Nogometni ispit za Plenkovića

Za manje od mjesec dana hrvatski nogomet znat će na čemu je. U osvit Svjetskog prvenstva u Rusiji, u Zagrebu će se – u raskošnim prostorima na vrhu hotela Hilton, koje je vrhuška kupila i uredila valjda kako bi sama sebi uvjerila da stoluje u Kuli Babilonskoj – održati izbori za novog predsjednika i vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza (HNS).

Ukratko rečeno, odlučivat će se o tome hoće li s dužnosti napokon sletjeti Davor Šuker, odnosno hoće li se detronizirati klika kojom suvereno iz sjene upravlja notorni Zdravko Mamić.

Cijela ta stvar već godinama se melja i poteže po sportskim, političkim i pravosudnim – preciznije, kriminalnim – kronikama, a u suštini se svodi na jednostavnu dilemu: hoće li se ovaj sport u Hrvatskoj osloboditi od okupacije, počistiti od korupcije i istrgnuti iz ralja mahom besprizornih, temeljito kriminaliziranih i duboko diskreditiranih kadrova. Koji se, treba li kazati, rukama i nogama čupaju da ondje ostanu.

A na kraju će o svemu, pa i o samoj ideji depolitizacije sporta, opet konačnu odluku donijeti – politika.

Hrvatski nogomet vratiti narodu

Tog 22. prosinca, kada u zagrebačkom Hiltonu krene izjašnjavanje o Davoru Šukeru i njegovom protukandidatu Dariju Šimiću – s time da još uvijek nije sasvim izvjesno hoće se ovaj uopće uspjeti kandidirati, jer usprkos plebiscitarnoj podršci javnosti zasad nema alate za probiti se kroz labirint s Mamićevim nagaznim minama – tog 22. prosinca, dakle, pedesetak delegata zatvorenih u jednoj prostoriji odlučit će hoće li se hrvatski nogomet vratiti narodu. Da budemo konkretniji, hoće li se to barem pokušati napraviti.

Ili će njime upravljati nekad slavna “vatrena devetka” koja se u protekle četiri godine iskazala isključivo u peglanju službene kartice i krstarenju najpoznatijim svjetskim kockarskim odredištima, dok su iza leđa trajale makinacije teško shvatljive normalnom čovjeku. Povlašeni državni prvak (Dinamo) u prvoj ligi i dalje ima svoju rezervnu momčad (Lokomotivu) s kojom igra trening-utakmice za stvarne bodove, sude im suci za koje je pravomoćno dokazano da su sudjelovali u najnižoj vrsti podmićivanja i korupcije, kompletan sustav uporno ignorira cijelu jednu regiju (Dalmaciju), drugi najveći grad (Split), najslavniji nacionalni klub (Hajduk) i jedini pristojan stadion u državi (Poljud).

Kraci te hobotnice kroz godine su se kapilarno širili s vrha prema dnu i obrnuto: kroz bizaran sustav delegiranja na pozicije moći isplivali su lokalni HDZ-ovi trećerazredni kadrovi iz provincije, koji su se najednom osjetili važnima. Oni drže vlast i vlast drži njih, a zauzvrat dobivaju privilegije i dio kolača vrijednog oko 30 milijuna eura godišnje – koji se rasipa upravo bizarnim tempom i skrovitim putovima, dok istovremeno na cijelom teritoriju Hrvatske postoji jedan i pol pristojan stadion, nogometaši doslovno ginu na njivama okruženima opasnom i bijednom infrastrukturom, a povrh svega tu je otvoreni rat s vlastitim navijačima kojima je odavno dozlogrdilo sve to skupa gledati.

Neki vrag ipak ne štima

Tri godine nakon njihovog masovnog prosvjeda u Splitu, nakon bezbroj otvorenih diverzija nacionalne reprezentacije, čak i kod prosječno tupavog Hrvata sazrela je svijest da u tom nogometu neki vrag ne štima. Sama reprezentacija se, istina, teškom mukom ipak uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo dogodine u Risiji – no evidentno je da su nacija ovaj put uspjela othrvati histeriji i da joj je, makar većini naprosto neugodno da na njenom čelu stoje optuženi članovi zločinačke organizacije poput Zdravka Mamića i Damira Vrbanovića, kojima se upravo sudi za krađu i utaju ukupno tridesetak milijuna eura…

Neugodno im je, jednako i hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović kojoj je baš Mamić svojedobno organizirao rođendansku zabavu, pa bi sada najradije prebrisala tu blamažu. To ipak ne znači da će se do famoznog 22. prosinca sve to skupa raspetljati, dapače: nezanemarive su šanse da ekipa iz HNS-a nastavi dipliti po starome i naizgled autistično – a u stvari vrlo proračunato – zaključi da nikakve promjene nisu potrebne i da su Šuker i Mamić, hvala na pitanju, savršeno prikladni za zaštitna lica hrvatskog nogometa.

Kad je već država u kaosu i apatiji, zašto bi sport kao njeno ogledalo bio drugačiji?

Politika je zafrknuta disciplina

Sve oči sada su uprte u premijera Andreja Plenkovića i čeka se njegov signal prema terenu i vlastitoj stranačkoj sitneži uljuljanoj u osjećaj nedodirljivosti. On sam evidentno podržava kandidaturu Darija Šimića i pridruženih sportskih veličina – od Gorana Vlaovića, Stipe Pletikose i Marija Stanića, do visokog funkcionera FIFA-e Zvone Bobana, koji diskretno lobira za promjene.

Plenković podržava, ali politika je vrlo zafrknuta disciplina: HDZ-ova boranija u županijskim zabitima, odnosno delegati u famoznoj skupštini HNS-a, sasvim solidno žive na Mamićevim jaslama i užasavaju se pojmova poput poštenje, transparentnost ili poslovna logika.

Hoće krenuti u akciju i hoće li mu otkazati poslušnost? Obično je jedan mig s vrha dovoljan, ali ni pobuna ne bi bila veliki presedan jer znali smo viđati da stranačka stega misteriozno popušta kada treba donijeti razumnu i zdravu odluku, a na snazi je kad se valja ponašati bedasto i podcjenjivački po birače.

Samo što će, ne prekine li taj začarani krug i ne dokine li sumornu stvarnost oko hrvatskog nogometa, svu tu neukusnu kašu na koncu kusati jedino i isključivo baš Andrej Plenković.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera