O Johnu senatoru i Muji donatoru

Godinama nakon Olimpijade Bogićević je postao predsjednik Olimpijskog komiteta BiH i to samo s jednim motivom - da ujedini bh. sport (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Sve je izgledalo kao dobar vic.

Mali grad na još manjoj rijeci, ukliješten među planinama, sa samo jednom sportskom dvoranom i skijalištem, smješten u srcu države koja je grcala u ekonomskim problemima i nije gajila baš veliku ljubav prema njemu, podnio je kandidaturu za domaćina najvećeg svjetskog sportskog spektakla – Zimskih olimpijskih igara.

Bilo je to 1978. godine. Grad se zvao Sarajevo, a oni koji su se odvažili na taj korak bili su “ljudi s vizijom, ljudi koji su željeli i vjerovali da od njega mogu napraviti mjesto vrijedno divljenja”, prisjeća se Bogić Bogićević, jedan od učesnika u organizaciji 14. Zimskih olimpijskih igara.

“Iako je imalo planine, Sarajevo nije imalo sportiste, a pogotovo ne one olimpijskog kalibra. Međutim, Sarajevo je imalo ljude s petljom da u njega dovedu Olimpijadu, poput Ante Sučića, Ljubiše Zečevića, Ahmeda Kadribegovića, Brace Kosovca… Ni oni sami se nisu bavili sportom, osim kao hobijem, ali su jako voljeli Bosnu i Hercegovinu i ovaj grad”, kaže Bogićević.

Od šoka do otrežnjenja

Želja i petlja, međutim, nisu bile dovoljne da Sarajevo izloži svoju kandidaturu Međunarodnom olimpijskom komitetu. Ispred grada je trebala stajati država – Jugoslavija. Stoga je bilo neophodno tražiti saglasnost Saveznog izvršnog vijeća, odnosno Vlade bivše države.

I SIV ju je dao. Jednoglasno.

“Ta ideja je dočekana s podsmijehom. Predsjednik SIV-a tada je bio Veselin Đuranović, koji je rekao da se možemo kandidovati i za odlazak na Mjesec ako želimo i da ćemo dobiti saglasnost. Svi su, osim nas, mislili da za to nema nikakve šanse, da je to neka zafrkancija”, kaže Bogićević i priznaje kako je vjerovatnost da Sarajevo dobije Olimpijadu bila nevjerovatno mala.

Artur Takač je pokvasio usta grudvom snijega, utrčao u kabinu i simultano prevodio na četiri jezika.

Objašnjava da u to vrijeme socijalističke zemlje nisu dobijale Olimpijadu i da je iznimka bila jedino Moskva, koja je dobila ljetnu Olimpijadu 1980. godine.

‘Dragi džeparoši’

Sarajevo je uoči Olimpijade najviše strahovalo za sigurnost. Veliki kriminalci već su bili u zatvorima, ali ne i sitni lopovi. Jednog dana je šef policije Esad Aganović u jednu veliku salu okupio sve sarajevske džeparoše i sitne lopove. Neki od njih su sa sobom ponijeli ćebad, jer su mislili da će odmah u zatvor. Međutim, Aganović je imao drugi plan.

Obratio im se sljedećim riječima: “Dragi džeparoši, želim vas obavijestiti da niko od vas neće ići u zatvor za vrijeme Olimpijade, ali ako ijedan od vas načini i najmanji prekršaj, svi idete u zatvor. Imamo vaše adrese, znamo vašu prošlost, znamo gdje se krećete i ne sumnjajte da vas nećemo naći i zatvorti.”

I tako su svi ostali na slobodi, a u Sarajevu se nije dogodio nijedan incident, prisjetio se Bogićević.

“Ništa nije išlo u našu korist. Bili smo iz socijalističke, odnosno komunističke zemlje, tresla nas je velika ekonomska kriza, nismo imali razvijen zimski sport, nismo imali infrastrukturu, dvorane i staze, zemlja je bila na najjužnijoj tački Evrope i niko nije mogao garantovati da će biti snijega. Ama baš ništa nije bilo na našoj strani”, prisjeća se Bogićević.

A onda se dogodilo čudo. Sarajevo je prošlo i iza njega su ostali japanski Sapporo i švedski Geteborg.

“Uslijedilo je oduševljenje, ali i šok. Dok smo se mi radovali druge federalne jedinice je drmala ljubomora. Bila je velika zavist i otpor. Čak je Stane Dolanc, koji je bio jedan od najuticajnijih jugoslovenskih političara, tražio da se sve zaustavi, da se kandidatura povuče, da se, kako je rekao, Jugoslavija ne sramoti.”

Međutim, uskoro je došlo i do otrežnjenja, prihvatanja te činjenice i država je dala garancije koje su se ticale sigurnosti, a skoro sve ostalo je bilo na Bosni i Hercegovini i Sarajevu.

“Sjećam se da su Sarajlije bile donatori, ali niko se nije bunio, niko nije rekao da neće učestvovati u finansiranju. Bio je čak i vic, kao došli neki Amerikanci u Sarajevo pred Olimpijadu i razgledaju grad. U to sretnu Muju i Amerikanac kaže: ‘Ja sam John senator’, a ovaj naš odgovori: ‘Ja sam Mujo donator'”, priča Bogićević.

Ogromnu ulogu u pripremi Olimpijade je, kaže, odigrao pokojni Artur Takač, koji je već imao iskustvo u organizaciji nekoliko olimpijskih igara u svijetu, kao i Emerik Blum, Uglješa Uzelac, Salko Selimović, Branko Mikulić, Petar Dodik, Kemal Karačić, Filip Vuković…

Tim za protrčavanje kroz cilj

Međutim, ističe veliku ulogu i zaslugu samih građana.

“Ljudi su se takmičili, svi su se nudili da pomognu i niko nije pitao za pare. Tražili su makar da čiste snijeg, samo da dadnu svoj doprinos i dobiju akreditaciju.”

Bogićević se Organizacionom komitetu priključio pola godine pred Olimpijadu, kada se vratio iz Beograda, gdje je obavljao dužnost predsjednika Saveza socijalističke omladine Jugoslavije.

Međutim, prije toga su hiljade ljudi punih pet godina danonoćno radile na izgradnji sportskih borilišta, staza, hotela, olimpijskog naselja, na farbanju fasada, uređenju ulica…

Onda je Artur Takač, koji je bio sportski direktor Olimpijade, došao kod direktora 14. ZOI-ja Branka Mikulića i savjetovao da se tim ljudima zahvali, da im se daju priznanja i da se u igru uvede novi tim.

Stane Dolanc je tražio da se sve zaustavi, da se kandidatura povuče, da se, kako je rekao, Jugoslavija ne sramoti.

“Mikulić ga je u svom stilu pogledao, misleći – ovaj nije normalan. Međutim, Takač je objasnio da se tako radi u svijetu, da su ti ljudi pet godina trčali maraton i došli do pred sami cilj, ali da su previše umorni da kroz njega i protrče, te da je potrebno unijeti svježu snagu koja će to uraditi. I tako je i bilo”, kaže Bogićević.

Njemu je dodijeljena uloga šefa Operativne jedinice Skenderija i tim od 35 ljudi.

“Naši zadaci su bili doček olimpijskog plamena na platou Skenderija, organizacija ceremonije proglašenja svih pobjednika i dodjela medalja, zatim organizacija takmičenja u hokeju na ledu i umjetničkom klizanju u katergoriji ‘obavezni likovi’ i organizacija press-centra, u kojem je bilo skoro 7.000 novinara.”

Bogićević je tada imao 31 godinu i nemjerenu količinu adrenalina.

“Radili smo dan i noć, ponekad i spavali u Skenderiji, ali se ne sjećam da sam ikad bio umoran ili pospan. Svaku noć, tačno u 12 sati, sastajali smo se da rezimiramo šta smo prethodni dan uradili, a onda ujutro, u šest sati, planirali naredne zadatke i razilazili se, svak’ za svojim poslom.”

Farbanje hokejaških palica

Iako nikad nije imao iskustva u organizaciji takve manifestacije, kaže da se nekako sve samo od sebe namjestilo.

“Bilo je poslova o kojima nikad nismo ni sanjali, ali smo ih riješili. Dovoljno je da  kažem kako smo morali znati tačnu površinu krova Skenderije i izračunati koliko ljudi i za koliko vremena može očistiti snijeg visine jednog metra, a onda to i uraditi. Sjećam se da smo jednu cijelu noć farbali hokejaške palice, jer je MOK izričito zabranio reklame bilo koje kompanije, osim onih zvaničnih koje su pokrivale cijele Igre, a  reprezentacije su imale palice s reklamama njihovih donatora.

A onda je, uoči hokejaške utakmicu između SSSR-a i Čehoslovačke, javljeno da je umro Jurij Andropov, predsjednik SSSR-a i hokejaši nisu htjeli izaći na led bez crnog flora oko rukava. Ne znam ni kako ni gdje smo ih nabavili, ali je za pola sata čitava reprezentacija imala crni flor”, kaže Bogićević.

Kao jedan od najstresnijih trenutaka ističe onaj kada je predsjednik MOK-a Juan Antonio Samaranch odlučio da i za paraolimpijce pripremi dodjelu medalja, uz dizanje zastava i intoniranje himni.

“To se nikad prije nije radilo i mi smo bili potpuno nespremni. Nismo čak ni znali ko je pobjednik, čiju himnu da intoniramo, koju zastavu da nađemo. Sve se dešavalo u nekih sat vremena, dok su se takmičari vraćali sa planina. Nekako smo uspjeli saznati imena pobjednika i zemalja, a onda smo sa gomile zastava morali izvući one prave. Našli smo i trake s himnama, ali prevodioci nisu bili tu. I tada je u igru ušao Artur Takač, koji je govorio šest jezika. Uzeo je grudvu snijega, malo njome pokvasio usta i utrčao u kabinu za prevođenje, odakle je simultano prevodio na četiri jezika.”

Dok je radio, Bogićević je propustio mnogo toga. Kaže da nije vidio ni Bjelašnicu ni Jahorinu, ali je imao sreću da su se na Skenderiji dodjeljivale medalje, pa je upoznao mnoge sportiste, ali i kraljeve, kraljice, ministre…

Kako je Jure šišao trenera

“Sjećam se kako je Jure Franko šišao svog trenera prije nego su ga prozvali da primi medalju. Radilo se o opkladi. Jurin trener Tone Vogrinec rekao je da će mu dozvoliti da ga ošiša ako osvoji medalju. I Jure ga je ošišao u Skenderiji.”

U to doba nije bilo mobitela, pa su zaposleni u organizaciji komunicirali preko motorola. Bogićević kaže da nije čak ni televiziju gledao, niti je primio bilo kakvu naknadu za svoj rad.

“Niti sam dobio, niti sam tražio. Ne samo ja, nije niko. Ustvari, svi su dobili plate u svojim preduzećima u kojima su bili zaposleni, a mislim da su honorare samo dobili mladi koji su volontirali.”

Godinama nakon Olimpijade Bogićević je postao predsjednik Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine, a njegov jedini motiv je bio ujedinjenje bh. sporta i stvaranje jedinstvenog olimpijskog tima.

U to doba rođena je i ideja da se Sarajevo kandidira za ZOI 2010. godine.

“Tražili smo da Sarajevo dobije tu kandidaturu kao olimpijsku solidarnost, što bi gradu, razrušenom u ratu, pomoglo da stane na noge, da obnovi svoje sportske terene, dvorane i infrastrukturu. Međutim, MOK je to odbio. Rečeno je da ne postoji kategorija solidarnih olimpijskih igara.”

Na pitanje na šta prvo pomisli kad se kaže Olimpijada 84. u Sarajevu kaže: “Na ponos.”

A kad se kaže budućnost?

“Čuda su uvijek moguća”, odgovorio je kratko.

Izvor: Al Jazeera