Nisu problem bogati, nego nadležni

Piše: Nihad Đozić

Biti jako bogat. Šta to znači i je li sramota biti bogat? Ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u regionu. Ne samo u Evropi, već i u svijetu… Odgovor na to glupavo, ali jednostavno pitanje, prilično je složen, jer zahtijeva uvid u razne društvene teorije. Recimo, od socijalističkih do kapitalističkih, od kršćanskih (katoličkih, ortodoksnih, protestanskih), pa do budističkih i islamskih.

Problem je što niko od nas nema toliko vremena, a možda ni kapaciteta da se bavi tzv. istraživačkim novinarstvom. Danas se prebrzo živi i život se pretvorio u ‘instant’ djelovanje ili plutanje po površini. Događaji stravičnom brzinom smjenjuju jedan drugi, da se više ne može ni ‘prežvakati’ onaj prošli, a kamo li predvidjeti novi koji je preblizu… Vrijeme leti i nestaje u kosmosu interneta i fejsbuka.

Stara izreka u novinarstvu kaže da ‘nema glupih pitanja, ima samo glupih odgovora’. Jedan takav bi, naprimjer, bio onaj iz kultnog stripa Alan Ford sa kojim smo se oduševljavali u mladosti… ‘Bolje biti pametan i bogat, nego glup i siromašan’. Zar ima nešto jednostavnije i idiotskije, ali je smiješno ‘do bola’. I ne samo smiješno, već i tužno, jer nas pogađa direktno u srce i mozak. A kada ta dva vitalna organa (u našem tijelu) rade istovremeno, ponekad može doći do eksplozije.

Na Zapadu funkcioniše mantra: ‘Samo me nemoj pitati kako sam zaradio prvi milion, ostalo može’. Vjerovatno bi bilo neproduktivno vraćati se, u daleku prošlost, i razmišljati – kako su počeli i nastali današnji milioneri i milijarderi (govorim i o onima koji su na različite načine naslijedili firme i novac), ali ‘rane’ iz bliže prošlosti, na našim prostorima, su i dalje otvorene i bole. Ako si čovjek, a ne zombi.

Buđenje u ‘divljem kapitalizmu’

Nije prošlo puno vremena, jedva dvadeset i pet godina od kad smo se, kroz djelimično fingirani rat, probudili u kapitalizmu (naravno, ne svi, jer većina i dalje spava). I to u njegovom najgorem obliku – ‘divljem kapitalizmu’. Rat je bio samo dimna zavjesa iza koje se krila brutalna pljačka i ‘privatizacija’. Tako je i nastala čuvena postratna izreka ‘dok ste vi klali, oni su krali’, koja pogađa ‘u sridu’. Šta ako ona demistifikuje ‘prvi milion’? S tim novcem se može otpočeti legalan posao – bilo u proizvodnji, uslugama ili špekulacijama na berzi.

Nije problem ako je bogatstvo transparentno i ako se može lako dokazati njegov izvor ili porijeklo. Kada gledamo Forbsovu listu najbogatijih ljudi u Bosni i Hercegovini, dobronamjeran čovjek nema šta reći, već treba pozdraviti činjenicu da se neko obogatio svojim marljivim radom i sposobnošću. Što je više bogatih, svima će biti bolje. Biće i više srednje klase koja je temelj građanskog društva.

Po toj listi najbogatiji su braća Hastor, Kenan i Damir, nasljedici samozatajenog Nijaza Hastora koji je stvorio Prevent i ASA grupu. Poslednje izvješće govori da su se usidrili na vrhu sa 771 milion KM ukupnog prihoda, a s obzirom na činjenicu da imaju firme u Njemačkoj, Austriji, Rumuniji, Španiji, Mađarskoj i Turskoj, njihov profit je mnogo veći.

Druga je HIFA, kompanija u vlasništvu Izudina Ahmetalića (bave se trgovinom nafte i naftnih derivata), koja je ostvarila 681,3 miliona KM. Mogući pad profita zbog niskih cijena nafte, Ahmetalić je amortizovao prvovremenom diverzifikacijom poslovanja ulažući (najviše) u poljoprivrednu proizvodnju. Zato je kupio zemljoradničku zadrugu ‘Poljoprom’ u Sanskom Mostu.

Na trećem mjestu je brzorastući lanac supermarketa Bingo iz Tuzle Senada Džambića koji širi svoju mrežu maloprodajnih objekata parirajući agresivnom Konzumu Ivice Todorića iz susjedne Hrvatske. Džambić posjeduje i većinski paket dionica u Majevica d.d. koju je preuzeo kad je kompanija bila u stečaju, što govori o namjeri da se (re)investira u proizvodnju. Tako da njegov ukupni prihod iznosi 570,3 miliona KM.

Na četvrtom mjestu je vječni Tomislav Antunović čija je firma ostvarila prihod od 338,5 miliona KM.  Antunović je, kada su bila najbolja vremena za naftu i nafte derivate, investirao u hotele i skladišta. Tako da za njega nema krize.

Peto mjesto zauzima Svjetlan Stanić, odnosno, njegova grupacija. Samo firma Boreas je imala u 2014. ukupan prihod od 338,3 miliona KM… Osim u veletrgovine, Stanić ulaže u elektronske medije, radio i TV stanice čime će stvoriti zaokružen sistem marketinga i prodaje.

U zdravom društvu kapitalisti nisu neprijatelji države

Pero Gudelj, vlasnik FIS-a iz Viteza, i pored osobne nesreće koja ga je zadesila, zauzima šesto mjesto. Tako i on, politikom niskih cijena, u igri velikih brojeva, ostvaruje veliki profit. Njegov ukupni promet u 2015. (16 prodajnih centara u BiH s više od 3.000 zaposlenih) iznosio je 307,2 miliona KM.

Sedmi je Drago Malinović (Komerc-mali) iz Prnjavora koji je 2015. ostvario 244,2 miliona KM. Počeo je s prodajom građevinskog materiala, a nakon što je zaradio nešto para, investirao je u proizvodnju građevinskih armatura koje plasira i na tržišta Srbije i Hrvatske. Logično je da je stanogradnja njegov sljedeći poslovni projekt.

Na osmo mjesto uvrstio se Hamed Ramić, vlasnik sada već čuvene firme Euro-asfalt (nakon što su ‘propale’ Hidrogradnja, Vranica i druge) sa prihodom od 217,7 miliona KM u 2014. godini sa 420 zaposlenijh. Osim gradnje puteva i visokogradnje u BiH, Ramić se širi i na tržišta Njemačke, Ujedinjenih Arapskih Emirata, te Mauritanije. Vlasnik je i firme D inžinjering i BH asfalt.

Petar Čorluka, vlasnik kompanije Violeta iz Tomislavgrada, živi je dokaz da se može dobro zaraditi i proizvodnjom (ne samo trgovinom). Ostvario je ukupan prohod od 207 miliona KM u 2014. godini. Dobro promišljenom marketinškom kampanjom i kvalitetom, uspio se probiti na tržišta Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije.

Deseto mjesto na listi Top 10 po ukupnom prihodu u BiH, zauzima Veljko Đukić, vlasnik kompanije Super-petrol iz Banja Luke… Naravno, i on je najviše zaradio u segmentu trgovine i prevoza nafte i naftnih derivata, ali se polagano širi i na druge oblasti.

Sve su to, i dalje, skromne brojke u odnosu na Evropsku uniju, pa i okruženje, ali je dobar početak, koji je, čini se, na čvrstim temeljima. Pametna vlast bi trebala da im pomogne ili, makar, da im ne odmaže da se razvijaju i uvećavaju profit. I ne treba se plašiti da će se previše obogatiti i da će biti  ‘jači od države'… Stranke i dužnosnici koji ih vode nisu država, već građani (narod) koji ih angažuju da u njihovo ime upravljaju državnim i javnim poslovima.

U zdravom društvu kapitalisti neće i ne mogu biti neprijatelji države, već stubovi na putu ukupnog blagostanja i preraspodjele viška vrijednosti. Kod vlasnika firme pojedinac će pronaći posao, jer ne vjerujem da će baš svi dobiti posao u državnoj administraciji? Valjda je svima jasno da bez realnog sektora, ovaj drugi ne može funkcionisati, pošto ga neće imati ko plaćati? Jedini preduslov je da je sve transparentno i pod kontrolom onih koji su ovlašteni.

Provjeriti stranačke i državne funkcionere

Bogatih se ne treba plašiti i oni nisu problem. Problem su pojedinci koji su se stravično obogatili, a niko od nadležnih organa (poreznici, policija, SIPA, tužilaštvo i sudovi) ne može ući u trag porijekla njihove imovine. Kao da je palo s neba, samo od sebe. Građani vide kako oni žive i uživaju, šta sve imaju i kako se bahate sa svojim sumnjivo stečenim imetkom. Što nije nimalo teško izračunati.

Uzmimo, naprimjer, jedan bračni par koji ima ukupna neto primanja 5.000 KM mjesečno. Ako oni podmire svoje osnovne mjesečne troškove, mogu uštediti najviše 2.000 KM. Na godinu to donese 24.000 KM. Za deset godina to je 240.000 KM. Otkud im onda MILIONI!?

Sve te njihove prihode ili rashode može jedan službenik izračunati za sat vremena i ustanoviti očit nesrazmjer koji podliježe, ako ništa drugo, dodatnom porezu. Niko ne bi smio biti iznad zakona ili izvan kontrole. Pogotovo državni službenici koji su najviše izloženi korupciji.

Takva provjera se može napraviti kod porodice Izetbegović (da jednom prestanu mahalske priče o ogromnom bogastvu koje je nastalo ni iz čega), čija se procjena kreće od ‘nekoliko miliona’ (valjda, maraka), pa sve do nevjerovatnih milijardu eura. Ili, kod obitelji Čović – kolika je vrijednost njihove imovine, a koliko su, supruga i on, zaradili u periodu od kada je, recimo, Dragan državni dužnosnik. Treba provjeriti i širu obitelj, jer se u narodu često pominje njegov tast kao čuvar obiteljske riznice. Ili, naprimjer, kontroverzni Dodik i njegova šira i uža familija. Kumovi i prijatelji. Lako je izračunati koliko ko ima, a koliko su zaradili po osnovu plata, firmi, dionica i najamnine.

Isto tako, treba ‘provjeriti’ sve stranačke i državne funkcionere, od Nikole Špirića, Fadila Novalića, Vjekoslava Bevande, Željke Cvijanović, Fahrudina Radončića, Amira Zukića, Mladena Bosića, pa do Mladena Ivanića. I mnoge druge. Pa, čak i one stare koji više nisu u politici, već u privatnom poslu. Otkud im pare za zagonski kapital?

Sve je to normalno u demokratskim društvima, u cilju ‘suzbijanja korupcije’ (koja se nikada neće u potpunosti iskorjeniti, ali se može svesti u razumne okvire) i ‘trgovine uticajem’. Svi ti funkcioneri i dužnosnici moraju biti podvrgnuti kontroli i provjeri imovinskih kartona. Kome to smeta, nek se ne bavi politikom. Nije obavezno i na dobrovoljnoj je osnovi. Ali, svima je jasno da, ako se država već dvadeset godina ne može postaviti na svoje noge, tu nešto nije u redu.

Slična situacija u cijeloj regiji

Ako je u dvadeset godina, samo iz doznaka dijaspore preko banaka, stiglo preko 60 milijardi eura i isto toliko putem različitih donacija i ‘grantova’, normalan građanin se pita gdje je taj novac!? Nije valjda da je sve otišlo na sanaciju propalih domaćih banaka? Ko je sve i sa kakvim ‘garancijama’ ili hipotekama uzimao kredite i nije ih vraćao? Odgovor na to pitanje nikad nismo dobili, a dugove je sanirala državna blagajna. Premalo ljudi završava u zatvoru, jer pravosudni sistem ne funkcioniše.

Ništa bolje nije ni u regionu… Slovenija je prošla kroz mukotrpnu borbu protiv ‘klijentelizma’ i tkz. ‘menadžerskih otkupa firmi’. Nakon dugotrajnih istraga i komplikovanih sudskih postupaka koji su provedeni i pod pritiskom javnosti, Boško Šrot, bivši direktor Pivovarne Laško, osuđen je na kaznu zatvora od pet godina i deset mjeseci. Plus nadoknada štete.

Nešto slično doživio je i Bine Kordeš, bivši direktor Merkura… Razlika je u tome da je on, na Sudu, priznao krivicu i nagodio se za kaznu… Ivanu Zidaru, bivšem direktoru SCT-a, suđeno je u nekoliko navrata, za korupciju i privredni kriminal, ali je zatvor izbjegao zbog teške bolesti i visoke starosti. Naravno, imovinu je prepisao na rodbinu, tako da se država nije imala od koga naplatiti.

Ipak, dva najzvučnija imena u Sloveniji su Janez Janša i Igor Bavčar… Janši je suđeno za korupciju (afera Patria) zbog koje je osuđen na dvije godine zatvora u kojem je ležao nekoliko mjeseci, ali je Ustavni sud kaznu poništio i nastupila je ‘zastara'… Bavčaru, bivšem ministru policije ili direktoru Istrabenca, suđeno je dva puta zbog malverzacija prilikom prodaje dionica Mercatora, odnosno, ‘menadžerskog preuzimanja’ firme koju je vodio. Osuđen je na sedam godina zatvora. Sud je, na drugom suđenju, kaznu nešto malo smanjio, ali je ostalo da plati 21 milion eura državi.

Hrvatska je, u tom pogledu, otišla najdalje. Svima je dobro poznato šta se dogodilo Ivi Sanaderu, bivšem premijeru. Suđeno mu je za najmanje pet afera, zbog toga što pravosudni aparat nije na vrijeme reagovao. Možda bi država spasila mnogo novca svojih građana da su USKOK i tužilaštvo radili svoj posao kako treba. Što govori da svako izbjegavanje procesuiranja tkz. ‘velikih zvjerki’, nanosi ogromnu štetu. Koja se mjeri u MILIONIMA.

Trenutno traje suđenje Nadanu Vidoševiću, bivšem predsjedniku Hrvatske Gospodarske komore, koji se tereti da je iz tog poslovnog udruženja izvukao 39 miliona kuna. Svi se sjećamo snimka iz njegovog bunkera u vili koju je sagradio u Zagrebu. Velike kolekcije slika, skulptura i prepariranih životinja koje je, vjerovatno, platio nelegalno stečenim novcem… Slično je i sa Milanom Bandićem, zastupnikom i aktuelnim gradonačelnikom Zagreba koji čeka na suđenje.

U Srbiji mnoge afere još nisu dobile sudski epilog. Najpoznatija je ona u kojoj je sudjelovao Miroslav Mišković, vlasnik kompanije Delta i jedan od najbogatijih ljudi u regionu (za kojeg stalno kruže priče da investira novac porodice Milošević). S njim se može mjeriti samo Ivica Todorić, vlasnik kompanije Konzum iz Hrvatske (Emil Tedeschi, vlasnik kompanije Atlantic, čiji je kapital procjenjen tek na četiri milijarde eura, za njih je druga liga).

‘Bolje biti pamet i bogat, nego glup i siromašan’

Ovo su samo neki od velikog broja primjera o (ne)transparentnom bogatstvu koje je, u siromašnim državicama regiona, mnogima trn u oku. Pa ne bez razloga. U Sloveniji su ‘menadžerski otkupi firmi’ koštali dražavu skoro pet milijardi eura koje je morala uložiti u bankarski sistem. Naravno, nešto od toga će biti vraćeno u proračun kroz ‘slabu banku’ koja prodaje ‘ostatke’ slabih kredita.

U Hrvatskoj je Franjo Tuđman govorio o 200 hrvatskih obitelji koje su trebale biti  ‘temelj hrvatskog kapitalizma’. Tim povodom, sudarila su se dva ljuta klana – ‘zagrebački’ i ‘hercegovački’, a posljedice se osjećaju i danas. Pogotovo u Slavoniji.

U Srbiji je, po tom pitanju, situacija prilično komplikovana i nejasna, jer se tamo najteže uspostavlja kapitalizam. Razloga ima više, ali je zakašnjela tranzicija, možda, jedan od najvažnijih. U Srbiji su na vlasti oni isti koji su bili i 90-tih i nije mi jasno kako će ti ljudi taj ‘posao’ uraditi. Kao što je pogrešna teza da ‘bez nacionalizma, nema kapitalizma’, tako se ni sa populizmom ne može ništa napraviti. Pa, ni sa ‘stranim investitorima’. Taj proces bi se trebao odvijati, nekako, paralelno.

Bosna i Hercegovina je, vjerovatno, u najtežoj situaciji, zbog komplikovanog unutrašnjeg ustroja ili ‘preskupe države’. Domaći kapitalisti su, uglavnom, oni koji su blizu strankama na vlasti ili njihovim liderima. Naravno, to je pogrešan put, jer se politika mora, definitivno, umaknuti iz privrede. Njen posao je da stvori okvir, ambijent, a ne da određuje i arbitritra ko može raditi i ko ne može.

Banke moraju imati ekonomsku nezavisnost i same odgovarati za slabe plasmane. Ne može biti u jednoj državi da se političari, njihova rodbina, prijatelji i kumovi bogate, a građani plaćaju njihove kredite. Za koje bi svako trebao odgovarati svom svojom imovinom.

Uzgred budi rečeno, Goran Salihović, glavni državni tužilac Bosne i Hercegovine, negdje je zaturio ‘spis’ o Bobar banci. Toj istoj banci, čiji je dug, od 150 miliona KM, platila Vlada, odnosno, građani entiteta Republika Srpska.

To sve govori. Ko se kako bogati, a ko plaća račune… Dokad, ne zna se? Ali se zna da je ‘bolje biti pametan i bogat, nego glup i siromašan’.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera