju vodu iz iste česme sa belim sunarodnicima. Ali strahovao je da se prevelika nada koju je probudio Barak Obama ne pretvori u razočarenje…

U svim drugim delovima grada, van grandioznih simbola američke sile, vrvelo je od dobrog raspoloženja: U sinagogi na ćošku ulica šest i Aj,nedavno preminula nobelovka Toni Morison, predstavljala je novu knjigu “Milost”uz aplauze uparađene tamnopute publike, u Ulici Ju u knjižari Basbojs and Poets diskutovalo se o antologijama vašingtonske crne književnosti, u načičkanim džez klubovima čuli su se zvuci Djuka Elingtona, u obližnjim crkvicama gospel…

Od tada je prošlo nepunih dvanaest godina a Obama je i dalje istorijska ličnost u punoj snazi iako je u penziji. Vašington izgleda potpuno drugačije. Oko Bele kuće podignuta je dvostruka ojačana ograda.

Murali i natpisi

Najmoćniji čovek sveta, za kakvog još par meseci važi Donald Tramp ne oseća se prijatno u prestonici gde je za njega 2016. glasalo samo 4,1 odsto građana. Nije mu se mililo ni da se posle Obame useli u Belu kuću, ali mu je mrsko i da iz nje izađe i izgubi mesto predsednika. Svuda okolo su protesti zbog rasnog ugnjetavanja. Murali, i natpisi iscrtani na kolovozima avenija upozoravaju da pokret “crni životi su važni” neće utihnuti.

Pošta je ovih dana, potvrdila da je dovoljno jaka, i da može organizaciono da izdrži američke izbore putem pisama. A kako kažu analitičari, kandidat Demokratske stranke Džo Bajden kome ankete daju mnogo veće šanse nego pre nekoliko meseci, pomera se ka levom centru. Na to ga je nateralo planetarno gorko iskustvo sa epidemijom korona virusa. Amerika nema načina da se sa bolestima izbori, ako ne uvede univerzalnu zdravstvenu zaštitu. Nezadovoljstvo će biti veliko i zbog rastuće nezaposlenosti, siromaštva.

Nije veliko iznenađenje, što je u ovakvim uslovima Džo Bajden krenuo znatno levlje od svih dosadašnjih demokratskih predsedničkih kandidata, kako u časopisu Atlantik, piše Peter Beinart. Za razliku od Baraka Obame, Bajden podržava ideju da imigranti skraćenim putem steknu državljanstvo i ne traži pojačanje i pooštravanje mera na granici sa Meksikom. Za razliku od Hilari Klinton, Bajden se bori za mnogo veća ulaganja u škole koje pohađaju deca u siromašnim kvartovima. On međutim vešto izbegava da podrži zapaljive ideje najambicioznijih progresivnih ličnosti, da ne bi od sebe udaljio umerene republikance.

Setimo se, pre nekoliko meseci, Obama je zamerio Berniju Sandersu, koji je svojim levičarskim idejama privukao mnogo mladih ljudi, da je suviše radikalan, i da “Amerika nije spremna za revolucionarne promene”. Sada je međutim virus učinio da se neke radikalne promene hitno sprovedu. To što nije uspeo ili nije hteo Obama učiniće možda njegov nekadašnji potpredsednik Džo Bajden.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera