Nova geostrategija Balkana: Igra li Turska za Rusiju?

Turska ima i mnogo važnija partnerstva i strateške poslove u kojima bi mogla biti žrtvovana 'ljubav prema Bosni' (Reuters)

Aktuelni vanjskopolitički položaj Bosne i Hercegovine vrlo je delikatan. Osnovni razlog je to što se u procesu uspostavljanja novih interesnih zona u svijetu velike sile upravo utvrđuju na Balkanu za buduću dugotrajnu dominaciju, a da stvarni interesi nekih nisu sasvim jasni. Delikatnost pozicije BiH proističe i iz mnoštva indikatora da djelovanja nekih bitnih faktora, kad je u pitanju BiH, više nisu u skladu sa pozitivnim očekivanjima i poznatim stereotipima.

Zbog toga će probosanske političke snage u državi, iako bi to moglo dovesti do bolnog otrežnjenja, hitno morati provjeriti te objektivno i trezveno izvagati kako nesporne vanjske izvore destrukcije (Rusiju, susjede, dio EU), tako i deklarativno prijateljska partnerstva. Bilo da se radi o Turskoj, NATO-u, bitnim zemljama EU, SAD i islamskom svijetu.

Ruska trgovina Balkanom

Za početak, vrhovništvo BiH moralo bi shvatiti kakav je čiji interes na Balkanu, kako se mi kao zemlja uklapamo u to i pri tome  pragmatično odbaciti emotivne razloge za i protiv nekog savezništva, a ravnati se političko-sigurnosnim i ekonomskim parametrima. Pitanje opstanka i budućnosti BiH sada je pozicionirano između stereotipnih odrednica da: EU i NATO nemaju alternativu, da su SAD ključni prijatelj, a Rusija najveća prijetnja opstanku cjelovite države, da su susjedi i dalje destruktivni faktori, a da su Turska i islamske zemlje nesporni oslonac Bosne i Hercegovine.  Slijepo oslanjanje na ove odrednice može biti opasno ometanje ispravnog shvaćanja pozicije BiH i svih izvora opasnosti.

Ruski interesi i stavovi su vjerovatno najjasniji: Sprječavanje ulaska BiH i Srbije u NATO i produbljivanje političkog uticaja na vlasti sa osloncem na srpske elite, a sa krajnjim ciljem jačanja ekonomskog (energetskog) uticaja u regiji. Istovremeno, Moskva je nebrojeno puta pokazala spretnost u trgovini uticajem pa je u tom kontekstu Balkan (BiH/RS, Kosovo, Srbija) također i područje kojim bi oni bili spremni trgovati – prepustiti ga američkom pokroviteljstvu “bez borbe“, ako bi SAD i EU na isti način omogućile legalizaciju ruskog “poklapanja“ npr. Krima, jugoistočne Ukrajine, Pridnjestrovlja i sl. Isto tako, sasvim su nam jasni separatistički i velikodržavni projekti susjeda. I na koncu, sadržaj nedavnog sastanka zemalja PIC-a, nakon Dodikovih prijetnji destrukcije državnih organa, pokazao nam je da države EU iskazuju različit stav prema BiH, od podrške do podrivanja!

Šta smo mi Turskoj?

Dakle, ako ostavimo po strani emocije i historijsku povezanost Turske i Bosne, koja se danas svodi na fluidnu međumuslimansku empatiju ili čak uže, na „amanete“i privatne veze lidera SDA Bakira Izetbegovića i predsjednika Turske i AK partije Recepa Taypa Erdogana, mogli bismo biti razočarani ekonomskim i drugim bitnim efektima te „ljubavi“. Iako je investicijska ekspanzija turskog kapitala u šest zemalja Balkana evidentna, najveće tržište tih investicija nije BiH, nego Srbija. Od preko tri milijarde dolara koje su turske firme investirale na Balkanu na Srbiju otpada trećina ukupne sume! I kružni autoput između BiH i Srbije koji se najavljuje također će biti turska investicija, a zatim koncesija (koja će isplatiti investiciju).

Dakle, ovaj projekat nije gest probosanske politike, nego pragmatični tržišni odnos turskih biznis-elita prema Balkanu uz pokroviteljstvo države. Trebalo bi dobro provjeriti nedavnu Izetbegovićevu tvrdnju da „taj autoput nas neće ništa koštati“ pri čemu BiH može računati tek na privremeno upošljavanje radne snage. Prva prilika za to bit će 8. oktobra kada će u Beogradu biti održana trilaterala Srbije, BiH i Turske gdje se očekuje i turski lider Erdogan. Nakon toga, negdje u Kuzminu u Srbiji (a ne u BiH!) položiće se kamen temeljac autoputa Sarajevo – Beograd.

Međutim, Turska ima i mnogo važnija partnerstva i strateške poslove u kojima bi mogla biti žrtvovana “ljubav prema Bosni“. Radi se o evidentnom zaokretu u turskoj vanjskoj politici u kojem Ankara pravi otklon od EU (kao ugašene ambicije), od NATO-a i SAD i okreće se Rusiji. Upravo međusobno preplitanje rusko-turskih interesa na mnogim strateškim pitanjima te zajedničko neprijateljstvo prema Zapadu izvor su opravdane bojazni da bi Turska radi vlastitih „viših interesa“ mogla pogodovati nekim ruskim interesima na Balkanu! Na taj način bi i za Tursku Balkan postao predmet trgovine uticajem.

Razvodnjavanje podrške

Konkretno u BiH, pogodovanje proruskim ciljevima Erdogan bi mogao pokušati jedino preko SDA i Izetbegovića. Putin odavno upravlja Dodikom i Vučićem pa je turska uloga tu nepotrebna. Javnu isključivost “za“ NATO put BiH izražava još jedino ovo što je ostalo od bh. ljevičara i građanskih snaga. Još prošle 2018. godine, prilikom posjete tadašnjeg turskog premijera Binali Yildirima mogle su se čuti prve naznake proruskog zaokreta Turske u BiH. „Turska će i dalje podržavati EU i NATO put za BiH, ali Ruska Federacija možda želi da se pitanje MAP-a za BiH malo odgodi” rekao je tada Yildirim! Ubrzo nakon lanjskih izbora i prvog zastoja oko MAP/ANP-a  Izetbegović je pokušao predstaviti zamjenu MAP-a sa IPAP-om kao kompromis, što je stručna javnost brzo prozrela kao udovoljavanje srpskim/ruskim (a da li i turskim?) zahtjevima da se odustane od NATO-a. Sada opet najavljuje „minimalni ANP fokusiran na civilni aspekt“!?

U svojoj analizi tursko-ruskih uticaja na Balkan iz maja 2018. godine („Turska između Rusije i EU“) dr. Edina Bećirević  je, kao bitno za odnos prema našoj zemlji, ukazala da se budućnost BiH već pojavljuje kao tema njihovih bilateralnih razgovora te je istakla pitanje: „Da li možda to što Turska sjedi na dvije stolice, jednoj NATO a drugoj ruskoj, uz loše diplomatske odnose sa EU i SAD-om, može u budućnosti značiti i konkretniji prestanak podrške Turske euroatlantskom putu Bosne i Hercegovine i podršku ruskoj ideji ”vojne neutralnosti”?

U međuvremenu do danas, pojavilo se više indikatora da se odnos razvija upravo u tom smjeru. Ubrzo nakon posjete turske delegacije Sarajevu i vrlo bitnog sastanka Putin – Erdogan srbijanski mediji su izašli sa pričom “kako su se Erdogan i Putin dogovorili o podjeli BiH”. Obzirom da beogradski Blic i Ekspress kao režimski mediji nisu posebno pouzdan izvor, ovdje nas više treba zabrinuti to što turski mediji bliski Erdoganu nisu reagirali negiranjem postojanja ovakvih aranžmana. Tako je ostao nedemantiran „projekt“ po kojem bi dva lidera usmjeravala dalje rastakanje BiH do nivoa labave konfederacije i čvršćeg vezivanja RS i Srbije. U takvom stanju BiH ne bi ni bila poželjan partner za NATO čime bi Rusija postigla svoj cilj.

Još svježiji indikator turskog zaokreta zabilježen je na nedavnom 7. kongresu SDA gdje je kao gost govorio potpredsjednik turske AK partije Cevdet Yilmaz. On je rekao da će Turska i dalje podržavati „evropsko opredjeljenju Bosne i Hercegovine“. Tada se prvi puta dogodilo da neki turski zvaničnik izostavi i podršku NATO putu BiH, a to je sasvim u skladu sa ruskim interesima. I aktuelno pogoršanje u odnosima Turske i SAD, a time i udaljavanje od NATO-a sasvim korespondira sa ovakvom redukcijom turske podrške Bosni i Hercegovini.

Sve je važnije od Bosne

Da bi se povjerovalo u mogućnost izdaje sa Bosfora treba samo pogledati listu turskih strateških interesa. Na energetskom planu, u toku je gradnja zajedničke tursko-ruske nuklearne elektrane Akkuyu, koja treba biti završena 2023. godine na 100. godišnjicu osnivanja moderne Turske. Tu je i projekat za transport ruskog plina kroz plinovod „Turski tok“.

Na vojno-političkom planu Ankara je intenzivirala diplomatsku saradnju s Rusijom tokom rata u Siriji nakon što su započele nesuglasice između Turske i SAD zbog američke podrške jedinicama sirijskih Kurda za narodnu odbranu (YPG). Kao što znamo, pitanje statusa Kurda za Tursku je već decenijama najveća sigurnosna prijetnja, a upravo na tome Ankara ima rusku podršku i američko nepoštivanje turskih interesa!

Najnoviji udarac vojnom savezništvu sa SAD-om ovog ljeta je bila kupovina ruskog raketnog sistema S-400 zbog čega su SAD najavile da bi mogle blokirati tursku nabavku 120 borbenih aviona F-35. Erdogan je na to rekao da će “nabaviti avione od nekog drugog, ako ih SAD prestane isporučivati.“ Odmah je plasirana ideja da alternativa budu ruski avioni klase „suhoj“. Približavanjem Rusiji slabi turska ovisnost, a i zainteresiranost za NATO. Nadalje, i odnosi sa EU su na vrlo niskoj razini i bez naznaka da bi mogao biti oživljen proces priključenja. Je li onda realno da BiH očekuje tursku podršku za ove saveze?

Objašnjavajući suštinu rusko-turskog savezništva turski ministar ekonomije Nihat Zeybekci ističe da “Rusija ima sve što Turska ne može da proizvede, a Turska ima sve resurse i dobra koja nedostaju Rusiji. U slučaju da Turska i Rusija nastupe zajedno u Evroaziji, Aziji, Persijskom zalivu, Severnoj Africi i na Balkanu, mogle bi da „postignu mnogo“.

Tako dolazimo do ključnog testa dobrih namjera spram BiH. Zašto bi pragmatičnoj turskoj političkoj i ekonomskoj eliti zastupanje bosanskog NATO i EU puta bilo važnije od kapitalnih dobiti koje bi mogle proisteći iz savezništva sa Rusijom? Minimalan ekonomski interes u BiH i prijateljstvo političko-ličnog karaktera svakako ne mogu pretegnuti perpektive koje otvara Moskva. Naprotiv, ovi elementi mogli bi postati tek osnova za novi smjer turskog djelovanja u BiH – usmjeravanja razvoja bh. krize ka rješenjima koja odgovaraju Rusiji, da bi Rusija u nečemu pogodovala Turskoj.

Kako prepoznati saveznika?

Međutim, nedavni nagli povratak SAD-a na Balkan, imenovanje specijalnog izaslanika za Kosovo i BiH Matthewa Palmera te učestale javne demonstracije podrške BiH iz NATO administracije ukazuju da je Washington konačno prepoznao visok stepen ruske prijetnje na Balkanu. Tek objavljeni zaključci Odbora za oružane snage Senata SAD-a sa zasjedanja o stanju sigurnosti u jugoistočnoj Evropi idu ka tome da je “neophodan jači angažman SAD-a u regiji jer nestabilan i konfliktan Balkan podriva američku nacionalnu sigurnost te bi diplomatsko povlačenje bilo veliki američki poraz.“ Dakle, kako se i očekivalo rješenja za dva preostala balkanska žarišta – Kosovo i BiH – tražiće se u nadigravanju velikih sila. Sa Palmerovim dolaskom počela su spinovanja da već postoji “američki plan za Balkan“ pa će narednih mjeseci u igri biti nekoliko dinamičnih i elastičnih opcija, pogodnih za modifikacije kroz “igre moći“.

Šta pri tome mogu činiti domaće političke elite, posebno one probosanske? Kao što je na početku rečeno – najprije trebaju shvatiti ono na šta ne mogu uticati tj. šta su interesi velikih igrača. A nakon toga, bez robovanja dosadašnjim političkim ljubavima i animozitetima najmudrije bi bilo prikloniti se opcijama koje vode jedinom pravcu bez alternative – NATO i EU, upravo tim redom. Jedino što probosanske snage još trebaju prepoznati su uljezi u vlastitim redovima. Jer, dosad se više puta pokazalo da nije za Evropu i NATO baš svako ko tvrdi da mu je to cilj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera