Njemačko koketiranje s Iranom

Čestitka Frank-Waltera Steinmeierova ujedinila je u kritikama i izraelske i arapske političare i komentatore, piše autor (EPA)

Desetodnevnu manifestaciju proslave 40 godina od Islamske revolucije, kojom je sa vlasti srušen šah Reza Pahlavi, iranske vlasti su završile 11. februara okupljanjem na stotina hiljada vojnika, studenata, verskih vođa, žena i dece na teheranskom Trgu slobode. Međutim, jedan telegram čestitke bi izgleda dugo bio tajna da ga deset dana posle proslave u Teheranu nisu iščeprkali i objavili nemački novinari. Otkriće da je nemački predsednik Frank-Walter Steinmeier iranskom predsedniku Hassanu Rouhaniju poslao telegram u kojem mu “srdačno čestita” nacionalni praznik, “takođe i u ime svojih sunarodnika”, izazvalo je lavinu kritika, kako u Nemačkoj, tako i u SAD, Izraelu i arapskom svetu.

U spornom telegramu Steinmeier je svom kolegi obećao da će Nemačka nastaviti da radi “sve što je u njenoj moći da garantuje opstanak i nastavak implementacije JCPOA”, što je akronim sporazuma koji su 2015. godine sklopile svetske sile sa Iranom o spornom nuklearnom programu. Ovaj telegram je ujedinio u nemačkom novinarstvu neujedinjivo. Pa su tako kritike u konzervativnom i najtiražnijem nemačkom tabloidu Bild bezmalo identičan sa onima u levo orijentisanom dnevniku Tageszeitung, što je bilo nezamislivo. Tako Bild ističe da “nema nijedna reči kritike u vezi sa Teheranovima ubilačkim napadima u Evropi, ili njegovim milijardama za finansiranje terorističkih grupa kao što su Hamas i Hezbollah” te, umesto toga, telegram pozdravlja bilateralne odnose i obećanja o “intenzivnom održavanju” dijaloga, kao i da je “samo zajednički moguće prevazići krize i sukobe”.

Steinmeierovo ohrabrivanja vlasti u Teheranu da, “takođe, slušaju kritičke glasove u svojoj zemlji“, kako ocenjuje Bild, izgleda apsurdno, uzimajući u obzir hiljade političkih zatvorenika, ukljućujući novinare i aktiviste ljudiskih prava i ekološke aktiviste. Slične kritike dolaze i od komentatorke Tageszeitunga, premda ona primećuje da spoljnu politiku Nemačke određuje vlada te da predsednik Steinmeier nije poslao telegram kao i svake godine, on bi time, zapravo, poslao dnevnopolitički signal, što mu nije u opisu posla.

‘Dok se gleda u lice tiranije…’

Steinmeierova čestitka ujedinila je u kritikama i izraelske i arapske političare i komentatore, potom nevladine organizacije širom sveta, naročito one u SAD-u. Reagovao je i prvi čovek Centralnog saveta Jevreja u Nemačkoj Josef Schuster, ali i nezaobilazni američki ambasador u Berlinu Richard Grenell, koji iz dana u dan zaprepašćuje nemačku javnosti i političare oštrim nediplomatskim kritikama na račune brojnih poteza Berlina. U brojnim kritikama isticano je da se proslavom godišnjice Islamske revolucije “obeležava velika nepravda”, da iranski režim “krši čitav spektar ljduskih prava”, da “čini zločine u Siriji”, kao i da ovo za nemačke prijatelje u Izraelu “sigurno izgleda kao šamar u lice”.

Steinmeier se, međutim, nikome nije pravdao, osim Schusteru. Prvog čoveka jevrejske zajednice u Nemačkoj on je zvao telefonom, rekavši mu da se “u Iranu gaze ljudska prava i da Iran, takođe, ima destablizujuću ulogu u regionu, što opasnost od Irana naoružanog nuklearnim oružjem čini još većom”. Zbog toga, objašnjavao je on Schusteru, Nemačka, sa svojim evropskim partnerima, želi da spreču trku u nuklearnom naoružavanju i nekontrolisanu eskalaciju nasilja na Bliskom istoku, upravo u interesu bezbednosti Izraela. Sam telegram čestitke Steinmeier je objasnio rečima da je to deo “diplomatske prakse, koja omogućava uspostavljanje dubljih i kritičnih kontakata”. Osim toga, iz kabineta nemačkog predsednika su naveli da je praksa godišnje čestitke Iranu za nacionalni praznik uspostavljena 1980. godine, u vreme predsednika Karla Carstensa. Ona je bila prekinuta između 2007. i 2013. godine, u vreme vlasti iranskog predsednika Mahmouda Ahmadinejada, ali je obnovljena 2014. godine.

Doduše, javnost o tome nije previše obaveštavana, imajući u vidu kolika se prašina sada podigla oko ovog otkrića. A stvar je dodatno začinjena podatkom da se na prijemu u ambasadi Irana u Berlinu, organizovanom povodom nacionalnog praznika, pojavio ni manje ni više nego Niels Annen, državni ministar u Ministarstvu spoljnih poslova Nemačke. To je iznerviralo čak i pojedine funkcionere nemačke vladajuće koalicije, koji smatraju da je, “uprkos svemu, neophodno uspostaviti dobre odnose sa Teheranom, ali učešće u proslavi jubileja revolucije je bezmalo samoponištenje sopstvenih vrednosti dok se gleda u lice iranske tiranije”.

I dok mu se gomilaju pitanja “kako može da veruje u demokratiju i slobodu a da ipak održava trgovinske odnose sa ajatolasima i mrziteljima Izraela”, zvanični Berlin ne odustaje od ovog segmenta svoje spoljne politike, za koju smatra da je u skladu sa njenim interesima. Ekonomskih, bezbednosnih i geostrateškim. Kada su u pitanju ekonomski interesi, Berlin shvata da saradnja sa Teheranom ima ogroman potecijal, a da je Vašington, zapravo, licemeran kada brani Evropi i Aziji da poslovno sarađuju sa Teheranom. Dok drugima preti sankcijama zbog trgovine sa Iranom, SAD je u 2018. godini dva i po puta povećao obim trgovine sa Iranom u odnosu na prethodnu godinu, ostvarivši rekord u poslednjih deset godina.

Kako raste američko-iranska trgovinska razmjena

Američko-iranska trgovinska razmena prošle godine dostigla je pola milijarde dolara, od kojih je čak 435 miliona dolara iznosi izvoz američkih proizvoda u Iran, pa je tako u trgovini sa ovom zemljom SAD ostvario trgovinski suficit od 367 miliona dolara. Samo godinu dana ranije međusobna trgovinska razmena je bila oko 200 miliona dolara, a američki trgovinski suficit tek 73 miliona dolara. Dakle, na delu je teška hipokrizija kada zvaničnici američkog Ministarstva finansija direktno telefonom zovu generalne direktore velikih evropskih koncerna i prete im sankcijama ako nastave da posluju u Iranu.

Obim evropske trgovinske razmene sa Iranom je neuporedivo veći, pa samim tim su veći i ekonomski interesi. Naročito za Nemačku, koja tu vidi šansu da bude glavni činilac u infrastrukturnom i industrijskom razvoju ove po prostranstvu velike zemlje, koja broji 82 miliona stanovnika. To je i jedan od razloga zašto Nemačka, Francuska i Velika Britanija rade na uspostavljanju mehanizmu INSTEX, koji bi trebalo da omogući međunarodni platni promet sa Iranom, bez korišćenja dolara kao svetske valute. To sve podseća na davnu 1927. godinu, kada su nemački bankari vodili tada osnovanu Nacionalnu banku Persije, koja je u dobrom delu poslužila nemačkim ogromnim infrastrukturnim investicijama u toj zemlji, što je povećalo i nemački diplomatski uticaj.

Od tada pa do danas Nemačka nastoji da u Iranu kroz ekonomsku i trgovinsku saradnju ostvari politički uticaj te bude geopolitički i strateški značajniji igrač u regionu u kojem su tradicionalno dominatnije druge sile. Iako se mnogima čini da su Nemcima ekonomski interesi u Iranu najvažniji, zapravo on dolazi tek posle interesa da osigura stabilnost u tom regionu. Ta stabilnost joj je važna ne samo zbog toga što mir u Zalivu znači postojanost snabdevanja nafte, već i zbog uticaja na rešavanje ostalih sukoba na Bliskom istoku, kao i sprečavanju novih izbegličkih kretanja ka Evropi.

Vođena ovim interesima, Nemačka se ponovo sukobila sa američkom spoljnom politikom, pa i dalje uporno odbija da političko krilo Hezbollaha stavi na listu terorističkih organizacija. To što Nemačka pravi razliku između političkog i vojnog krila ove organizacije, koja je pod direktnim iranskim uticajem, izluđuje SAD, Saudijsku Arabiju i Izrael. Za Nemce, kako kaže državni ministar Niels Annen, ovaj šiitski pokret i dalje je relevantan faktor u libanskom društvu, a Nemačka je izuzetno zaintereseovana za stabilnost u Libanu. Osim toga, nesporan je uticaj Irana i Hezbollaha u Siriji, gde podržavaju sirijskog predsednika Bashara al-Assada. Ovakav stav Berlin pravda nastojanjem da bude pronađeno političko rešenje čak i u komplikovanim situacijama. Svaki novi sukob ili ekonomsko iscrpljivanje Irana i Hezbollaha moglo bi, smatra Berlin, da izazove novi izbeglički talas ka Evropi, što bi moglo da izazove novu krizu naročito na obodu Evropske unije.

Neuspješne američke i njemačke taktike

Ovakvim delovanjem, Berlin se nada da će bez vojnog prisustva pojačati svoj geopolitički autoritet u regionu. Doduše, to bi moglo da ima ograničeno dejstvo, budući da su lideri najvećih protivnika Irana – SAD, Izrael i Saudijska Arabija – suočeni sa problemima na unutrašnjem planu, što bi moglo bi da utiče na to da Donald Trump, Benjamin Netanyahu i princ Mohammed bin Salman odluče da rat sa Iranom, makar u ograničenom obliku i dejstvu, iskoriste za sopstveno političko osnaživanje na unutrašnjem planu. I to ne bi mogao da spreči nikakav nemački uticaj, pa čak ni mnogo veći uticaj koji imaju Rusija i Kina.

Ali, nemačka strategija prema Iranu manjkava je u drugim segmentima. Od sklapanja nuklearnog sporazuma, Berlin ima tendenciju da preuveličava razmere reformi i umerenosti politike koju je doneo iranski predsednik Rouhani, kao i da bude uveren da će se “konstruktivni angažman” na nuklearnom pitanju preliti i na iransku politiku prema regionu. Međutim, iranski politički sistem se uspešno opire reformama, a rad na razvoju regionalne stabilnost Iran zapravo koristi za uspostavljanje regionalne hegemonije u zemljama u kojima postoji dominantna šiitska zajednica.

Kada se na sve to doda zauzetost Berlina postizanjem kratkoročnih ekonomskih interesa u Iranu, postepeno se dolazi do toga da je zasad nemačka taktika da promene u Teheranu podstakne trgovinom i novi pristupom zapravo neuspešna, baš kao i američka taktika da to uradi sankcijama i ratom. A budući da aktuelna američke sankcije dovode do očajne ekonomske situacije u Iranu, a Rouhanijeva vlast se opire reformama koje zahtevaju delovi iranskog društva, sve to može da dovede do destabilizacije Irana, a samim tim i celog regiona. I za to nemačka politika zasad nema odgovora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera