Notorna je neistina da je Jugoslavija bila zemlja ‘istočnog lagera’

Javni nastupi predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović privlače pažnju javnosti, a njene izjave često se komentiraju i sedmicama nakon što ih podijeli s publikom. Toj svojevrsnoj “popularnosti” mnogo doprinose i društvene mreže, koje predsjednicine stavove prenose i do najudaljenijih kutaka.

Njena popularnost uopće ne bi bila problem niti bi bila tema diskusija da predsjednica Hrvatske, u pravilu, ne zgražava javnost ponavljanjem svojih političkih razmišljanja, i to u tolikoj mjeri da je postala ne samo predmet kritika nego se nerijetko njene izjave ismijavaju. No, iza tog verbalnog performansa kojem je hrvatska predsjednica sklona krije se, kako vide njeni kritičari, opasna potreba za revizijom istine, a najčešća su meta njenih komentara političko-ideološki protivnici i jugoslavenska prošlost Hrvatske.

Posljednja izjava hrvatske predsjednice koja je izazvala buru reakcija odnosila se upravo na život u socijalističkoj Jugoslaviji. Izjavivši da je “djevojka rođena s krive strane ‘željezne zavjese'” i da je “sanjala druga mjesta na kojima su ljudi imali slobodu izbora, gdje se slobodno moglo govoriti i izražavati uvjerenja, a da se zbog toga ne bude progonjen”, po mišljenju uglednih hrvatskih historičara, izrekla je “notornu laž”.

Sedam puta izrečena laž

Sklonost obmanjivanja javnosti “igra” je u kojoj Grabar-Kitarović uživa, kaže historičar Dragan Markovina, a njena sklonost “da govori neistinu” toliko je izražena da je postala i tema novinskih kolumni.

“Kolinda Grabar-Kitarović, a to je Boris Dežulović u svojoj posljednjoj kolumni pedantno pobrojao, točno je sedam puta u javnosti izrekla tu očitu laž o Jugoslaviji kao zemlji iza ‘željezne zavjese’. Dakle, nije riječ o slučaju nego o sistemu koji očito ima neki cilj. Jedino je pitanje: koji? Mislim da je svakome jasno da hrvatska predsjednica zna da laže; naprosto je nemoguće da netko tko se cijeli život bavi vanjskom politikom ne zna ovakvu činjenicu. Jednako kao što je nemoguće da ne zna kako je Lijepa naša bila službena himna SR Hrvatske, pa je isto tako izjavila da se ta himna ne zna pjevati. Ta zemlja je bila daleko od idealne, ali u mnogim stvarima, društvene stanogradnje, socijalne, radne i zdravstvene zaštite, pa sve do planske urbanizacije bila je svemirski brod za zemlju koju Kolinda Grabar-Kitarović danas vodi. Dakle, zašto laže? S jedne strane, vjerojatno doista zbog kampanje, ali, s druge, očito s ciljem provođenja neke međunarodne politike.”

Po mišljenju historičara Tvrtka Jakovine, jedina istinita stvar koju je Grabar-Kitarović navela u govoru jest da je riječ o komunističkoj zemlji, sve ostalo su “notorne neistine”. Problem s javnim istupima hrvatske predsjednice, dodaje Jakovina, jest to što nerijetko hrvatske građane dovodi u neprijatne situacije da se “stide svoje zemlje”.

“Ona mora znati da mora govoriti točno, onako da ne dovodi sve druge ljude u zbunjenost. Dakle, ne možete naprosto lagati, ne možete lagati na najočitijim stvarima i, bez obzira na to što mene zaista što se tiče Kolinde Grabar-Kitarović ništa ne iznenađuje, jer nikada ne očekujem da ću čuti nešto što ne znam ili da će to biti nešto zbog čega ću biti ponosan, da ne kažem barem tako da se ne sramim i da me nije stid zbog nje, a često i zbog sebe samoga jer dolazim iz takvog konteksta gdje je ona predsjednica. Vi se morate držati bazičnih zdravorazumskih podataka. ‘Željezna zavjesa’ nije bila oko Jugoslavije; ona je bila komunistička, imala je jednopartijski sustav, imala je ogromnih problema i bili su različiti u različitim dijelovima zemlje. Možda je ona živjela užasno teško i sve je to jako teško proživljavala iako ja po njezinu habitusu ne bih rekao da je bilo tako, da se uopće previše bavila tim stvarima. Ona govori neistine. ‘Željezna zavjesa’ odnosila se na zemlje istočnoga lagera, kojima je SSSR bio onaj koji je zapovijedao i koji je mogao utjecati na njihovu politiku. Jugoslavija je imala Komunističku partiju, ali je bila neovisna od SSSR-a, bila je drugačija od ostalih zemalja sovjetskog svijeta. Ona nije bila zapad, ali nije bila ni istok i to je notorna stvar.”

Različita iskustva

I Markovina je nedvosmislen kad kaže da Jugoslavija nije bila dio istočnog lagera, ali ga zanima zašto hrvatska predsjednica insistira na tim temama.

“Naravno da ne može, ali to nas pitanje dovodi do ključnog razloga njezine agresivne kampanje u vezi s ovim pitanjem. Naime, zapadna politika, a u prvom redu američka, još je mentalno u dobu pada Berlinskog zida i Fukuyamine promašene teze o kraju povijesti. Kako je neoliberalizam u očitoj krizi i sve veći broj ljudi s pravom je nezadovoljan ogromnim socijalnim raslojavanjem, očito se pokušava ubiti ideja o svakoj političkoj alternativi. U tom svemiru na jednoj strani je demokratski liberalni zapad, a na drugoj totalitarni istok. Tragedija cijele priče je u tome što naši nacionalisti pristaju na to da prešute specifičnost jugoslavenskog puta, u kojem smo sami oslobodili zemlju, imali masovno podržanu autentičnu ljevicu i napravili puno više zapadnu zemlju, ali sa socijalističkim uređenjem. Ona jest bila zemlja političkih nesloboda, ali nije bila iza ‘željezne zavjese’.”

Kad se govori o socijalističkoj Jugoslaviji, moraju se uvažavati historijske istine i historiografski fakti, kažu sagovornici Al Jazeere. Ističu da je i hrvatska predsjednica svjesna tih činjenica, ali ih namjerno ignoriše. Zanimljivo je, kaže Jakovina, da ona dolazi iz miljea koji je upravo suprotan obrascu razvijanom u istočnom lageru.

“I njezin je otac najbolji primjer toga. Privatnici, obrtnici, vlasnici restorana, taksi obrta i mesnica nisu bili mogući u drugim zemljama, a da ne govorim o ostalim stvarima. Dovoljno je pogledati – a ona je dovoljno stara da se toga sjeća – serije iz onog razdoblja. Sigurna sam da se sjeća Bolnice na kraju grada i Žene za pultom u Čehoslavačkoj, koja je bila bogatija od Jugoslavije, pa neka vidi automobile ili koliko su putovali na Zapad, a da ne govorimo o onima iz manje sretnijih zemalja lagera. Te su stvari toliko notorne – od umjetničke suradnje, od muzike i rock glazbe koja je dolazila. Konačno, od izvođenja disidenata iz istočne Evrope na jugoslavenskim kazališnim pozornicama. To je bio način na koji su se dokazivali da su drugačiji u odnosu na istočni lager.”

Markovina dijeli stavove kolege Jakovine, ističući da je jedina sličnost između Jugoslavije i ostalih zemalja istočnog lagera ta što je isključivu vlast imala jedna partija i što je komunizam bio ideološki okvir i dodaje: “Po svemu ostalom, ponajprije po nedostatku totalne kontrole nad društvenim životom, mogućnošću putovanja, pop-kulturnim utjecajima, životnom standardu, ta se iskustva jednostavno ne mogu staviti u istu rečenicu i nikakav aktualni revizionizam to neće moći promijeniti. Jugoslavensko iskustvo je autentično i drukčije i zbog toga jest opasno.”

Izvor: Al Jazeera