Oglasi

Normalizacija odnosa sa Izraelom neće koristiti zaljevskim državama

Poboljšanje na račun Palestinaca samo će ohrabriti izraelsku vladu i naljutiti arapsku javnost.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu sa sultanom Qaboosom bin Saidom u Omanu na fotografiji koju je ustupio ured izraelskog premijera Reuters

Izraelski napad na Gazu 11. novembra koji je rezultirao smrću sedam Palestinaca, višeg Hamasovog komandira i izraelskog oficira bio je spektakularan neuspjeh.

Loše izvedena prikrivena operacija uzrokovala je sramotu ne samo za Izrael, već i za Egipat i Ujedinjene nacije, koji su pokušavali da posreduju u dugoročnom primirju između Hamasa i Izraela. Imidž Katara, koji je pružao ključnu pomoć Gazi da stabilizira situaciju i da kreira prostor za mirovna nastojanja, također je narušen kao rezultat ovog debakla.

Na prvi pogled, vrijeme ovog napada moglo se činiti čudnim, jer se desio nakon zajedničkih nastojanja da se normaliziraju odnosi između Izraela i zaljevskih država. Međutim, nije iznenadio nikoga kome je poznata nepouzdanost i nepredvidivost Izraela – ponovo je pokazao da vuk dlaku mijenja ali ćud ne.

Brzi koraci ka normalizaciji

U proteklih nekoliko sedmica, izraelska administracija je krenula na pohod za normalizaciju.

Iznenadni put Benjamina Netanyahua u Oman 25. oktobra označio je prvu posjetu izraelskog lidera sultanatu, koji nema diplomatske odnose sa Izraelom, u više od dvije decenije.

U međuvremenu se vjeruje da Bahrein i Izrael održavaju tajne pregovore u pripremi za uspostavljanje diplomatskih odnosa.

Dvadesetpetog oktobra, katarske vlasti su prekinule arapski sportski protokol i dozvolile da izraelske zastave budu prisutne na 48. Svjetskom umjetničkom šampionatu u gimnastici u Dohi. Dvadesetosmog oktobra, Miri Regev, izraelski tvrdokorni ministar za kulturu i sport prisustvovao je turniru džudoa u Abu Dhabiju na kojem je svirala izraelska nacionalna himna. Dva dana kasnije, izraelski ministar komunikacija Ayoub Kara održao je govor u Dubaiju.

Pokušaji da se normalizira odnos između Izraela i zaljevskih država nisu novi. Mnoge arapske države odavno vjeruju da put do američke validacije ide kroz Izrael. To je bio glavni pokretač iza odluke Katara da dozvoli otvaranje izraelskog trgovinskog ureda u Dohi 1990-ih godina.

Novi je ovaj put impuls iza naleta diplomatske aktivnosti, koji signalizira pojačavanje američkog pritiska za normalizaciju između zaljevskih država i Izraela. Hrabra i beskompromisna podrška za Izrael koju je pokazao predsjednik Donald Trump, udružena sa njegovim jasnim interesom u mobiliziranju velike koalicije da se suprotstavi Iranu, ostavila je malo prostora za oklijevanje za zaljevske države kada je u pitanju prihvatanje nivoa odnosa sa Izraelom.

Taj se prostor dodatno smanjio kada je Saudijska Arabija, uz podršku Abu Dhabija, nametnula blokadu Kataru u junu 2017, fragmentirajući jedinstvo GCC-a. Rijad je stavio dodatni pritisak na druge zaljevske države da normaliziraju odnose sa Izraelom ove godine kada je oformio diplomatski savez sa Washingtonom i Tel Avivom da zaštiti svog opkoljenog prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana (MBS) nakon afere Khashoggi.

Normalizacija na račun Palestinaca

Evidentno je da se bilo kakav progres u odnosima na relaciji Zaljev-Izrael može samo desiti na račun Palestinaca.

Izraelski nagon za normalizacijom ima za cilj obustaviti jednom za sva vremena Arapsku mirovnu inicijativu – desetorečenični prijedlog podržan od Arapske lige u pozivu iz 2002 na normalizaciju odnosa između arapskog svijeta i Izraela u zamjenu za potpuno povlačenje Izraela sa okupiranih teritorija (uključujući Istočni Jerusalem) i „pravedno rješenje“ palestinskog izbjegličkog problema.

Izrael je već pronašao neki uspjeh u ovoj strategiji. Ubijedio je Rijad da podrži mirovni sporazum koji bi u potpunosti zaobišao pitanje okupiranog palestinskog zemljišta – nešto što je donedavno stajalo kao glavna barijera ispred arapsko-izraelske normalizacije. De facto lider Saudijske Arabije MBS objavio je u aprilu da Palestinci trebaju „prihvatiti Trumpove prijedloge ili umuknuti“ – čime je implicirao da aktuelnu okupaciju Rijad više ne vidi kao nepremostivu prepreku normalizaciji.

Namjere Omana

Činjenica da Oman – zaljevska država koja se ponosi svojom sposobnošću da djeluje protiv saudijskih stavova – predvodi nastojanja normalizacije na relaciji Zaljev - Izrael, međutim, ukazuje na to da palestinsko vođstvo možda nije u potpunosti zaobiđeno u aktuelnom procesu normalizacije.

Male su šanse da se Oman predao izraelskom i američkom pritisku za bezuslovnu normalizaciju. Sultanat, koji je poznat po svojoj spremnosti da ponudi platformu za konstruktivno posredovanje u regionalnim raspravama, vjerovatno se nadao da će postići više od puke normalizacije svojih odnosa sa Tel Avivom kada je pristao da ugosti Netanyahua u Muscatu. Zapravo je omanski ministar vanjskih poslova Yusuf bin Alawi putovao u Ramallah da se sretne sa predsjednikom Palestinske samouprave Mahmoudom Abbasom samo dan nakon Netanyahouve posjete, što ukazuje na to da odluka Omana da zvanično dočeka Netanyahua nije namijenjena da bude na štetu Palestinaca.

Pa ipak, prije nego što pokuša služiti kao most između izraelskog i palestinskog vođstva, Oman bi trebao kritički ispitati ekstremnu desničarsku politiku Netanyahua i njegove vlade i razmotriti dobro poznati izraelski stil nepouzdanosti i nepredvidivosti.

Lekcije koje treba imati na umu

Postoji nekoliko lekcija koje Oman i druge zaljevske države trebaju imati na umu prije prilaska bliže normalizaciji sa Izraelom.

Prije svega, arapski lideri moraju razumjeti šta Netanyahu i njegovi ministri pokušavaju postići sa svojim posjetama njihovim državama. Izrael želi da njegova državnost bude priznata širom svijeta i posjete izraelskih zvaničnika arapskim državama umnogome pomažu ovim nastojanjima. Od Madridske konferencije 1991, Izrael je uspio polako proširiti svoju međunarodnu mrežu i steći priznanje među državama u Aziji, Africi i drugdje na osnovu tog da je već uključio Palestince u mirovni proces. Pretvarajući se da žarko želi mir i normalizaciju, stekao je priznanje nekoliko važnih država, uključujući Indiju i Vatikan, iako je mirovni proces mrtvorođen. Od tada je počinio tri rata na Gazu ali nije izgubio mnogo priznanja, jer većina država teško kida uspostavljene bilateralne odnose.

Zatim, Netanyahu nije Yitzhak Rabin. On nije oklijevao da opali šamar Omancima napadajući Gazu samo nekoliko dana nakon što su oni prostrli crveni tepih da ga dočekaju u Muscatu. Napad 11. novembra je uslijedio nakon sedmice u kojoj je Izrael odobrio gradnju 20 000 novih domova u naselju Ma'ale Adumim na Zapadnoj obali i naredio umnogome neproporcionalnu odmazdu u Gazi, čime je broj ubijenih Palestinaca od izraelskih snaga u 2018. premašio 200. Ovi postupci šalju poruku svakom novom savezniku u Zaljevu da mora raditi sa Izraelom prema njegovim uslovima i da razmjenu zvaničnih posjeta ne treba pomiješati sa popuštanjem prema Palestincima. U ovom smislu, arapske države trebaju shvatiti da će bilo koja bezuslovna razmjena posjeta sa Izraelom neizbježno ojačati dominantne desničarske snage u državi i ohrabriti ih da rade više.

Osim tog, budući da je populistički lider, Netanyahu je potpuno svjestan činjenice da se, u vremenu društvenih mreža, globalno javno mnijenje brzo okreće protiv Izraela. Pokret Bokjot, povlačenje investicija, sankcije (BDS) imao je relativan uspjeh u SAD-u i uglavnom je dobio bitku kod javnog mnijenja u Evropi, što je učinilo da se on osjeća ugroženo. U ovom okruženju, normalizacija odnosa sa arapskim državama dala bi potrebnu prednost izraelskom premijeru i omogućila mu da ide naprijed sa svojim diplomatskim nastojanjima koja imaju za cilj da osiguraju odobravanje elita. Odnos između njegove administracije i većine arapskih država vjerovatno bi bio zasnovan u kontekstu nadmetanja u vezi mišljenja javnosti. To znači, ako Oman i druge države nastave svoje približavanje sa Izraelom, Netanyahu će se pobrinuti da svijet gleda – zaljevske države će se trebati pripremiti za neprijatna curenja i medijsku pažnju organiziranu od Izraela.

Uprkos svemu ovome, pojedine zaljevske države, očajne za odobrenjem Zapada nakon što ih je potresla afera Khashoggi, vjerovatno će ići dosta dalje od trenutnog talasa ministarskih posjeta i sportske diplomatije, bez stavljanja ikakvog uslova za progres na palestinski front. Normalizacija sa Izraelom će uvijek biti problematična i arapska javnost nikada neće pristati na nju. To je opasna igra za neizabrane vladare u Zaljevu, posebno tako brzo nakon, iako neuspješnog Arapskog proljeća, koje je pokazalo šta moć naroda može u regiji. Puno se ima za naučiti iz iskustava Egipta i Jordana – njihovi lideri možda jesu potpisali mirovne sporazume sa Izraelom, pa ipak, decenijama kasnije percepcija Izraela kod egipatskog i jordanskog naroda ostaje ista.

U konačnici, ako normalizacija nije dio veće slike mira i stabilnosti, neće koristiti nikome i može samo diskreditovati one koji poduzimaju prve korake prema dijalogu sa Izraelom.

Izvor: Al Jazeera

 

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.