Ništa više nije i neće biti isto

Piše: Adis Hasaković

Početak godine nije mnogo obećavao. Međutim, događaji koji su uslijedili donijeli su promjene na političkoj sceni, vjerovatno najveće od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. Demonstracije u februaru, koje su kuliminirale nasiljem i paljenjem državnih insitucija, uzdrmale su bosanskohercegovačku političku scenu, i to na cijeloj njenoj teritoriji, bez obzira na činjenicu da su se demonstracije desile najvećim dijelom u gradovima s većinskim bošnjačkim stanovništvom.

Potvrđene su najmanje tri bitne činjenice: političke elite su, uplašene za vlastite pozicije, prvi put nakon što su sebi izgradile pozicije, počele ozbiljno razmišljati o promjenama; teritorij države Bosne i Hercegovine, i pored toga što smo izloženi strahovitim pritiscima temeljenim na podjelama, itekako je jedinstven (nedjeljiv), jer je u stanju okupiti kritičku masu građana, a koji su u stanju artikulirati iste ili slične probleme koji im stoje na putu razvoja; i pored očitih diverzija, država je pokazala vitalnost, jer su narodi i građani koji žive u Bosni i Hercegovini pokazali da im je stalo do institucija sistema, čime su, zapravo, pokazali da su politički narod.

Previše je ‘prljavog veša’ izneseno da bi sve skupa moglo proći bez temeljitog ‘otkuhavanja’ u kojem bi mnogi dugogodišnji kadrovici mogli ostati bez fotelja.

Najprije o elitama. Udar demonstranata je bio prilično snažan. Toliko snažan da ih je natjerao na ozbiljno razmišljanje. Vjerovatno su već donesene neke odluke o neminovnim reformama koje će se desiti i prije samih oktobarskih općih izbora. Čeka se samo pogodan trenutak da se objave smjene, a sasvim je moguće da bude i stranačkih isključenja, koja bi trebala odjeknuti u javnost. Ovo bi se moglo desiti u svim većim bh. političkim strankama, jer javnost traži “glave” i sada je već sasvim jasno da je, koliko god su nevješto formulirani zahtjevi demonstranata i plenuma, ogromna većina nezadovoljnih građana imala dovoljno vremena za razmisliti. Onog trena kada je postalo jasno da država više nije mogla doći u pitanje, od tada je većina birača počela razmišljati za koga bi mogla glasati. Kome, dakle, dati povjerenje na sljedećim izborima? Previše je “prljavog veša” izneseno da bi sve skupa moglo proći bez temeljitog “otkuhavanja” u kojem bi mnogi dugogodišnji kadrovici mogli ostati bez fotelja.

Preteča modernoj Evropi

Znam da se, nažalost, nikako ne uklapa u mainstream podjela kojom nas godinama medijski i na druge načine raketiraju, ali politička kriza u kojoj smo se svi skupa našli iznjedrila je jednu važnu, ako ne i najbitniju istinu na vidjelo. Garant nedjeljivosti teritorija Bosne i Hercegovine nije toliko Dejtonski sporazum koliko činjenica da u njoj žive i da su temelj suvereniteta njeni narodi i građani koji su u stanju, uprkos nevjerovatno snažnom dugogodišnjem spinovanju, prepoznati i artikulirati probleme koji su bitni i koji stoje na putu najprije normalnog, a potom i boljeg života svih. Ideja Bosne i Hercegovine, odnosno ideja zajedničkog života u svoj toj različitosti, a koja egzistira koliko i zemlja Bosna, kao preteča modernoj Evropi i novom demokratskom svjetskom poretku, žilavija je nego smo i sami mogli pretpostaviti.

Od Dejtonskog sporazuma praktično počinju nove, snažne, otvorene, ali i pritajene te manje vidljive kampanje, napori i realizacije planova podjele BiH.

I, na koncu, država. Taman kada smo pomislili da je toliko slaba i ranjiva, desio se obrat. Teško je odgonetnuti zašto. Na koncu, sve što se zbiva i ne moramo biti u stanju definirati, a da bismo bili u stanju vjerovati vlastitim očima. Svjedoci smo da se najprije četiri godine ratovalo s ciljem podjele Bosne i Hercegovine. Kada je bilo očigledno da taj cilj neće biti ostvaren, dobili smo Dejtonski sporazum, od kojeg praktično počinju nove, snažne, otvorene, ali i pritajene te manje vidljive kampanje, napori i realizacije planova njene podjele. Zašto se ovi planovi nisu desili proteklog februara? Onako kako to tumače oni koji bi rado dijelili Bosnu i Hercegovinu, uvjetno i iz njihovog ugla posmatrano, sve pretpostavke za to su postojale.

Vratimo se strankama, jer u demokratiji se sve vrti oko njih. Proces reformi je počeo. On, moguće je, nije u ovom trenutku vidljiv, ali ga je itekako moguće “namirisati”. Već su se neka prekomponiranja i pregrupisavanja odigrala. Uz “malu pomoć prijatelja” imamo sada i jedan sporazum bh. stranaka članica velike Evropske narodne stranke. Nadalje, signali koji nagovještavaju promjene dolaze gotovo iz svih stranaka. Prvi koji mijenjaju status quo su Martin Raguž i njegova Hrvatska demokratska zajednica 1990. Razumljivo, zato što je u ovoj stranci najprije došlo do promjene u rukovodstvu. Možda nedovoljno upadljivo, ali i sam vrh Stranke demokratske akcije najavio je promjene, s ciljem da se na predstojećim izborima da šansa novim i uspješnim kandidatima.

Sistem spojenih posuda

S druge strane, neke od stranaka, i pored velike galame u javnosti, pokazale su ne samo skromne krajnje domete već i spremnost na takve obrate koji u politici mogu imati veoma jasne i veoma pogrešne poruke vezane za česte promjene partnera. Nije da su ostale stranke manje važne, ali ipak, oči javnosti, domaće i strane, uprte su u stranku koja, s obzirom na sve dosadašnje izborne ishode, ima nekada manje, nekada veće, ali u svakom slučaju najveće povjerenje Bošnjaka. Od toga kako će reagirati SDA i njen stranački vrh, u kontekstu kreiranja nove politike, reformatorskog, snažnog i integrativnog odnosa prema cijeloj Bosni i Hercegovini, zavisi hoće li se slični procesi dogoditi u ostalim velikim strankama. Mada tako ne izgleda, ipak su one na neki način sistem spojenih posuda.

Ova godina je, na iznenađenje mnogih, počela s promjenama, a tako bi mogla i završiti.

Imaju pravo svi oni koji kažu da je odgovornost Bošnjaka, kao većinskog naroda, za budućnost Bosne i Hercegovine najveća. Iz tog razloga nije pretjerano tvrditi da je ključ rješenja magične formule napretka našeg društva (trenutno) u SDA-u. Je li previše ili je sasvim zdravorazumski tražiti ishodište u okupljanju značajnih političkih snaga usmjerenih na rješenje najvažnijih problema građana. U tom kontesktu, ima li SDA snage još jednom krenuti u neizvjesnost i da ovaj put pronađe partnere za izgradnju države i društva temeljenog na ideji tolerancije, pravde i zajedničkog života. Sudeći prema podršci koju ima među najvećim brojem njenih članova i simpatizera, ova stranka još raspolaže tom snagom. Slična šansa jednoj političkoj stranci se ne pruža često.

Ova godina je, na iznenađenje mnogih, počela s promjenama, a tako bi mogla i završtiti. Sada je već jasno da ništa više nije i neće biti isto kao lani.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera