Novi Pazar 140 godina čeka na željeznicu

Komunističke vlasti su odustale od povezivanje Novog Pazara na željeznicu (Anadolija)

Novi Pazar je jedini grad u regiji koji broji više od 120 hiljada stanovnika, a nema željeznicu. Prva inicijativa za izgradnju željeznice kroz Sandžak i Novi Pazar pokrenuta je prije 140 godina, u vrijeme kada je ova regija svijim geostrateškim položajem igrala važnu međunarodnu ulogu.

Planovi, inicijative i obećanja za izgradnju pruge kroz Sandžak su dolazili uglavnom pred ratove i izbore. Od turskog vakta pa sve do sada Novi Pazar kao najveći grad regije i dalje čeka vozove.

Prema ocjeni historičara iz Novog Pazar zbog sukoba interesa između veliki sila, prevashodno između Turske i Austro-Ugarske na jednoj i Rusije na drugoj strani i kasnije, straha da će se razdvojiti dvije “srpske zemlje” Srbiju i Crnu Goru formirajući tako “zelene trasferzalu”,  gradovi ove regije sa ostatkom Balkana nikada nisu povezani “gvozdenim putem” pa je zbog zaostatka u razvoju u komunkacijama novopazarski Sandžak nazvan “tamni vilajet”, prenosi Anadolija

Željeznica u Sandžak došla tek 1929 godine

Novopazarski Sandžak je sve do kraja Prvog svjetskog rata nazivan i kao “Prozor Balkana” i zbog toga je od Austo-Ugarske monarhije 1875. godine, prvi put pokrenuta inicijativa da se izgradi željeznica kroz cijeli Sandžak. Ona je trebalo da bude nastavak bosanske željeznice i od Sarajeva, preko Rogatice, izađe na Uvac i dalje, u dužini od oko 150 kilometara, preko Priboja, Prijepolja, Sjenice, Novog Pazara i dalje do Kosova, odnosno Mitrovice, a zatim preko Prištine bude usmjerena ka Skoplju i Solunu.

Prema pisanju lista “Sandžak” iz februara 1933. godine Austro-Ugarska je za proučavanje ove pruge tražila i dobila službeno odobrenje i povlastice od osmanskog sultana Abdulhamida II. Izgradnja novopazarske željeznice je početkom 19. stoljeća bila povod i za zategnute odnose između velikih sila, prevashodno Rusije i Austro-Ugarske.

Pruga kroz Sandžak je, prema zamisli sultana Abdulhamida, trebala da bude dio trase koja će Rumeliju (zapadno-evropski dio Osmanskog carstva) povezivati sa Istanbulom i dalje se nastavljati na prugu “Hidžaz” do svetih mjesta Mekke i Medine.

Docent historije na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru dr. Redžep Škrijelj pojašnjava da su samo historisjke okolnosti u kojima su Osmanlijska država i Austro-Ugarska izgubila utjecaje na Balkan i Sandžak nakon balkanskih, odnosno Prvog svjetskog rata bile presuden da ne dođe do realizacije planiranog projekta.

“Sandžak je sve više postajao marginalizovan, a davana je prednost nekim drugim regijama, ne samo u Srbiji nego i u Crnoj Gori. Neprirodnim proširenjem Crne Gore na prostor Sandžaka usporen je njegov razvoj, zapostavljen je i na naki način vršeno je disciplinovanje stanovništva što svavako nije bilo u cilju jačanju privrede i infstarukture tog prostora”, konstatovao je Škrijelj.

Viši savjetnik u Istorisjkom arhivu u Novom Pazaru, prof. dr. Hivzo Gološ, objašnjava da su od perioda turske uprave u Sandžaku, preko Austro-Ugarske, Kraljevine Srbije i obje Jugoslavije, pa sve do sada, politička rješenja za izgardnju te pruge bila samo u začeću.

Veliki ratovi ometali izgradnju pruge

“Uoči svih velikih ratova pitanje pruge kroz Sandžak je bilo aktuelno i nakon ratova je i prekidano. Razlozi koji su najviše utjecali da ne izgradnji ove pruge, na početku, su bile razlike u mišljenjima velikih sila. Austro-Ugarska je na Berlinskom kogresu dobila primat da organizuje izgradnju pruge kroz Bosnu i Hercegovinu jer je tada zauzela ta područja i dobar dio Sandžaka”, ukazuje Gološ u razgovoru za Anadolu Agency.

Pozivajući se na arhivsku građu Gološ ističe da se inicijativa za izgradnju pruge kroz Sandžak, čija je trasa više puta mijenjana, bila pokretana i između dva svjetska rata. U periodu između 1921-1923. godine, za vrijeme vlade Nikole Pašića u Kraljevini SHS-a, postojao je približno gotov plan i da se sa Skopljem, preko Sandžaka poveže Bosna i Hercegovina.

Sa izgradnjom pruge složio se i kralj Aleksandar Karađorđević, ali je svoje opravdanje, zašto se nije krenulo u realizaciji tog dobrog projekta, kasnije obrazložio riječima da “Hrvati i Slovenci ne razumiju zašto da 100 miliona dinara treba da krše u Sandžaku i Crnoj Gori”.
Između dva svjetska rata željezničkog saobraćaja na prostoru Sandžaka praktično nije ni bilo.

“Nasotojanja tadašanja i docnija su se razbijala i odbijala pod izlikom: skupo je i nerentabilno. Skupa bi bila ta želejznica, ali bi, da je podignuta tada, pitanje Južne Srbije bilo riješeno. Administarcija u njoj bi danas bila upola jeftinija nego što je sada. Siromašni Sandžak, bogat zdravim i svjesnim i građanima, bio bi u boljem položaju nego danas”, ukazuje se na naslovnoj stranici lista “Sandžak” iz 1. februara 1933. godine.

Komunisti obećali prugu pred izbore

Prvi ozbiljniji korak da se do Novog Pazara dovede pruga započet je krajem 1949. i početkom 1950. godine kada su komunističke vlasti Srbije, uoči izbora za Skupštinu FNRJ, uz pomoć radnih akcija započele izgradnju pruge Raška – Novi Pazar, u dužini od 20 kilometara.

Omladinske radne akcije su uporno radile, čak su postavljeni i kolosjeci, lokalni list “Bratstvo” je u feljtonima pisao “Sa pruge Raška-Novi Pazar” ali su se već nekoliko mjeseci od početka izgradnje javili neki problemi u izgradnji pruge.

Komunističke vlasti su, uz opravdanje da je počeo da se razvija i da bi mogao da se ugasi drumski saobraćaj, odustale od povezivanje Novog Pazara na željeznicu.  Ta inicijativa je trajala sve do osamdesetih godina, kada se konačno odustalo od tog projekta. U ranije planiranom koridoru pruge izgrađen je magistralni put Raška – Novi Pazar.

U oktobru 2011, takođe uoči izbora, lokalne vlasti Novog Pazara i aktuleni vicepremijer i ministar telekomunikacija i trgovine Srbije Rasim Ljajić najavili su izgradnju pruge od Raške do Novog Pazara uz mogućnost povezivanja sa rudnikom uglja Štavalj kod Sjenice i prugom Beograd – Bar. Ljajić je tada istakao da je poslije autoputa Beograd – južni Jadran, koji prolazi kroz Sandžak, ovo najvažniji strateški projekat za Sandžak predviđe Prostornim planom Srbije.

Prema projektu realizacije Saobraćajnog instituta CIP iz Beograda od 2007. godine tom prugom bi se povezalo područje jugozapadne Srbije sa ostalim regionima u Srbiji. Koridor nove pruge obuhvata dolinu rijeke Raške između magistralnog puta M-22 i starog puta Raška – Novi Pazar. Pruga je projektovana za brzine do 120 kmilometara na sat i dužine je oko 20 kilometara.

Ni ovaj prijekat nije realizovan, Novi Pazar i dalje čeka vozove, a željeznica kroz Sandžak je ostala iskrena želja i težnja naroda u ovim krajevima.

Donacije

U Istorijskom arhivu u Novom Pazaru se čuvaju se priznanice za izgardnju Hidžaske željeznice. Ti dokumenti ukazuju na svijest ljudi u Sandžaku o značaju željezničkog saobraćaja u ono vrijeme i povezivanja sa svijetom, osjećaja pripadnosti i dijela Osmanskoj državi, pogotovo islamskom svijetu.

Imućniji građani Sandžaka su se početkom 20. vijeka odazavali pozivu osmanskog sultana Abdullhamida II i kao vakifi (donatori) učestvovali u izgradnji željeznice koja je od Istanbula do Medine godine povezala islamski svijet.

Projekat izgradnji željeznice Hidžaz je imao status vakufa (vjerske zadužbine). Za svakog vakifa izdavan je broj priznanice, mjesto kao i pečati ovlašćenih lica za prikupljanje donacije za prugu. U Sandžaku su za ovu prugu prikupljana sredstva u Novom Pazaru, Sjenici i ostalim mjestima.

Hidžaz željeznice je bio jedan od vitalnih projekata, u političkom i ekonomskom smislu, Osmanske države, s ciljem da poveže Istanbul kao glavni grad i sjedište islamskog halifata i Hidžaz, sveta mjesta Mekke i Medine.

Kao lični projekat sutana Abdulhamida II izgradnje pruge od Damaska do Medine počela je 1900. godine i otvorena je 1. oktobra 1908. godine.

Izvor: Al Jazeera