O doušnicima UDBA-e među Hrvatima – opet!

Karamarko nije bio doušnik Udbe, što će mu posvjedočiti udbaši - urnebesno zabavno (Slavko Midžor / Pixsell)

Piše: Damir Petranović

“Špijunčina! Jednom udbaš, uvijek udbaš!”, siktali su HDZ-ovci tamo negdje početkom dvijetisućitih, kada se u Hrvatskoj provodila radikalna detuđimanizacija i dok je friški predsjednik Stjepan Mesić pričao dosta neukusne viceve na račun svog prethodnika. Tuđman je već bio pokopan, a Miloševiću su spremali doček u Haagu, pa je glavni hrvatski šeret tih dana objavljivao kakva je razlika između njih dvojice.

“Nikakva, ni jedan ni drugi ne mogu iz zemlje”, izvalio bi i stao se cerekati.

Bijes HDZ-ovaca, međutim, u to doba bio je manje usmjeren prema samom Mesiću – jer su za njega ionako znali kakve je sorte i na čemu gradi svoj uspjeh – već prema mrkom gospodinu koji mu je vječno stajao iza leđa. On, tadašnji šef predsjedničke kampanje, bio je siva eminencija javnog obračuna s “ocem Hrvatske” i režiser jednog od najspektakularnijih preokreta u hrvatskoj političkoj povijesti kojeg je slijedio brutalan pad HDZ-a na najniže grane u povijesti.

Ukratko, on je doveo na vlast čovjeka kojega i danas smatraju mrziteljem Hrvatske.

On. Tomislav Karamarko.

Bio je to jedan od vrhunaca dotadašnje političke karijere namrgođenog profesora povijesti iz okolice Zadra, ali nipošto ne i krajnji doseg: nakon Mesićeve pobjede postao je predsjednički savjetnik za nacionalnu sigurnost, a zatim su ga mrski “crveni” postavili i za šefa svih hrvatskih špijunskih organizacija. Ondje je dočekao Sanaderovo doba, pa smireno nastavio kormilariti obavještajnom zajednicom u vrijeme najveće pljačke države. Da bi potom iskoristio naivnu Jadranku Kosor i nabrzinu joj oteo stranku, a bivši šeficu javno iscipelario i šutnuo na cestu.

Borba protiv ‘crvene nemani’

On, Tomislav Karamarko, vješto je iskoristio tradicionalno krotke i povodljive HDZ-ovce koje ionako bije glas da imaju pamćenje zlatne ribice, pa ih još i poveo u borbu protiv “crvene nemani” na predstojećim izborima.

Tako, naime, izgleda njegova kampanja: vrištanje o jugokomunističkoj, komunjarskoj i udbaškoj vlasti koja razara državu i koju, jasno, treba skinuti milom ili silom. U cijeloj stranci nije se čuo nijedan disonantan glas, nijedna dovoljno hrabra glavica koja bi velikom šefu pripomenula da mu nije baš pametno najavljivati obračune s vlastitim bivšim poslodavcima. I da bi mu, recimo, možda malo pametnije bilo progovoriti koju riječ o vječno beznadnoj ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj. Ili, ne daj bože, svratiti koji put u Sabor, koji se smatra vrhovnim tijelom vlasti – a gdje je predsjednik HDZ-a viđen doslovno dva puta u tri godine.

Uglavnom, Karamarko se cijelo vrijeme naslađivao mukama dosta nekompetentne SDP-ove vlade i čekao da mu vlast jednostavno padne u krilo. Sve ankete i sva istraživanja već su ga proglasili budućim hrvatskim premijerom, a kad bi postoci malo krenuli padati – on bi jednostavno pokrenuo kakvu raspravu o ustašama i partizanima, nenarodnoj vlasti, jugonostalgiji i komunističkim provokatorima. Nema frke, oko toga se Hrvati zapale.

Ili bi predložio lustraciju kao rješenje svih rješenja, potez kojim bi se Hrvatska riješila balasta prošle diktature i veselo zaplovila slobodnim svjetskim morima, neopterećena kadrovima koji su je sputavali u diktaturi prošlog režima. Izlazio bi Karamarko iz paštete i svakog dana s drugog kraja države – najčešće, istina, sa stranačkih skupova u pasivnim krajevima – prijetio i najavljivao svoju eru.

Jednom špijun, uvijek špijun

Sve, eto, do prošlog tjedna, kada je Josip Manolić – stari i iskusni komunistički kadar, bivši udbaš, ali i desna Tuđmanova ruka na samom početku devedesetih, koji svojim poodmaklim godinama već ozbiljno prkosi svim zakonima prirode – izašao u javnost s podatkom da je današnji predsjednik HDZ-a u svoje doba bio – doušnik Udbe.

Manolićev razgovor za tjednik Nacional jedna je od prekretnica u hrvatskom političkom životu, ne toliko zbog samog sadržaja – jer kažemo: jednom špijun, uvijek špijun – već zbog činjenice da je natjerao Tomislava Karamarka da punih devet dana pobjegne od javnosti i kamera. A to je dosad neviđeno postignuće, rijetko što bi moglo postići tako blagotvoran efekt na duševno zdravlje prosječnog građanina Hrvatske.

Nestao je političar koji – paradoksalno u odnosu na solidan rejting HDZ-a – uvjerljivo vodi na top listi najnegativnijih javnih osoba. Nestao je jer smišlja odgovor na priču o svojoj udbaškoj epizodi, a što vrijeme dulje prolazi javnost se sve bolje zabavlja. Već je jasno da pravog odgovora neće imati, a njegova prva reakcija – najava da će tužiti samog Josipa Manolića – pokazuje da mu zbilja gori pod nogama. Odnosno, da mu pobjeda na izborima više i nije tako sigurna…

Manolić ima podatke

Stari udbaš Manolić, naravno, zna posao. A bogme ima i podatke: u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj njemu kao premijeru države upravo je Karamarko bio šef kabineta, što je još jedan podatak koji se skriva u brižljivo popeglanoj biografiji šefa hrvatske oporbe. Manolić je “Broj Jedan” hrvatske politike, hodajuća arhiva neugodnih sjećanja i kompromitirajućih dokumenata, latentna opasnost za sve današnje velike Hrvate od kojih je veliki broj, naravno, prije dvadeset i kusur godina izigravao čuvare tekovina socijalističke revolucije. Ili su, još gore, bili psi čuvari jednog – ne lažimo se – totalitarističkog režima.

A takvih je u Hrvatskoj i danas jako, jako puno. Dapače, mnogi od njih su u prijelomnim trenucima u devedesetima mudro odabrali pravu stranu i ugradili se u temelje nove mlade demokracije. Samo što je špijun uvijek špijun, pa nikad za njih nećeš znati što iskreno misle – ako je to kategorija koja kod ovakvih ljudi uopće postoji. Pravu istinu o njihovom broju i imenima vjerojatno nećemo saznati jer špijuni štite jedni druge, pa su svi dokumenti iz tog vremena proglašeni tajnim na punih sedamdeset godina.

Tomislav Karamarko navodno ne pripada toj sorti: i sam Manolić kazat će da je postao doušnikom tajne jugoslavenske policije samo kako bi mu se oprostila neka sitna kriminalna djela, što, priznajemo, ne zvuči kao sasvim nevjerojatan scenarij. Ali to je tek manji dio priče: Hrvatskoj sada slijedi pravi mali reality show u kojemu će šef HDZ-a ujutro zagovarati lustraciju i borbu protiv udbaša u svim porama društva, dok će popodne boraviti na sudu gdje bi njegovu nevinost trebali posvjedočiti svjedoci koje je angažirao, sve redom bivši udbaši.

Urnebesan scenarij, morate priznati, pogotovo u mjesecima uoči izbora…

Karamarko nije bio doušnik Udbe, što će mu posvjedočiti udbaši. Urnebesno zabavno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera