O curenju informacija i kompromitiranju dokaza u Hrvatskoj

Najnovija uhićenja vezana uz istragu o namještanju poslova i primanju mita u Janafu (Jadranski naftovod), tvrtki u državnom vlasništvu, ponovno su pokazala da su osumnjičeni imali određene informaciju o provedbi istrage ili barem nekim koracima koji su nastupili.

Tako se u hrvatskim medijima pojavila informacija da je osumnjičeni predsjednik Uprave Janafa Dragan Kovačević dobio dojavu da se sprema njegovo uhićenje, a istragom su bili obuhvaćeni i saborski zastupnici Dražen Barišić (HDZ) i Vinko Grgić (SDP).

Takve dojave su potencijalno kompromitirale dio istrage jer se Kovačević posvetio uništavanju materijala koje smatra kompromitirajućim.

Međutim, ovo nije prvi put da se ovakve stvari događaju.

Informacije i dokazi

Nedavno uhićenje Josipe Rimac, državne tajnice u Ministarstvu uprave i utjecajne, ili barem dobro umrežene, članice HDZ-a, također je bilo popraćeno dojavama osumnjičenoj o tome da ju se prisluškuje te je istraga morala biti prekinuta kako bi se sačuvali dokazi i izvuklo što se dade izvući.

Prije dvije godine je kvalitetne informacije dobio i Franjo Varga za kojeg su istražitelji smatrali da je lažirao SMS prepiske i dokumente za Zdravka Mamića, a povezivalo ga se i s Milijanom Brkićem, tad visokopozicioniranim u redovima HDZ-a.

Ovo su samo tri slučaja koja su u posljednje vrijeme bila obilježena curenjem informacija, dojavama i kompromitacijom istrage. Pitanje je naravno koliko je onih slučajeva koji su morali biti obustavljeni jer je do njihove kompromitacije došlo u ranoj fazi te je curenje informacija onemogućilo ikakvo daljnje djelovanje i podizanje optužnica.

Naime, ukoliko pojedini direktori državnih poduzeća, državni tajnici i sportski menadžeri imaju pouzdano informiranje od strane svojih doušnika u policiji, državnom odvjetništvu ili sudstvu, onda se javlja i opravdana sumnja prema onima koji se nalaze na višim razinama hranidbenog lanca.

Jesu li ponekad ove istrage ciljano prekinute kako bi se spasile „velike ribe“? Naravno, ukoliko bi imali eksplicitan odgovor na ovo pitanje stanje stvari bi bilo puno jednostavnije.

„Velike ribe“

Reakcija Andreja Plenkovića na posljednji slučaj, ukoliko mu se vjeruje na riječ, sugerira da nije bio upućen u detalje istrage, ali svakako nije pretjerano ohrabrujuća. Plenković je komentirao:

„A ovakve stvari rade tajno. To nije javno. To onda ne zna ni predsjednik Vlade. Da smo mi znali da će se ovo događati, mislite li da bismo prije samo tri mjeseca stavili g. Barišića na listu? Ili bi rekli, kolega, možda ne bi bilo dobro da igrate ovu utakmicu, malo pauzirajte.“

Naime, Plenković tvrdi da bi, u slučaju da je znao za istragu, iskoristio te informacije kako bi čuvao obraz HDZ-a i ostavio Barišića na hlađenju. Kako bi stranačkome zaslužniku objasnio zašto ne bi bilo dobro da igra tu utakmicu (sudjeluje na parlamentarnim izborima, op.a.) vjerojatno najbolje zna Plenković.

A možda i postoji neka uigrana procedura kojom se članovima stranke sugerira da se pritaje.

Naravno, o zaustavljanju istraga kako bi se spasile „velike ribe“ ili sugeriranjima nema dokaza, ali je među građanima posijano sjeme sumnje. Negativna selekcija, stranačko zapošljavanje, obiteljske i kumske veze u svim sferama dovele su do toga da oni na pozicijama moći imaju strateški postavljene ljude u svim dijelovima sustava. Koliko god ostatak sustava bio kvalitetan, imao dobre stručnjake, procedure i alate, ipak je dovoljna jedna karika u lancu da kompromitira cjelokupne istrage. Pri tome, najvažnije je bilo zaposjesti pravosuđe i represivni aparat kako bi se osigurao dotok informacija i navigiranje sudskih procesa ukoliko do njih, nekim čudom, dođe.

Tako će se neki sudski procesi odugovlačiti do zastare, a nekima će se i u slučaju presude višekratno odgađati odlazak u zatvor.

Schroedingerov antikorupcijski sustav

Ukratko taj sustav bolje funkcionira od onog sustava u koji se građani pouzdaju, od sustava koji sve treba tretirati ravnopravno, težiti pravdi, provedbi zakona i zaštiti javnog dobra. Svojim će članovima omogućiti da znaju vodi li se istraga protiv njih, dojavit će im gdje je prislušni uređaj,

kada policija dolazi na njihova vrata, odgađat će im suđenje do beskraja, ako budu osuđeni će prolongirati njihov odlazak u zatvor, a ako u konačnici i moraju u zatvor, kaznu će im preinačiti u guljenje krumpira ili rad za opće dobro u staračkom domu. Kao takav je samo dio „zarobljene države“ u kojoj se poluge vlasti koriste kako bi se pogodovalo interesnim skupinama.

Očito je da postoji sustavno curenje informacije od strane onih koji bi trebali održavati red i sigurnost. Takva praksa, reakcije političara koji pokušavaju zadržati auru nepogrešivosti, produbljuje nepovjerenje građana prema sigurnosnom i pravosudnom sustavu te prema izvršnoj vlasti, a to u demokracijama nikada nije dobro. Tako se sve više stječe dojam da imamo Schrödingerov antikorupcijski sustav.

Naime, misaoni eksperiment, poznat pod nazivom Schrödingerova mačka, sugerira da je mačka u kutiji istovremeno i živa i mrtva, a njezino pravo stanje ne znamo dok ne otvorimo kutiju. Tako se čini i da antikorupcijski sustav istovremeno vodi borbu protiv korupcije i spašava osumnjičene putem dojava. Kakav je zapravo taj sustav se ne može znati dok se kutija ne raspakira do kraja.

Trenutno se procesuiraju samo slučajevi koji su namjerno ili nenamjerno ispali iz kutije, ali se nitko ne usuđuje otvoriti kutiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera