Nuklearna energija: Spas ili prijetnja planeti?

Toom normalnog rada nuklearna elektrana nema negativnog utjecaja na okoliš i mogu se smatrati zelenom opcijom, kaže profesor Trontl (EPA)

Nuklearna energija od ranih dana dijeli javnost i struku. Elektrane koje koriste nuklearno gorivo za svoj rad u stanju su proizvesti velike količine električne energije uz relativno mali direktni utjecaj na okoliš, pogotovo u odnosu na zloglasne termoelektrane, ali istovremeno izazivaju strah od nesreća poput one u Černobilu, koja i nakon gotovo 40 godina od tog događaja ostavlja trag na ljude i okoliš.

Zato i ne čudi što političari širom svijeta često zagovaraju gašenje nuklearnih elektrana, kako bi očuvali našu planetu, što podržavaju mnogi, bez obzira da li imaju takvu elektranu u svom “dvorištu” ili im je najbliža takva elektrana udaljena stotinama, pa i hiljadama kilometara.

Politika i struka vrlo često imaju različite stavove o pojedinim pitanjima, a jedan takav slučaj je i sa nuklearnim elektranama, govori doktor Krešimir Trontl, vanredni profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstava u Zagrebu (FER) i dopredsjednik Hrvatskog nuklearnog društva.

Kako kaže, jedna od prednosti nuklearnih elektrana je da nema nepovoljan utjecaj na okoliš, odnosno one tokom rada gotovo da i nemaju emisije stakleničkih plinova ili čestica koje onečišćuju zrak, što predstavlja rješenje za čišću planetu.

“Tijekom normalnog rada nuklearna elektrana nema negativnog utjecaja na okoliš, a kako nema emisije stakleničkih plinova i čestica koje onečišćuju zrak, osobno mislim da se može smatrati zelenom opcijom. Zračenje u okolini nuklearnih elektrana je ograničeno na mali dio prirodnog zračenja, isto kao i ispusti radioaktivnih materijala, odnosno stanovnici koji bi živjeli neposredno uz ogradu nuklearne elektrane primili bi dodatno manje od 0,01 posto godišnje doze prirodnog zračenja”, kaže profesor Trontl.

Sigurne elektrane

Također, kaže stručnjak zagrebačkog FER-a, moderne nuklearne elektrane mogu se smatrati sigurnima, a mnoge studije su pokazale da, kada se govori o sigurnosti pogona i utjecaju na okoliš, nuklearne elektrane imaju prednost u odnosu na ostale energetske izvore.

Profesor Trontl podsjeća da nuklearna industrija ulaže ogromne napore da bi još više povećala sigurnost nuklearnih elektrana, te naglašava da je u zadnjih tridesetak godina vjerovatnoća velike nesreće u nuklearnim elektranama smanjena 1.000 puta.

“Sigurnost nuklearnih elektrana bazirana je na principu obrane po dubini, sa višestrukim fizičkim barijerama koje sprečavaju prodor radioaktivnosti izvan elektrane. Postoje redundantni sigurnosni sustavi, odnosno sigurnosni sustav ima svoju rezervu koja se aktivira ako prvi ne proradi. Reaktori koji su sada u fazi dizajna su inherentno sigurni, odnosno sigurnosni sustavi ne zahtijevaju vanjsku intervenciju, primjerice izvor napajanja, već su bazirani na prirodnim fizikalnim zakonima”, kaže dopredsjednik Hrvatskog nuklearnog društva, te dodao da je i odlaganje i skladištenje radioaktivnog otpada tehnološki riješen problem.

“Ono što treba riješiti je edukacija javnosti i odlučnost politike da provede odluku”, kaže profesor Trontl.

Zbog svega navedenog, smatra, nuklearne elektrane mogu biti sredstvo za očuvanje naše planete, bar kad su ekološke i klimatske promjene u pitanju, jer se radi o sigurnoj, tehnološki zreloj opciji, sa dugogodišnjim radnim iskustvom.

“Nuklearne elektrane imaju konkurentnu cijenu proizvedene električne energije, stabilnu cijenu još dugi niz godina raspoloživog energenta i povoljan utjecaj na klimatološke promjene. Negativna je viša investicija  i nešto dulje vrijeme izgradnje, ali rezultira pouzdanim i sigurnim energetskim izvorom”.

Katastrofa u Černobilu

Nesreća u Černobilu i dan danas izaziva strah od nuklearnih elektrana, te se stoga i navodi kao jednim od glavnih razloga za napuštanje ove tehnologije za proizvodnju električne energije, zbog velikog broja žrtava i posljedica koje je ova katastrofa imala na okoliš. Profesor Trontl, iako ne umanjuje značaj ove katastrofe, smatra da nije fer uzimati je za primjer kada se donose odluke o budućnosti nuklearnih elektrana.

“Tragediju u Černobilu treba ipak gledati iz drugog kuta. Broj stradalih varira u ovisnosti o izvoru analiza i osobno smatram da ga je vrlo teško točno utvrditi. Studija koju smatram dosta relevantnom, a provedena je od strane međunarodnih agencija i međunarodne skupine stručnjaka, sugerira da bi, statistički gledano, konačna brojka mogla biti oko 4.000 preminulih od posljedica nesreće. To je kumulativna brojka koja predstavlja statističku mogućnost da bi moglo biti toliko smrtnih slučajeva u populaciji onih koji su osjetili posljedice nesreće do kraja njihovog životnog vijeka, znači možda do sredine ovog stoljeća”, kaže stručnjak FER-a.

Ali, valja imati na umu da je nuklearna elektrana u Černobilu tehnološki, a time i sigurnosno, irelevantna za zapadnu reaktorsku tehnologiju, dodaje.

Dopredsjednik Hrvatskog nuklearnog društva pojašnjava da je za taj tip reaktora poznato da posjeduje nestabilnost u radu kada radi na snazi manjoj od 20 posto nazivne snage.

“Međutim, to nije spriječilo operatere u Černobilu da provedu eksperiment koji zahtijeva spuštanje snage na čak sedam posto nazivne. Pri tome su sigurnosne procedure bile zanemarene, automatski sigurnosni sistemi su bili isključeni, a kontrolne šipke potpuno izvučene iz jezgre”, podsjeća on uz napomenu da su moderne elektrane koje se koriste u zemljama Zapada testirano sigurne.

Iskopavanje i otpad

Ipak, bitno je naglasiti da emisija plinova i sigurnost u radu nisu jedina briga. Čak naprotiv.

Doktor Tomislav Tkalec iz ljubljanskog Focusa, društva za održivi razvoj, napominje da se ovdje ne radi samo o utjecaju nuklearnih elektrana, već o čitavom “uranskom krugu”, od iskopavanju urana do odlaganja i skladištenja nuklearnog otpada.

Veliki problemi i štetne posljedice nastaju i prije nego što gorivo uopće završi u nuklearnim elektranama, dodaje.

Doktor Tkalec navodi da gorivo za ove elektrane uglavnom iskopava i obrađuje u manje razvijenim zemljama u kojim vladaju slabije regulacije, te je ta problematika manje važna za mainstream medije i o njoj se manje govori.

Stručnjak iz Slovenije podsjeća da je za većinu pitanje nuklearne energije povezan s potencijalnim nesrećama u elektranama, što je opravdana briga, što su dokazano pokazale katastrofe u Černobilu i japanskoj Fukušimi.

“Područja u kojim je došlo do nesreće su ‘zabranjene zone’ za ljude dok god budemo postojali na ovoj planeti”, kaže doktor Tkalec.

Međutim, samo iskopavanje urana ima velike posljedice na okoliš i ljude, što su pokazale studije provedene u nizu zemalja, od Bugarske do Nigera. I nakon zatvaranja rudnika i pokušaja da se obnovi područje, zone bivših rudnika predstavljaju pravu pustoš s pogoršanim stanjem okoliša. Također, zbog loših pravila i nebrige vlasnika i upravitelja, nuklearni materijal je dospijevao u obradiva tla, u podzemne vode koje su poslije služile za piće ljudi i stoke, a čak je i vjetar u nekim slučajevima raznosio nuklearne čestice i plinove, kada se iskopani materijal držao na otvorenom.

Dugotrajne posljedice

Također, zabilježen je niz zdravstvenih problema u područjima gdje se uran iskopavao, pa je tako, primjera radi, u Bugarskoj zabilježen povećan broj kancera probavnog sistema i pluća u selima i gradovima u blizini zatvorenih rudnika ovog nuklearnog materija u odnosu na mjesta koja su udaljena.

Osim što iskopavanje nuklearne rude predstavlja veliki problem po ljude i okoliš, doktor Tkalec kaže da opasan i otpad iz nuklearnih elektrana.

Stručnjak iz Slovenije pojašnjava da visoko radioaktivni otpad mora biti skladišten i pod nadzorom gotovo 300.000 godina, što je period koji nadilazi ljudsku civilizaciju.

“To znači da ostavljamo opasni, radioaktivni otpad za buduće generacije da se bave njime, na veoma dugi period vremena, kako bismo mi danas mogli koristiti njegovu energiju nekih 40-60 godina. Ogromna je razlika između vremena korisnosti (40-60 godina) te cijene i tereta koji ono predstavlja”, kaže doktor Tkalec.

Prema njegovom mišljenju, nisu prihvatljive nove nuklearne elektrane, niti za ljude jer je rizik povezan s mogućim nesrećama i dalje previsok, jer ostavljamo teret otpada mnogim budućim generacijama koje uopće neće imati koristi od današnjeg korištenja te energije; ali nisu prihvatljive ni zbog ekoloških posljedica uzrokovanim prije svega iskopavanjem ruda i skladištenjem radioaktivnog otpada; niti su finansijski prihvatljive, jer su trenutno preskupe da se izgrade.

A planeta Zemlja je svakim danom sve zagađenija dok konstantno raste potreba za novim izvorima energije.

Kompleksan problem

Doktor Tkalec kaže da ne postoji magični trik koji bi riješio sve naše probleme jednim potezom i to odmah, jer jednostavno ne postoje jednostavna rješenja u energetskom sektoru.

“Nije moguće implementirati samo jednu mjeru i riješiti cijeli kompleksni problem, odnosno klimatske promjene, utjecaj na okoliš, rizik po ljude te zdravstvene utjecaje. Promjene koje su nužne, zbog navedenih razloga, ne fokusiraju se samo na energetski sektor, već obuhvaćaju također i pitanje transporta, industrije, cijele ekonomije, načina življenja, zatim politički sistem, naše vrijednosti…”, pojašnjava stručnjak iz Slovenije.

Ako se usmjerimo samo na mjere u energetskom sektoru, ili onim povezanim s energijom, prvi korak bi bio smanjenje potrošnje energije, zatim njeno korištenje na najefikasniji mogući način. Pored toga, morali bi se usmjeriti na proizvodnju i korištenje iz obnovljivih izvora na održiv način, te u konačnici prestati koristiti fosilna i nuklearna goriva.

A gašenje nuklearnih elektrana ne bi imao prevelik utjecaj na ukupnu proizvodnju energije, u svakom slučaju, dodaje.

Globalno gledajući, one su zaslužne za samo 10,4 posto ukupne svjetske proizvedene električne energije. Ako se uzme u obzir ukupna energija koju koristimo, a koji proizvodimo, odnosno ne samo električna, onda taj postotak pada na 4,9 posto, “što nije mnogo”, kaže doktor Tkalec.

U svakom slučaju, pitanje nuklearne energije će još dugo dijeliti stavove, pogotovo uz svakodnevni rast potrošnje električne energije i sve veće zagađenje naše planete.

Izvor: Al Jazeera