Oglasi

Nova ruska igra u Siriji

Moskva se sada fokusira na ucjenjivanje Evrope da plati obnovu Sirije, te na istjerivanje SAD-a iz ove države.
Njemačka kancelarka Merkel, ruski predsjednik Putin, turski predsjednik Erdogan i francuski predsjednik Macron na konferenciji za medije nakon samita 27. oktobraReuters

Nakon nekoliko odgoda, konačno je u održan samit u Istanbulu gdje su došli lideri Turske, Rusije, Francuske i Njemačke kako bi razgovarali o miru u Siriji. Četverostrani sastanak je bio planiran za početak septembra, ali su velike razlike stavova četiri strane dovele do odgađanja.

Samit je na jedno mjesto doveo strane iz procesa iz Astane (Rusija, Turska, Iran) i Sirijske radne grupe (SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Saudijska Arabija, Jordan i Egipat), no nije doveo do rješavanja različitih pogleda dvije grupe.

Pored veoma uopćenog zajedničkog saopćenja u kojem se ističe potreba pokretanja „inkluzivnog političkog procesa koji će predvoditi Sirija“ kako bi se okončao sirijski sukob, nije došlo do sporazuma kako će se to postići. Glavni problemi koji dijele ove strane je politička sudbina Bashara al-Assada, prisustvo stranih vojski, pitanje izbjeglica i obnove, te budućnost kurdskih područja na sjeveroistoku.

Ruska karta izbjeglica

Nakon ispunjenja glavnih vojnih ciljeva – poraz opozicije i osiguravanje režima predsjednika Bashara al-Assada – Rusija pokušava prevesti ovu „pobjedu“ na politički teren. Ona želi normalizirati stanje u Siriji fokusiranjem na obnovu i povratak sirijskih izbjeglica.

Sada, glavni ruski politički cilj je uvjeravanje potencijalnih donatora, uglavnom Evropske unije i država Zaljeva, da uliju novac u posrnulu sirijsku ekonomiju i pomognu obnovu države. Moskovski pozivi na povratak izbjeglica su veoma popularni u Evropi i s njima ruski lideri žele uvjeriti Njemačku – domaćina za više od milion Sirijaca – da povede EU u dogovor o obnovi.

Rusija je i prije koristila kartu izbjeglica. Namjerno je ciljala civile u područjima pod kontrolom opozicije s ciljem plavljenja Turske i Evrope sa sirijskim izbjeglicama i primoravanjem ovih strana da ponovo razmotre svoju podršku opozicijskim oružanim grupama. Izbjeglice su zaista postale ključno pitanje evropske politike, pomogavši jačanju populističkih i ekstremno-nacionalističkih snaga širom kontinenta.

Mnoge članice EU-a, uključujući Njemačku, izgledaju spremne finansirati obnovu Sirije, ali tek nakon postizanja političkog dogovora. Sirijska radna grupa vjeruje kako je, nakon „pobjede“ režima uz pomoć ruske vojske, finansiranje obnove jedino preostalo oruđe u rukama međunarodne zajednice za vršenje pritiska na Assada da pristane na političko rješenje sukoba.

Rusija, sa druge strane, želi da obnova bude odvojena od bilo kojeg političkog procesa. Neslaganje oko ovog problema je zasjenilo samit u Istanbulu što se jasno vidjelo na konferenciji za medije na kraju skupa.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je povećao uloge kada je istakao da je sporazum u Sočiju o demilitariziranoj zoni u provinciji Idlib „privremena mjera“, nagovijestivši kako je opcija vojne akcije i dalje aktuelna. Mnogi su preveli to saopćenje kao prijetnju usmjerenu ka Turskoj, Njemačkoj i Francuskoj: Ako se ne slažu sa ruskim planovima, oni trebaju biti spremni da tri miliona civila, koji trenutno žive u Idlibu, počnu bježati ka njihovim granicama.

Pravi ruski razlozi eliminiranja SAD-a

Putinovi istupi o Idlibu su također bili pokazatelj kako je njegov najviši cilj u Siriji okončanje svog stranog vojnog prisustva tamo, uključujući turske, francuski i, naročito, američke snage. Početkom oktobra, Putin je kazao: „Svima treba biti cilj odlazak stranih snaga, svih jedinica trećih strana u Siriji“.

Zapravo, Rusija je veoma nervozna zbog američkih planova da zadrži vojno prisustvo u Siriji nakon rata protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL).

Istaknuti ciljevi odluke SAD-a da ostane na sjeveroistoku države objavljeni su u septembru, a oni su:  spriječiti povratak ISIL-a, suzbijanje Irana i sprečavanje da on uspostavi kopneni koridor kroz Irak i Siriju do Libana, te korištenje vojnog prisustva kao načina primoravanja strana u ratu u Siriji na političko rješenje.

Danas SAD kontrolira jednu trećinu sirijske teritorije kroz svoj savez sa Sirijskim demokratskim snagama (SDF); Rusija (kroz sirijski režim) dominira na nešto više od polovine države, a ostatak je pod turskom prismotrom (kroz snage sirijske opozicije koje podržava).

Na područjima pod kontrolom SDF-a nalazi se 90 posto sirijskih naftnih i plinskih rezervi, uključujući i al-Omar, najveće naftno polje, kao i većina njihovih vodenih resursa, velikih brana i elektrana. Sjeveroistok je i sirijsko hranilište. Sve dok ovo područje nije pod njegovom kontrolom, Damask (i svaka vlada u njemu) ne može opstati bez strane pomoći.

A Rusi, koji su željni ekonomske koristi svoje vojne intervencije u Siriji, ne želi i ne može osigurati finansijsku pomoć. Tako rečeno, povlačenje američkih snaga ključno je za opstanak sirijskog režima i za uspjeh ruske avanture u Siriji.

Stoga, bez američko-ruskog dogovora nema značajnog napretka ka političkom rješenju u Siriji.

Kada se tako poslože stvari, samit u Istanbulu je bio osuđen na propast jer na njemu nije bilo SAD-a. Možda je zbog toga francuski predsjednik Emmanuel Macron objavio kako će 11. novembra biti održan američko-ruski samit o Siriji u Parizu.

Politička budućnost Kurda

Američko vojno prisustvo na istočnoj obali rijeke Eufrat je problematično i za Tursku, ali iz potpuno drugih razloga. Amerikanci podržavaju i finansiraju SDF čije središte čine pripadnici kurdskih Jedinica narodne zaštite (YPG), ogranka Radničke partije Kurdistana (PKK) koja decenijama vodi gerilski rat protiv turske Vlade. Turska zato vjeruje kako ostanak američkih snaga blizu njenih južnih granica osnažuje Kurde i njeguje njihove ambicije ka nezavisnošću.

Francuska podrška kurdskim borcima na istoku Sirije je također bilo sporno u odnosima Pariza i Ankare prije i tokom samita u Istanbulu. Francuzi su proteklih mjeseci proširili svoje vojno prisustvo u području kroz podršku borbe SDF-a protiv ISIL-a.

Kako bi iskazali nezadovoljstvo, turski obavještajci su objavili pozicije francuskih specijalnih snaga na teritorijama pod kontrolom SDF-a. Francuska je također nagovijestila kako SDF treba imati mjesto u bilo kojem ustavotvornom komitetu napravljenom za stvaranje novog sirijskog ustava u budućnosti, što je Turska odmah odbacila.

No, Francuska i SAD nisu jedini koji podržavaju SDF: Rusija također pritišće Tursku da prihvati neki oblik kurdskog predstavljanja u političkim razgovorima o budućnosti Sirije. Također traži neki oblik decentralizacije sirijskog političkog sistema.

Uprkos činjenici da su partneri u procesu iz Astane, to ne znači da Rusija i Turska vjeruju jedna drugoj. U protekloj godini je Ankara nemoćno pratila kako Moskva koristi proces iz Astane da eliminira ili protjera sirijsku opoziciju iz tri od četiri zone deeskalacije koje su dogovorene u maju prošle godine. Tokom ljeta, Rusija je također razmatrala planove za napad na Idlib i okončanje posljednjeg preostalog uporišta sirijske opozicije.

Sa svim ovim različitim planovima, interesima i ciljevima, veoma je teško pretpostaviti kako će glavne sile u sirijskom sukobu doći do dogovora. Na kraju, ako čak i to uspiju, njegovu cijenu će platiti sirijski narod koji, kako izgleda, nema pravo glasa o budućnosti njegove države.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.