Nova bankarska kriza: Možete računati na to

Možete računati na bankarsku krizu. Možete računati na bankare koji su prvenstveno zainteresirani za svoj portfelj.

Možete računati na banke koje ostaju ključni tajni igrači u našoj politici i otvoreni kada osjete da regulatori pokušavaju kontrolirati njihove trajne partije isplate.

Možete računati na njihov bijes kada neko, bilo ko, predloži da trebaju platiti svoj pravičan udio ili da njihova pohlepa treba biti provjerena ili postupci kažnjeni.

Bankari kruže svojim pozlaćenim kolima kako bi odbili napade na mnogim frontovima.

U javnoj areni, sve više su siti “imbecilnih” – teže riječi će uslijediti – kritičara,  poput onih iz pokreta Okupirajmo Wall Street, za koje strahuju da inspiriraju javno neprijateljstvo prema gospodarima finansija.

Čuvanje bogatstva koncentriranim čini se da je ono što bankari rade – ali nekada sa dovoljno neumjerenosti i neodgovornosti da bi oborili sami sebe. U Washingtonu, Centralna banka SAD-a, koja je, ironično, osnovana i vođena baš od onih banaka koje dobijaju tajne bilionske subvencije, strahuje od još jedne finansijske krize izazvane bankarskom krizom.

Čak je protesta bilo i na konferencijama za zapošljavanje na kampusima, gdje su magistri poslovne administracije znali stajati u redu za priliku da zarade ogromne plate, namijenjene klincima koji imaju tu sreću da budu dostojni bankstera (bankara gangstera).

To je vrlo uznemiravajuće za Jamieja Dimona, izvršnog direktora JP Morgan Chase sa godišnjom zaradom od 23 miliona dolara, koji je, osjećajući se uvrijeđenim, na konferenciji za investitore izjavio: “Ponašati se kao svako ko je uspješan je loše i zbog toga što ste bogati, vi ste loši, ne razumijem to.”

Bernard Marcus, suosnivač Home Depota, i samoprozvani “kreator poslova”, prema Bloomberg Newsu, jasno je i direktno rekao šta misli.

“Ako uspješni poslovni ljudi ne izađu u javnost da podijele svoje priče i govore o svojim problemima, onda zaslužuju ono što ih čeka.” Kaže da ga ne brine to što bi se zbog otvorenog govorenja mogao naći na meti demonstranata.

“Koga je briga za neke imbecile?”, rekao je Marcus. “Je li me zezate?”

Koncentrirano bogatstvo

Marcus i Diamon i malih 0,01 posto od jedan posto kojem pripadaju, ne šale se ni u pružanju otpora. Demonstranti ih mogu ljutiti, ali oni sada vode dublje rovovske ratove protiv regulatora i centralnih banaka koji kažu da ih žele spasiti od njih samih.

Komentar Davida Dayana na web sajtu Firedog Lake:
„Ne treba biti iznenađenje da se ova koterija samosažaljevajućih “kreatora poslova” prilično savršeno poklapa sa desničarskim republikancima i fundamentalistima slobodnog tržišta. Samo zato što je takav stav u potpunosti slomio ekonomiju prije oko tri godine ne znači da se oni trebaju osjećati loše zbog toga“.

On citira članak o Rimskom carstvu koji kaže da je ono, čak i sa svim svojim robovima, imalo pravedniju raspodjelu dohotka nego što to imaju SAD danas. Piše Tim DeChant:

„Da bi utvrdili veličinu rimske ekonomije i raspodjelu prihoda, historičari Walter Schiedel i Steven Friesen su pregledali glavne računovodstvene knjige pisane na papirusu, ranije naučne procjene, carske edikte i biblijske odlomke. Njihov cilj je bilo stanje ekonomije kada je carstvo bilo u svom populacijskom vrhuncu, oko 150. godine naše ere. Schiedel i Friesen procjenjuju da je vodećih jedan posto rimskog društva kontroliralo 16 posto bogatstva, manje od polovine onoga što vodećih jedan posto u Americi kontrolira.“

Čuvanje bogatstva koncentriranim čini se da je ono što bankari rade – ali nekada sa dovoljno neumjerenosti i neodgovornosti da bi oborili sami sebe.

U Washingtonu, Centralna banka SAD-a, koja je, ironično, osnovana i vođena baš od onih banaka koje dobijaju tajne bilionske subvencije, strahuje od još jedne finansijske krize izazvane bankarskom krizom.

Oni žele da američke banke drže više kapitala – i da on bude lako dostupan. Kako piše New York Times, već su riješili pritisak klijenata, dodajući da “konačna kapitalna pravila teško da će biti stroža od međunarodnih ograničenja koja su još uvijek u razvoju. To je mala pobjeda za banke koje su upozorile da će se naći u vrlo nepovoljnom položaju ako kapitalni zahtjevi ovdje budu stroži od onih kojim se upravlja prekomorskim bankama.”

U međuvremenu, u inostranstvu se vodi ista glavna bitka. U Engleskoj, regulatori razmatraju nova pravila koja će komercijalnim banka zabraniti aktivnosti u investicijskom bankarstvu. Ovo je isti onaj problem zbog kojeg je u SAD-u usvojen Glass-Steagallov zakon 1930-ih.

Kada je Kongres sa blagoslovom Billa Clintona taj zakon “modernizirao” – odnosno odbacio kao nepotreban – banke su pojurile u igru uveliko nereguliranih špekulacija sa katastrofalnim posljedicama koje su bile jasno vidljive svima.

Međunarodni regulatori imaju svoju listu od 29 banaka, zvanih “G Sifis” (Svjetske sistemski važne finansijske institucije), za osiguravanje viših nivoa kapitala. Rizične banke koje su se prvo protivile imenovanju, sada to koriste da se reklamiraju kao sigurnije. Ko bi rekao!

Koliko god se ekonomija pogoršala, a većina prognozera nagovještava malo nade za oporavak u predstojećoj godini, čak iako ima neznatnih naznaka “pozitivnih podataka”, bankari se čine odlučnim da spase sebe ako i kada brod potone.

Dok mnogi u svijetu podržavaju porez na finansijske transakcije, američki bankarski lobi je to ovdje oborio. Oni su također stupili u tajne sporazume sa davaocima kredita bez pokrića, a prije njih, diskriminatornim zajmodavicma koji su odbijali kredite siromašnima, kako bi lako zaradili na zajmoprimcima i promovirali nepoštene kredite uz sasvim malo otpora političara koji su očigledno bili potplaćeni.

U Švicarskoj, bankarskoj prijestolnici Evrope, šef tamošnje centralne banke, koji pokušava učiniti industriju opreznijom, našao se pod kontinuiranim napadom svojih kolega.

New York Times izvještava:

„Neimenovani bankari citirani su na stranicama švicarskih novina kako Phillipa M. Hildebranda, predsjednika švicarske centralne banke, nazivaju “arogantnim” i “egotističnim”. Njegov navodni grijeh: Želi da banke drže dodatni kapital. Činjenica da je Hildebrand i sam bivši menadžer hedge fonda u New Yorku činilo se samo da pojačava osjećaj da je izdao svoju profesiju.

‘Neće nikada naći drugi posao u Švicarskoj’, citirao je švicarski dnevni list Der Sonntag neimenovanog bankara kako prijeti Hildebrandu 2010. godine.

Nemilosrdna borba

Neuobičajeno žestoki napadi na šefa centralne banke pokazali su šta je na kocki. Hildebrand (48) je imao vidnu ulogu u borbi između bankara koji su pokušavali očuvati svoje najunosnije poslovne prakse, i regulatora, koji su pokušavali smiriti sistem koji je, kako mnogi vjeruju, skoro uništio svjetsku ekonomiju“.

Ova javna “borba hranom” nudi uvid u to zašto se bankari bore – i obično pobjeđuju u ratu protiv političara i javnosti. Oni su nemilosrdni u ostvarivanju svojih interesa i u mogućnosti su platiti najbolje advokatske firme i stručnjake za odnose s javnošću.

Bankari pokušavaju razviti teorije o našoj depresivnoj ekonomskoj nesreći koje krivicu bacaju na sve osim njih. Šef američke centralne banke Ben Bernanke kaže da nas je u ovu situaciju uvalila “globalna prezasićenost štednjom”. Dakle, svako ko je bio veći štediša od investitora je odgovoran.

Hyun Song Shin, još jedan profesor na Princetonu, svom kolegi Bernankeu iznosi besmislice u detaljnom radu u kojem pobija njegove argumente, tvrdeći da je kriza uzrokovana “globalnom bankarskom prezasićenosti”, odnosno rastom prekograničnog davanja zajmova, prije nego “globalnom prezasićenošću štednjom”.

Ne ulazeći u beskrajne rasprave, istina je da su milioni štediša vidjeli smanjivanje svojih ušteđevina, a većina bankara, zahvaljujući pomoći i jeftinom novcu, gledala je kako njihova imovina raste.

Okrivljivanje žrtve za zločin ima dugu i nečasnu historiju.

Koliko god se ekonomija pogoršala, a većina prognozera nagovještava malo nade za oporavak u predstojećoj godini, čak iako ima neznatnih naznaka “pozitivnih podataka”, bankari se čine odlučnim da spase sebe ako i kada brod potone.

Već imaju čamce za spasavanje.

Izazov sa kojim se suočava 99 posto ljudi jeste taj kako se šire organizirati i izgraditi političku snagu za razbijanje velikih banaka, slamanje “zombija” (propalih banaka koje opstaju u posuđenom vremenu) među njima te obnovu ekonomije kako bi koristila svima nama.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera