Oglasi

Semberija: Njemački bunkeri odolijevaju vremenu

Ranko Blagojević iz zaseoka Salaš u Semberiji u svom dvorištu, tik uz porodičnu kuću, ima neobičnu građevinu - njemački bunker iz Drugog svjetskog rata.
Površina ovog bunkera je 920 metara kvadratnihUstupljeno Al Jazeeri

Bunker je građen između 1942. i 1945. godine i nije jedina ovakva građevina u Semberiji. Naime, Nezavisna Država Hrvatska izgradila je u ovom periodu sistem od šest bunkera uz rijeku Drinu, jedan je srušen, a ostalih četiri još prkose zubu vremena. Nalaze se u njivama, šumama, dvorištima, a nadležne ne interesuju - niti da ih sruše, niti da ih iskoriste u turističke ili druge svrhe.

"Ovo je zemlja moga djeda, oca, a sada ja živim sa porodicom ovdje. Bunker nam se nalazi uz samu kuću, naslonjen je na nju. Gradnja je počela 1942. godine i bunker je projektovan za ustašku domobransku jedinicu koja je imala između 100 i 120 vojnika. U 21. vijeku ovakva građevina više smeta nego što koristi, ali, tu je dok je vrijeme ne uništi“, kaže Blagojević.

Ustupljeno Al Jazeeri

Materijal dovožen iz Njemačke i sa prostora Hrvatske

On ističe da je površina ovog bunkera 920 metara kvadratnih i da je, za ono vrijeme, izgrađen izuzetno kvalitetno.

„Zidovi su armirani, a njihova debljina je šezdeset centimetara, što pokazuje koliko je masivan ovaj objekat. Šljunak i pijesak tada su dovoženi iz okoline, a armatura, željezo i drugo sa prostora Hrvatske i iz Njemačke. Iako je sve rađeno ručno, to je takav kvalitet kakav danas malo gdje postoji“, naglasio je Blagojević.

Bunker iz Salaša ima više od deset prostorija, puškarnice okrenute na tri strane, te podrumske prostorije. Tri puškarnice okrenute su Mačvi, tri prema Sremu, i tri prema Semberiji, tako da partizani nisu mogli da priđu ni sa jedne strane. Na prozorima su bili metalni kapci i bunker je mogao da bude gotovo hermetički zatvoren.

„Sve prostorije su povezane, iz jedne se ulazi dalje u druge, nijedna nije zasebna. Postoje dva ulaza i samo jedan izlaz. Koliko je sve pedantno rađeno, govori i to da sam jedne godine pronašao septičku jamu i kanalizacione odvode. Jednom je kod moga oca dolazio čovjek iz Ljubljane koji nam je rekao da su oni ovdje imali alat za stolariju i druge zanate i da su, kada su odlazili, sve stavili u veliki sanduk i zakopali ispod jablana. Međutim, to nije nikada otkopavano“, priča Ranko Blagojević.

U bunkeru danas slama, djetelina, kukuruz...

Prema njegovim riječima, domobrani u zaseoku Salaš (selo Balatun) u vrijeme Drugog svjetskog rata nisu pravili probleme lokalnom stanovništvu, kao što ni njima s druge strane ništa nije činjeno nažao.

"Oni su čak boravili tu u jednoj kući dok je bunker građen i plaćali su stanarinu. 1945. godine, kada je bilo jasno kako će se rat završiti, uspjeli su da postignu nagodbu s partizanima i da napuste bunker bez gubitaka, svako na svoju stranu“, kaže Blagojević.

On dodaje da mu bunker, uprkos tome što najviše smeta, ipak nekada posluži kao prostor za skladištenje. U njega skloni slamu, djetelinu ili kukuruz, a kada su Semberiju posljednjih godina u dva navrata pogodile jake poplave, zaštitio je kuću, a u bunker je sklonjena stoka.

Ranko kaže da se slučajni prolaznici uvijek iznenade jer im nije jasno o kakvoj građevini je riječ, te da onima koji se zanimaju za tajnu bunkera uvijek rado izađe u susret i objasni sve što zna. Ipak, od lokalnih vlasti nikada niko nije došao na ideju da semberske bunkere uvrsti u turističku kartu ili ih preuredi za neku drugu namjenu.

Ustupljeno Al Jazeeri

Sistem bunkera uz Drinu

Bijeljinski pisac i novinar Tihomir Nestorović objašnjava da je linija na kojoj su izgrađeni bunkeri i ranije u istoriji predstavljala granicu.

"Ako pogledamo tu liniju uz rijeku Drinu, ona je predstavljala granicu i u vrijeme Austrougarske koja je tada ovdje postavljala granične policajce - finanse, zabranjivala da hrana dospijeva iz Srbije u Bosnu i da se krijumčari dalje preko Srema. Danas je ovdje granica sa Srbijom. Početkom Drugog svjetskog rata, i Nezavisna Država Hrvatska htjela je da postavi svoju granicu na Drini,  i to baš u Semberiji radi povezanosti sa Mačvom, Pocerinom i Podrinjem", ističe Nestorović.

On naglašava da je sistem bunkera počinjao u Rači, zatim nekoliko kilometara uzvodno izgrađen je u Salašu, nakon toga u zaseoku Panjik koji je mogao da primi pješadijski vod, te u selima Popovi, Amajlije, i jedan bunker prema Janji.

"Sukoba tokom Drugog svjetskog rata u Semberiji je bilo oko bunkera u Rači, koji je srušen naknadno. Mnogo partizana je jurišalo na njega i ginulo jer nisu ništa mogli protiv mitraljeza, oni su imali samo puške i bombe. Taj bunker u Rači bio je ključni jer je ’držao’ i Savu i Drinu. S jedne strane, sistem bunkera čuvao je komunikaciju koja je išla preko Romanije, Birča, Vlasenice, Zvornika, do Bijeljine, a s druge strane čuvali su željezničku prugu uskog kolosijeka Bijeljina-Rača, koja je kretala iz Mezgraje i kojom je vožen ugalj u Raču u brodove, za njemačku i hrvatsku vojsku“, priča Nestorović.

U kazanu soja, u torbi proja...

Prisjetio se i priče koju mu je ispričao čamdžija Dojčilo Škorić, koji je imao kuću nedaleko od bunkera.

"Domobrani u bunkeru u Salašu bili su u jednom periodu i gladni. Bilo je sukoba, pa nisu ništa mogli da im dostavljaju. Dijelove vojničke opreme mijenjali su za slaninu, hljeb, a tada je nastala i pjesma koju mi je rekao čamdžija Škorić - ’U kazanu soja, u torbi proja, kako da te čuvam Nezavisna moja'", prisjetio se Nestorović.

Nakon Drugog svjetskog rata bunker u Salašu korišten je za život omladine, za zborove, zabave i priredbe, okupljanja i igranke. U Salašu, koji se nalazi na samom ušću Drine u Savu, tada je živjelo 40 omladinaca, a sada nema toliko ni stanovnika. Bunkeri ostaju da svjedoče o jednom teškom i sumornom vremenu, baš onakvom kakvi su i oni - sivi i tmurni.

Izvor: Al Jazeera