Njemačka rezolucija o Armencima: Nezakonita i štetna

Piše: Ibrahim Kalin

Parlament Njemačke je 2. juna usvojio kontraverznu rezoluciju kojom se tragična dešavanja iz 1915. godine nazivaju genocidom. Ta politički motivirana odluka je nezakonita, pogrešno vođena i veoma štetna za mogućnost pomirenja Turaka i Armenaca.

Prvo, važno je istaći kako odluka Bundestaga nema pravnu osnovu.

Konvencija o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida usvojena je u UN-u 1948. godine kako bi se osiguralo da se njemački zločini protiv etničkih i vjerskih manjina, naročito holokaust, ne ponove u budućnosti.

Turska je usvojila ovu konvenciju 1950. godine – četiri godine prije Njemačke. Konvencija je korištena prvi put 1998. godine kada je Međunarodni krivični tribunal za Ruandu osudio Jean-Paula Akayesua, političara Republikanskog demokratskog pokreta, na doživotni zatvor.

Devet godina kasnije, Međunarodni sud pravde pozvao se na Konvenciju u slučaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore. Označavanje događaja iz 1915. godine kao genocida inherentno krši suštinski pravni princip prema kojem nema kazne bez zakona – „nulla poena sine lege“.

Historijska greška

Odluka Parlamenta Njemačke, nadalje, krši evropski zakon. U slučaju Perincek protiv Švicarske, Evropski sud za ljudska prava zaključio je kako nema nadležnosti u odlučivanju statusa dešavanja iz 1915. kao genocida prema međunarodnom pravu. Međutim, Sud je objavio kako je pitanje otvoreno za diskusiju i da je to pitanje za debatu.

Tursku tvrdnju kako rezolucija nema pravno uporište, također, dijeli i Bettina Kudla, političarka Kršćansko-demokratske unije iz Lajpciga, koja je u četvrtak glasala protiv odluke.

„Nije dužnost Federalnog parlamenta da procjenjuje historijska dešavanja koja su se desila u drugim državama“, govorila je nakon glasanja.

Drugog dana juna, Njemački parlament nije samo prekršio zakon već napravio kratkovidnu i loše vođenu odluku.

Priznavanjem dešavanja iz 1915. kao genocida, Parlament Njemačke je ignorirao neumorne i napore bez presedana Turske pod vodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da se pitanje zaključi kroz dijalog Turaka i Armenaca čiji su odnosi i dalje zatrovani zbog ove tragedije.

Prvi korak je napravljen u aprilu 2005. godine kada je predsjednik Erdogan poslao pismo Robertu Kočarjanu, tadašnjem predsjedniku Armenije, u kojem predlaže formiranje zajedničke historijske komisije koja bi razjasnila šta se dešavalo 1915. godine.

Komisija, koju bi činili turski i armenski historičari zajedno sa stručnjacima iz trećih država, provjeravala bi arhive Turske, Armenije i drugih država te podijelila otkrića s međunarodnom zajednicom.

Turski napori

Premda je Turska pokretala ovo pitanje nekoliko puta u posljednjih jedanaest godina, Armenska vlada odbija sarađivati.

Kao znak posvećenosti boljoj saradnji s Vladom Armenije, Turska je pokrenula razgovore s Erevanom 2007. godine.

Dvije godine kasnije, delegacije su finalizirale protokole o ponovnom uspostavljanju diplomatskih veza i jačanju bilateralnih odnosa.

Iako je Turska vlada odmah predala dokumente Parlamentu za odobrenje, armenski lideri su oklijevali krenuti tim putem.

U aprilu 2010. godine, armenski predsjednik Serž Sargsjan u živom prijenosu na televiziji je kazao kako je jednostrano suspendirao proces odobravanja. Nažalost, Erevan i dalje nije voljan napraviti ogroman korak naprijed.

Konačno, predsjednik Erdogan je postao prvi političar u turskoj historiji koji je javno priznao boli koje su pretrpjeli otomanski Armenci tokom Prvog svjetskog rata te izjavio saučešće njihovoj djeci i unucima.

Saopćenje je objavljeno na nekoliko jezika, uključujući armenski te objavljeno na zvaničnoj internetskoj stranici turskog premijera. Slična saopćenja su objavljena 2015. i 2016. godine, no Erdoganove pomirljive deklaracije Vlada Armenije glatko je odbila.

Zatezanje veza

Pod izgovorom promoviranja mira između Turaka i Armenaca Njemački parlament je 2. juna prigodno ignorirao beskompromisni stav Erevana i nepravedno napao Tursku čiji su lideri u više navrata dokazali svoju odlučnost zbližavanju.

Nagrađivanjem armenskog manjka interesa o značajnom napretku, Njemačka je Kavkaz učinila opasnijim mjestom.

Kontraverzna odluka, nadalje, ugrožava njemačke odnose s Turskom. Kao saveznik NATO-a, potencijalna članica Evropske unije i ključni dio međunarodne koalicije u borbi protiv ISIL-a, Turska vlada vjeruje kako saradnja s Njemačkom može biti ključ za rješavanje problema koji pritišću.

U proteklim mjesecima kancelarka Angela Merkel iskoračila je kao evropski vođa za sklapanje dogovora s Turskom, koji omogućava mehanizme za legalno razmještanje sirijskih izbjeglica u Evropi i tako okončala dolazak ilegalnih imigranata na grčke otoke.

Nažalost, Njemački parlament nije uspio preuzeti sličnu ulogu u debati o dešavanjima iz 1915. godine.

Konačno, odluka Njemačkog parlamenta otvara pitanja o posvećenosti Berlina integraciji i različitostima.

Drugog juna, milione etničkih Turaka, koji daju značajne doprinose ekonomskom, političkom i kulturalnom životu Njemačke, nepravedno su kriminalizirali političari koji tvrde kako su njihovi predstavnici.

Suvišno je reći kako je rezolucija ozbiljno naštetila odnosima turske zajednice s Njemačkom vladom.

Nada za ujedinjenje

Kontroverzna odluka Njemačkog parlamenta ponovno pokazuje kako politiziranje historije zbog ostvarivanja kratkoročnih ciljeva donosi više štete od koristi. No, još postoji nada za ujedinjenje međunarodne zajednice iza turskih planova.

Bez daljeg odugovlačenja, Vlada Armenije treba prihvatiti tursku ponudu iz 2005. za formiranje zajedničke historičarske komisije i odlediti proces odobrenja bilateralnih protokola potpisanih prije osam godina.

Djeci i unucima otomanskih Armenaca treba da Erevan počne poduzimati konkretne korake ka zaključku i da krene naprijed.

Umjesto iznošenja lažnih tvrdnji prema Turskoj, međunarodna zajednica zajedno s Njemačkom mora pritisnuti Armeniju da nastavi rješavati zamrznuti konflikt na Kavkazu i time se iskupi.

Nemamo vremena za igru krivice. Milioni ljudi se mole za trajni mir.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera