Nuspojave COVID-a 19 o kojima se malo govori

Izbjeglice Rohinje čekaju na brzi test na Covid-19 nakon što su stigli u zgradu koja je korištena kao privremeno utočište za izbjeglice i migrante u Ujong Blang Beachu u Indoneziji (Getty Images)

U martu smo predvidjeli da će 70 miliona ljudi koji bježe od nasilja i progona širom svijeta biti najgore pogođeno pandemijom korona virusa. Ja sam potcijenio utjecaj ove bolesti. Njene indirektne posljedice pokazale su se razornijim od samog virusa.

Ove sedmice je moja organizacija, Norveško izbjegličko vijeće, objavila izvještaj Silazna spirala, pokazujući da se najranjivije svjetske zajednice suočavaju sa četverostrukom krizom zbog pandemije COVID-a 19: zdravstvenom krizom, krizom gladi, krizom beskućništva i obrazovnom krizom.

Na osnovu istraživanja provedenog u 14 država, uključujući i anketu među 1400 izbjeglica i ljudi pogođenih krizom, otkrili smo da je nevjerovatnih 77 posto izgubilo posao ili prihode od početka pandemije. Ekonomski šok već ranjive zajednice gura dublje u očaj. Za sirijskog izbjeglicu koji živi u libanskoj dolini Bekaa ili jemensku majku prisiljenju da pobjegne iz svog doma zbog zračnih napada, čak i mali gubitak prihoda može biti razoran.

Tri od četiri osobe pogođene

Najozbiljnije od svega je to što nam predstoji pandemija gladi. Iz Svjetskog programa za hranu su upozorili u junu da bi broj gladnih mogao narasti sa 146 miliona na 270 miliona do kraja ove godine. Naš izvještaj je otkrio da je 73 posto ispitanika moralo srezati obroke za sebe ili za svoje porodice. Ovo su ljudi koji se već suočavaju sa krizom za hranu zbog sukoba ili prirodnih fenomena kao što su suše ili najezda skakavaca.

Mnogi ljudi s kojima smo razgovarali u zaraćenim zemljama kažu da se više broje krize gladi koju će donijeti COVID-19, nego smrti usljed same bolesti.

Kriza beskućništva je još jedna nuspojava korona virusa. Sedamdesetjedan (71) posto ispitanika nam je reklo da su imali poteškoća s plaćanjem stanarine ili drugih osnovnih troškova smještaja. Mnogi su prijavili da su izbačeni na ulicu od marta. Govorimo o ljudima koji su već morali pobjeći od nasilja i progona, neki više puta.

Razgovarali smo sa izbjeglicom, majkom šestero djece koja je izbačena jer je dugovala 555 dolara za četiri mjeseca stanarine. Nije bila u stanju prikupiti dovoljno novca da pokrije stanarinu otkako nas je pogodila pandemija.

Novac koji je pomagao da se održava na površini, novčane pošiljke od porodice koja radi u Australiji, prestale su stizati. Njena je situacija teška, ali nažalost ne i jedinstvena.

Druga posljedica gubitka prihoda za raseljene ljude je ta da će sada njihova djeca imati još manje šanse da idu u školu. Najmanje trećina od svjetskih školaraca, 463 miliona djece globalno, nije bila u stanju pristupiti učenju na daljinu kada im je COVID-19 zatvorio škole, prema UNICEF-u. Tri od četiri ispitanika koji su imali djecu rekli su nam kako su šanse da ih pošalju u školu manje zbog njihove trenutne ekonomske situacije koju je izazvao COVID-19. Pravo ove djece da idu u školu i njihovi izgledi za budućnost se podrivaju. Onu djecu koja su se oslanjala na školske obroke, vreba i glad.

Problemi se ne zadržavaju na granicama

Razumljivo je da se države okreću ka unutra i daju prioritet svojim građanima tokom trenutka takve globalne nesigurnosti. Bogate države se utrkuju u pružanju zaštite svojim ljudima od ove bolesti i šire mreže socijalne sigurnosti, a podržavaju i biznise. Nažalost, to nije u opciji za države poput Afganistana ili Jemena.

Ali COVID-19 je također podsjetnik da se problemi čovječanstva ne zadržavaju na granicama. Svaki dio svijeta je pogođen ovim virusom, a isto važi i za ekonomske utjecaje. Politike okretanja prema unutra neće riješiti globalne, međusobno povezane probleme.

Potrebna je brza i odlučna globalna akcija kako bi se zaustavila sve veća katastrofa s kojom se suočavaju krizom pogođene zajednice. Države članice G20 će se sastati u Saudijskoj Arabiji u novembru. Trebaju poduzeti tri konkretna koraka kako bi unaprijedili živote miliona ljudi koje su pogodile ekonomske posljedice pandemije.

Potrebno političko vodstvo

Prije svega, trebaju se obavezati da će u potpunosti finansirati humanitarne apele UN-a za COVID-19 za 2020. i 2021. Ovogodišnji zahtjev za 10 milijardi dolara finansira se u iznosu od samo 26 posto. Bogate države iz G20 i nacije OECD-ja su uložile 11 hiljada milijardi dolara u pakete pomoći za svoje ekonomije, to je 100 puta više od onoga što je potrebno humanitarnim organizacijama da pomognu najsiromašnijima na svijetu.

Zatim, lideri zemalja G20 moraju pristati na sveobuhvatni plan za olakšanu otplatu duga za države koje su pogođene sukobom ili koje primaju izbjeglice. Čak je i Svjetska banka rekla da treba postojati šira međunarodna akcija od postojećih kredita i grantova i onih od drugih finansijskih institucija. Zemlje G20 su to omogućile tokom finansijske krize iz 2007. Moraju to ponovo napraviti za današnju krizu s kojom se čovječanstvo suočava prvi put.

I zadnje, lideri zemalja G20 moraju pozvati na proširivanje socijalne zaštite za ranjive zajednice. Raseljena djeca, žene i muškarci su često diskriminisani i stigmatizirani, isključeni iz usluga i tržišta rada. Vlade koje su ih primile ih moraju uključiti u planove ekonomskih odgovora i mreže socijalne sigurnosti; moraju ih zaštiti od izbacivanja. Vlade koje nemaju resurse za to moraju dobiti podršku od bogatijih vlada.

Skup koji će biti održan u Rijadu jedinstvena je prilika za svjetske sile da pokažu međunarodnu solidarnost prema pružanju zaštite najranjivijim ljudima na svijetu, a protiv posljedica COVID-a 9. Da bi se ovaj problem riješio, nije dovoljno samo prepoznati problem, potrebno je i stvarno političko vodstvo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera