NK Zagreb 041: Klub za koji igraju izbjeglice

Piše: Tomislav Šoštarić

Na južnom rubu Zagreba, odmah do smetlišta na Jakuševcu, s kojega vjetar povremeno nosi vrlo neugodan zadah, nalazi se igralište na kojem trenira nogometni klub Zagreb 041.

Klub je osnovan 1. prosinca 2014. godine, a nastao je dijelom želje bivših navijača NK Zagreb, White Angelsa, koji su se odmaknuli od svojeg kluba nezadovoljni stanjem u klubu.

Željeli su drugačiji klub – drugačiji način funkcioniranja i drugačiji način poimanja nogometa i natjecanja pa je 50-ak ljudi organiziralo skupštinu i pokrenuli su klub.

Samostalno finansiranje

Jedan od glavnih ciljeva NK Zagreb 041 trenutačno je financijska stabilnost kroz članstvo. Druga bitna stavka je mlađi pogon. To je trenutačno najvažniji projekt kojim nastoje što je više moguće uključiti djecu smještenu u prihvatilištu Porinu, stvoriti mješovite ekipe djevojčica i dječaka, što je moguće do desete godine. U planu imaju i druge skupine, poput djece s poteškoćama. Tu je i malonogometni projekt na koji su aplicirali iz sredstava EU-a. Ovaj klub, ističe Miličević, nije samo nogomet i nisu samo izbjeglice, nego šira priča koja zahvaća razne dijelove društva i pokušavaju biti aktivni na što više strana. Vlastitim financiranjem. 

“Nitko, ni Zagreb ni HNS ni ZNS ni država, nitko nam ništa ne daje, glavna stavka su članarine – 150 kuna (19,6 eura) je privatna osoba, a 350 kuna (45,9 eura) su pravne osobe. Članova imamo 117, deset udruga. Tu su i donacije i to je to. Eventualno neki europski projekt na koji se prijavimo i sl. dobijemo, ali ništa iz nikakvog proračuna”.

U klubu nema klasične hijerarhije, odnosno funkcija, već su svi članovi ravnopravni, a bitne odluke donose se na skupštini po principu izravne demokracije. Natječu se u trećoj zagrebačkoj ligi.

Registrirani kao udruga

“Zbog pravnih odnosa i strukture kluba on je registriran kao udruga, tako da se može aktivirati na više područja, a ne samo na sport, samo nogomet”, kaže član kluba Josip Miličević.

A jedna od tih aktivnosti, koja ga posebno razlikuje od drugih klubova u Hrvatskoj, jest rad s izbjeglicama – u klubu trenira više izbjeglica koje su dobile ili još čekaju azil.

Njihov broj varira, dok su jedan igrač i trener, koji su dobili azil u Hrvatskoj, prijavljeni. Iako, nitko u klubu nije plaćen, već se radi o čistom entuzijazmu.

Dio igrača-izbjeglica koji inače dolaze na treninge, nije se pojavio na onome koji smo mi posjetili. S dvojicom prisutnih komunikacija nije bila moguća zbog nepoznavanja engleskog jezika i sunarodnjaka koji bi na engleski preveli njihove riječi.

No, trener je, kao i uvijek, bio tu – Celestine Olisa stigao je 2012. godine iz Nigerije, iako za sebe kaže da je iz Biafre iz koje je, kako kaže, zbog kolonijalizma nastala Nigerija. Prije godinu i pol dana dobio je azil.

‘Ne može se kupiti novcem’

“Bilo je teško na početku, moraš čekati, ali meni je važno da sam baš želio živjeti ovdje, to je meni bila prva stvar. I dok nisam dobio azil želio sam živjeti ovdje. Otkad sam došao u ovu zemlju nisam imao volje ići u neku drugu. Bio sam u više zemalja, ali ovdje se osjećam kao kod kuće”, kaže Celestine.

Privukla ga je, navodi, kultura ljudi u Hrvatskoj i osjetio je da bi mu ovdje mogli otvoriti vrata. Sviđa mu se i što, kako kaže, nema mnogo religija, što smatra problemom u Nigeriji, pa ovdje osjeća sigurnost i nema problema vezanih uz to. Ubrzo se aktivirao u nogometu.

“Na početku imao sam treninge s djecom i roditelji su me zavoljeli, primijetio sam to, kao i djeca. U klubu nema ljudi koji su stručniji od mene u ovome pa me slušaju i onda vidiš. To nije nešto što novcem možeš kupiti, ja ne razmišljam o tome da zbog novaca idem u drugu zemlju, to je glupost. Iako sam Nigerijac, ovdje se osjećam kao kod kuće i to je to, nema drugačije”.

Celestinova integracija u hrvatsko društvo upravo uzima puni zamah jer će se uskoro vjenčati. “Našao sam ženu koju volim i sretan i ponosan sam što imam takvu ženu. Pitaju me ljudi: Je li žena naša, domaća? Ja kažem: Nije vaša, nego moja”, priča kroz smijeh.

Važno svladati jezik 

Iznimno dobro govori hrvatski jezik. Kaže da je, iako vrlo težak, ipak sličan njegovom, a iznimno je važno, ističe, znati jezik nove sredine.

“Kod nas isto je kako govoriš tako i pišeš i imamo malo čudne padeže kao i vi u hrvatskom jeziku. Na početku je bilo malo teško. Hrvatski je težak, ali ako hoćeš da živiš u zemlji, s ljudima, jezik mora biti na prvom mjestu. Bez jezika se uvijek osjećaš kao stranac , a sa jezikom te ljudi više upoznaju i onda je lakše i tebi i svima”.

Jezik je učio usput, a posebno mu je pomogao rad s djecom i igračima. Hoćeš – nećeš, moraš.

“Trudiš se, borba. Najbolje sam učio sa djecom jer slabije govoriš, ali moraš objasniti. A i kao trener želim da govorim sa djecom, malo mi je bilo teško. Tako sam ja počeo učiti u početku zbog djece”.

Nada se kako klub može i u natjecateljskom smislu učiniti nešto ozbiljno – s obzirom na igrače koje je do sada imao na raspolaganju i koliko se igralo, zadovoljan je.

‘Živiš dok si aktivan’

“Prvo zbog navijača – to je čudo, nema takvih navijača, mali je klub, dolaze ljudi, atmosfera je dobra. Ponosan sam na igrače i ljude koji su angažirani u klubu. Bez obzira što je mali klub, ima velika razmišljanja, zadovoljan sam”.

No, ova je priča, smatra, posebno važna za izbjeglice jer, kaže iz vlastitog iskustva, važno je da čovjek bude aktivan dok čeka odluku o azilu.

“Svatko ima svoju priču, zašto nije dobio ili zašto je dobio, ali ljudi moraju živjeti – ako čekaš azil i ne živiš, onda se polako ubijaš. Ja sam dve godine čekao azil, ali bio sam aktivan, trenirao nogomet, igrao s azilantima i kao trener u Utrinama. Bio sam aktivan, čekao azil, uvijek radio nešto. Pomogne Crveni križ, pomognu i drugi ako treba nešto, ali moraš biti aktivan. Onda živiš. Ako samo čekaš azil bezveze, onda samog sebe ubiješ. I kad nađeš posao sutra, nisi spreman, možeš izgubiti razmišljanje. Znači, važno je da čovjek živi, a živiš kad si aktivan, tako ja mislim”, zaključuje Olisa.

Kao kod kuće

Članica kluba Ivana Šmit vrlo je aktivna na njihovim internetskim stranicama gdje piše najave događanja i utakmica, ali i izvještaje. Smatra da izbjeglicama ovo mnogo znači jer se po navijačkoj podršci i otvorenosti mogu osjećati kao kod kuće u njihovoj sredini – da vide da su prihvaćeni i da ima mjesta za njih. “Pokušavamo ih integrirati na sve moguće načine. Puno ih dolazi samo gledati utakmicu, družiti se s nama, neki od njih igraju i dolaze na treninge redovito i misli da njima sve to skupa odgovara i da su sretni s nama”.

White Angels i prije su, kaže Milićević, bili aktivni u organiziranju i sudjelovanju na turnirima te u radu lokalne zajednice, gdje se pokušava primarno kroz sport integrirati izbjeglice – približiti ih zajednici i zajednicu njima.

Navijačka borba protiv diskriminacije

“Zajednička integracija da se stvori suživot i odnosi. Zato nam je bitno što smo u Dugavama, s obzirom da je prihvatilište u Porinu udaljeno nekakvih 15-minuta od terena za trening i onog gdje igramo, tako da osobe iz Porina mogu dolaziti na treninge i trenirati, neki igrati, a i doći na tribine i jednostavno se družiti s nama”.

No, klub je dio šire priče – jednog vikenda u goste su im stigli Bohemiansi  iz Češke i Trenčin iz Slovačke, gdje postoje namjere da se osnuje sličan klub.

Klub, naime, ima međunarodnu suradnju s klubovima s kojima su njihovi navijači u prijateljskim odnosima i, kako kaže Miličević, dijele iste vrijednosti.

“To su borba protiv svih oblika diskriminacije – rasna, rodna, vjerska, etnička, spolna i bilo kakva druga – zalaganje za takve vrijednosti i u zadnje vrijeme je posebno naglašena ta dimenzija integracije izbjeglica, odnosno prihvaćanje izbjeglica, gdje se na tribinama diljem Europe – Marseille, Hamburg, St. Pauli, Rayo Vallecano, Češka, Slovačka, Grčka, Cipar – vide kao i kod nas ‘refugees welcome’ i slični natpisi. To su navijačke skupine koje su i dalje u manjini, većina navijača gaji i dalje u svakoj državi nekakvu nacionalističku ili kakvu god sliku, a ovo su drugačiji navijači koji se međusobno povezuju”, zaključuje Miličević.

Izvor: Al Jazeera