Novi lider vodi Ameriku do još jedne krize

Američke finansijske agencije su olabavile pravila u bankama. Onda je u maju Kongres izglasao da ih dodatno olabavi. Poveli su se za pravilom Volcker, koje zabranjuje bankama da rade rizična ulaganja sa novcem štediša. Pravilo Volcker je dio reforme Wall Streeta Dodd-Frank i Zakona o zaštiti potrošača, koji je tadašnji predsjednik Barack Obama potpisao 2010. godine, nakon zadnjeg sloma. To je bio odgovor na ono što se smatralo vodećim uzrocima kraha, udjelom banke u njemu, greškama banaka i nužnošću velikog paketa za izvlačenje iz krize.

Kongres je, također, glasao da se promijeni prag za “prevelike da bi propali” – one finanasijske institucije koje se smatraju važnim za sistem i koje moraju biti stavljene pod strožije regulative. Ranije je prag bio na 50 milijardi u sredstvima, što je 35 banaka stavljalo na listu. Novi prag je na 250 milijardi, sa samo 10 banaka koje su na listi.

Bankari kažu da je Dodd-Frank pravilo “usporavalo efikasno djelovanje finansijskog sistema, onemogućavajući bankama da pružaju usluge koje njihovi klijenti cijene, reduciralo konkurentnost na pogođenim tržištima i, u globalu, djelovalo otežavajuće na ekonomiju“. Ipak su banke poslovale nevjerovatno dobro nakon što su spašene i od kako su ove regulative uvedene. Profit im je na rekordnom nivou.

Kao film It's a Wonderful Life

Naravno, oni kažu da su ove promjene neophodne da se pomogne “malim bankama”, koje trpe pod težinom regulativa. Podaci, naravno, ne govore tome u prilog. Prihodi malih banaka su porasli i oni rade pozajmice duplo većim tempom od velikih banaka. Ovaj smo film već gledali. Nakon kraha iz 1929. godine, banke su počele masovno propadati. Treba napomenuti da je prije kraha bilo malo regulativa i manje prisilne naplate, i kroz 1920-e je, u prosjeku, 600 banaka godišnje propadalo. Onda je došao “New Deal”. Pokrenuo je spašavanje banaka i dodao niz regulativa. Propadanje banaka doslovno je nestalo s kraja 1930-ih do 1980. godine. Veći dio tog perioda broj propalih banaka bio je jednocifren.

Početkom 1980-ih, međutim, jedan sektor bankarskog sistema, posebno je bio nereguliran – ušteđevine i krediti. Oni su bili poput lokalnih malih banaka predstavljenih u filmu It's a Wonderful Life. Bile su male, dosadne i veoma sigurne. Imajući u vidu deregulaciju, odsjeci za ušteđevine i kredite su odjednom dobili dozvolu da kradu. Vlasnici banaka nisu krali od banaka, oni su koristili banke – s njihovim ugledom, njihovim institucionanim i političkim utjecajem – da obave krađu. Od 3.234 udruženja za ušteđevine i kredite, 1.043 je propalo između 1986. i 1995. godine Gotovo svaka banka koja je propala ili je morala biti zatvorena bila je uključena u prevare. Količina prevara uključena u krah iz 2008. godine vjerovatno je bila ista.

Ali, dok je više od 800 ljudi osuđeno za prevaru u vezi krize s ušteđevinama i kreditima, broj osuđenih je bio gotovo nepostojeći nakon kraha iz 2008. godine. Ne zato što je bilo manje krivičnih djela, već zbog kulturoloških promjena u uredima tužitelja i zakonskim promjenama koje su došle od veoma probiznis Vrhovnog suda. Gubici u oblasti su procijenjeni na 519 milijardi dolara, onda kada je to smatrano velikim iznosom. Bilo je potrebno 480 milijardi dolara za spašavanje ovih institucija. Opet su za vrijeme Bushove administracije bankovna pravila i njihova provedba olabavljeni i uslijedila je finansijska kriza 2008. godine.

Manje motora Harley Davidson

Trumpov deregulacioni pritisak također prate veliki rezovi poreza. Glavni efekat rezova poreza uvijek osjete bogati. Na taj način više novca dolazi u ruke investitora. To kreira problem. Događaji u Harley-Davidsonu, koji su se desili baš kada je Senat usvajao prijedlog zakona, savršena su ilustracija.

Donald Trump ih je hvalio – “Harley-Davidson je prava američka ikona, jedna od velikih… Hvala ti, Harley-Davidson, jer gradite stvari u Americi.” – i obećao je politike koje će im pomoći – “Mislim da ćete se proširiti. Predsjedavajući Zastupničkog doma Paul Ryan rekao je njihovim radnicima i nama ostalima da će rezovi poreza dovesti ‘američke kompanije kao što je Harley-Davidson u dosta bolji položaj da se natječu u globalnoj ekonomiji i zadrže poslove u Americi.’ To je uspješna kompanija.” Njihov profit prije poreza iznosi 800 miliona do milijardu dolara godišnje. Trumpov prijedlog zakona o porezu uštedjet će im oko 100 miliona dolara godišnje.

Šta su oni uradili kao reakciju? Potrošili su 696 miliona dolara na otkup dionica i povisili su svoje dividende. Otkup dionica je čudna zvjerka. Na taj način se povećavaju cijene dionica. Ali samo zato što novac dolazi nakon dionica. Vrhovni menadžment većine kompanija dobija veliki dio kompenzacije na osnovu cijene dionica. Zarade dosta. Akcionari dobro prođu. Ali, ne proizvode ništa. Oni, zapravo, uzimaju novac iz kompanije samo da bi napuhali cijenu dionica.

Dvadesetdrugog maja su objavili da zatvaraju kompaniju.  Za 800 radnika je iznenada rečeno da ostaju bez posla. Druga tvornica će povećati proizvodnju, čineći neto gubitak od svega 350 poslova. Iako će kompanija koristiti više povremeno zaposlenih radnika i radnika na minimalcu, također. Harley prodaje manje motora u SAD-u. Razlog je taj što većina ljudi, 90 posto, zarađuje manje novca, posebno tip ljudi koji kupuju motore. Stoga Harley Davidson ne može prodati više proizvoda u SAD-u.

‘Mislim da smo pogodili jack pot’

To je simbol cijelog sistema. Da, investitori imaju više novca. Ne, ne mogu investirati na produktivne načine, jer potrošači više ne mogu trošiti. Oni su švorc. Šta će investitori uraditi? Prestati investirati? Ne. Koristiti novac da bi zaradili više novca tako je logično da je to praktično pod moranje. Investicije se nužno prebacuju na “finansijske proizvode”. Banke i druge finansijske institucije vide sav taj novac i vide investitore koji žele nešto kupiti. Oni imaju problem. Na jednoj strani postoje kompanije koje naprosto ne mogu praviti više proizvoda za prodaju, jer, ukupno gledano, ne može se više kupiti. S druge strane, postoje pravila koje će ih spriječiti da prodaju stvari koje su isuviše rizične, ili koje nemaju smisla, ili koje u suštini zahtijevati lažno predstavljanje da bi ih iko kupio. Oni ne mogu promijeniti ekonomiju. Oni to u suštini ne žele.

Ideja o radničkoj klasi koji zarađuju više, a oni sami, možda manje, nema nikakvog odjeka. Jedino što se može uraditi je promijeniti pravila. Oni savršeno dobro znaju da se mogu obogatiti prodajući smeće. Ako oni unište kuću, neko drugi će platiti cijenu. Zato oni lobiraju za deregulaciju koja će eventualno dovesti do kraha finansijskog sektora, kao što se dešavalo i ranije. Prema riječima predsjednika Ronalda Reagana, prijedlog zakona koji je deregulirao ušteđevine i kredite 1982. godine bio je “najvažniji zakon za finansijske institucije u 50 godina… Mislim da smo pogodili jack pot.”

Prema riječima kongresmena Jeba Hensarlinga, novi “bankovini zakon pogoduje najviše rastu u generaciji. Danas je važan dan u historiji ekonomske prilike u Americi”. Prema riječima Yogi Berre, “ovo je već sve viđeno”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera