Ni izvinjenja, ni spomen-obilježja deportiranim bh. izbjeglicama

Crnogorska policija 1992. nezakonito je uhapsila najmanje 66 civila koji su izbjegli iz BiH i predala ih snagama Radovana Karadžića (EPA)

Navršilo se pet godina od kada su Savjet za građansku kontrolu rada policije Crne Gore i nekoliko nevladinih organizacija preporučili Upravi policije da se izvini za deportovanje bosnaskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine. Istovremeno data je inicijativa da se podigne spomen-obilježje žrtvama deportacije ispred objekta Centra bezbjednosti u Herceg Novom, čime je podržana i želja porodica deportovanih žrtava.

Savjet je, u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima usvojio 2012. godine preporuke u vezi suočavanja policije sa sopstvenom prošlošću. Član tog savjeta Aleksandar Zeković podsjetio je ovih dana da je, postupajući po sopstvenoj, ali i inicijativama NVO, usvojio i uputio Upravi policije preporuku da na odgovorajući način građanima i javnosti uputi izvinjenje zbog učešća policijskih službenika u kršenju ljudskih prava u prošlosti kao i zbog nezakonitog hapšenja i deportacije bh. izbjeglica iz Crne Gore.

“Savjet je podržao sve komemorabilne postupke koji doprinose odavanju počasti i sjećanja na žrtve deportovanja bh. izbjeglica i ocijenio da te aktivnosti svoje utemeljenje imaju u našem pozitivnom pravu, u načelima međunarodnog humanitarnog prava i tekovinama UN-a. Savjet je imao u vidu i kršenja ljudskih prava građana koji su se zalagali za demokratizaciju zemlje, a prema kojima je policija pokazala priličnu neprofesionalnost, političku netrpeljivost i brutalnost. S tim u vezi, Savjet je zaključio da bi simbolični čin izvinjenja policije i MUP-a u cjelini dodatno osnažio kredibilitet policije i bio podstrek njenom profesionalnom i demokratskom djelovanju”, objasnio je Zeković.

Samo nekoliko preživjelih

Iz Savjeta je saopšteno da su u maju ove godine očekivali da će premijer Duško Marković i ministar policije Mevludin Nuhodžić napokon uvažiti pomenute preporuke i realizovati „istorijsko važno izvinjenje koje je i u kontekstu diskusije o prevazilaženju tereta prošlosti i sveukupnog pomirenja u Crnoj Gori”.

Iz Savjeta podsjećaju da je crnogorska policija u maju i junu 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 civila, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u BiH, i u svojstvu talaca ih predala snagama Radovana Karadžića da posluže za razmjenu ratnih zarobljenika.

Većina izručenih, kako tvrde iz Savjeta, odmah su ubijeni ili kasnije ubijeni u logorima, dok je svega nekoliko izbjegih preživjelo torturu. Uz to, još se nekim deportovanim iz Herceg Novog 27. maja 1992. ne zna ni grob, niti gdje su tačno ubijeni.

“Iako se kontinuirano odbijaju inicijative Vlada je prihvatila poravnanje sa porodicama žrtava deportacije, nevladine organizacije Akcija za ljudska prava, Anima i Centar za građansko obrazovanje kao i Savjet za građansku kontrolu rada policije uputili su 2011. i 2012. godine tri inicijative. Inicijativu tadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore Ranku Krivokapiću i svim šefovima poslaničkih klubova, da se 27. maj proglasi Danom sjećanja na žrtve zločina deportacije izbjeglica 1992. iz Crne Gore. Tokom 2012. godine je upućena inicijativa i da crnogorska policija uputi izvinjenje zbog primjene policijskih ovlašćenja tokom deportacije izbjeglica iz BiH i kršenja ljudskih prava u prošlosti. Inicijativa je upućena i tadašnjem predsjedniku Vlade Crne Gore Igoru Lukšiću, tadašnjim ministrima unutrašnjih poslova i kulture Ivanu Brajoviću i Branislavu Mićunoviću, kao i tadašnjem predsjedniku Skupštine opštine Herceg Novi Dejanu Mandiću da se podigne spomen-obilježje žrtvama deportacije izbjeglica 1992. ispred objekta Centra bezbjednosti u Herceg Novom, podržavajući tako i želju porodica deportovanih žrtava”, saopšteno je prije nekoliko dana iz Savjeta.

Ništa od toga još nije ostvareno.

Niko od zvaničnika se nije izvinio

O ovome smo razgovarali sa Rifatom Rastoderom, bivšim poslanikom u Skupštini Crne Gore i visokim funkcionerom u Socijaldemokratskoj partiji, koji je dugo posvećen upravo problematici suočavanja sa istinom o dešavanjima u posljednjoj jugoslovenskoj ratnoj drami. On je i autor više knjiga iz ove oblasti, između kojih i knjige Hronika zločina, po mnogima kapitalne storije o ovoj ratnim zločinima počenjim u Crnoj Gori ili vezanim za nju.

„Izvinjenje i pošta žrtvama najmanje je što je jedna civilizovana i demokratska vlast morala učiniti, kao znak otklona od politike i dešavanja u kojima su stradali i nedužni. Nažalost, Crna Gora je i po tome, kao i mnogim drugim ponašanjima iz perioda posljednje jugoslovenske ratne drame, bila i – do dan danas – ostala svojevrsni specifikum. Nije se, zaista, niko od crnogorskih zvaničnika zvanično i javno izvinio ni potomcima žrtava deportacije, kao ni potomcima žrtava ostalih zločina počinjenih u Crnoj Gori ili drugdje u ime Crne Gore, ali je i činjenica da se u Crnoj Gori desila prva u regionu presuda za ratni zločin ubicama bosanskohercegovačke porodice Klapuh. Takođe, desilo se i prvo u regionu hapšenje i suđenje jednom od aktera otmice putnika iz voza Beograd – Bar; donesena prva Deklaracija o priznavanju genocida u Srebrenici, kao i među prvima u regionu zvanično odavanje pošte žrtvama ovog genocida“, kaže Rastoder.

Nije, kaže Rastoder, svakako, beznačajno ni to što su, pored dva već pomenuta i kako–tako apsolvirana zločina ubistvo porodice Klapuh iz BiH i otmica putnika iz voza Beograd – Bar, u kojima su glavni akteri bili strani državljani, sudski tertirani i sljedeći slučajevi.

Istražni i sudski postupak je vođen protiv šestorice osumnjičenih za ratni zločin iz 1991/92. godine – mučenja i druge torture zarobljenika u Sabirnom centru Morinj kod Risna.

Suđeno je šestorici osumnjičenih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva – deportacije izbjeglica iz BiH iz Crne Gore, tokom 1992. i 1993. godine. Suđeno je sdmorici osumnjičenih za zločin – kršenja pravila međunarodnog prava na štetu civilnog stanovništva bošnjačko/muslimanske nacionalnosti sa područja Bukovice kod Pljevalja.

Suđeno je dvojici osumnjičenih za napad na kombi sa radnicima ŠIK-a „Velimir Jakić“ u Pljevljima. Suđeno je petorici za djelo „terorizma“ u Pljevljima, kasnije preinačeno na „ometanje službenog lica u vršenju službenih radnji“. Suđeno je osmorici za zločin likvidacije izbjeglica sa Kosova, aprila 1999. godine, u mjestu Klauđerski laz kod Rožaja, podsjeća Rastoder.

Pothranjivanje amnezije

„Važno je, zapravo, što će sa ovim procesima ostati neizbrisiv trag i o navedenim zločinima i o onima koji su iste zločine pokušali sakriti sramnim presudama. Naime, izuzev osude četvorice aktera dešavanja u tzv. logoru Morinj, za koji je neposredno bila zainteresovana susjedna Republika Hrvatska, u ostalim slučajevima u kojima su akteri bili državljani Crne Gore, navodno, nije bilo dokaza za bilo kakvu krivicu.

To samo po sebi govori da su ovi sudski procesi bili samo u funkciji klasičnog zamagljivanja istine i pothranjivanja amnezije svega što bi moglo i asocirati na konkretnu odgovornost nadležnih u Cernoj Gori. Upravo zbog svega, zvanični i javni otklon Ministarstva policije imao bi posebnu težinu i vrijednost“, kaže Rastoder.

Što se tiče odgovarajućeg obilježja žrtvama deportacije, Rastoder kaže da jedino nije siguran da li bi to baš trebalo biti samo Herceg Novi ili „na svim zgradama policije iz ratnog perioda“.

„Isto kao što je nemoguće samo jedan dan posvetiti žrtvama deportacije. Jer ona se događala danima, mjesecima i, čak, godinama“, podsjeća Rastoder.

Prema raspoloživim podacima, prva deportacija izbjeglica iz BiH izvršena je 15. maja 1992.godine, tako što je omogućeno izvjesnom Mišu Stevanoviću, zvanom Šumar, iz Foče, da, uz asistenciju ondašnje crnogorske policije, hapsi i odvozi iz Crne Gore izbjeglice iz BiH.

Tako je, toga dana, odveo: Esa Čengića, Jasmina Hodžića, Muniba Hodžić, Esada Hodžića i Nedžiba Loja iz Goražda, kao i Enesa Hadžimuhovića i Avda Kamerića iz Foče.

Dan sjećanja bi mogao biti 11. juli

Istoga dana su, iz kuće Svetozara Borozana iz Bara, odvedena četiri člana porodice Malika Meholića iz BiH, dok je 19. maja, u selu Kave-Bukovica iz sopstvene kuće, uhapšen, a potom predat Vojsci Republike Srpske Mujo Korora samo zbog toga što je imao kuću i u Čajniču. Konačno, 25. maja, ondašnjim srpskim policijskim i vojnim formacijama u BiH, predata je grupa od 35 izbjeglica. Dvadeset sedmog maja je deportovano njih 37.

„Zbog toga sam uvjeren da je 11. jul – dan početka genocida u Srebrenici, možda i najpogodniji za Dan sjećanja na sve civilne žrtve posljednje jugoslovenske ratne drame. Posebno značajnim, kako za jačanje svijesti o počinjenim zločinima, tako i za eventualne revizije već apsloviranih ili pokretanje novih sudskih postupaka smatram organizovanje što temeljitijeg prikupljanja i javne afirmacije činjenica o navedenim i drugim sličnim slučajevima. Najbolje bi, svakako, bilo formiranje jednog istraživačko-dokumentacionog centra, kao nezavisne institucije regionalnog karaktera, poput od poodavno već iniciranog REKOM-a. I uopšte ne vidim razlog i ne razumijem zašto, recimo, Evropska komisija ili druga neka kompetentna i nadležna evropska ili međunarodna institucija ne bi stale iza jedne ovakve ideje. A, u krajnjem, zar jedan takav centar, makar sa ograničenim mandatom, bar za Crnu Goru ne bi mogao biti formiran i pri Ministarstvu za ljudska i manjinska prava ili pri Ministarstvu pravde, sve jedno?“, pita se Rastoder.

Izvor: Al Jazeera