Nevladine organizacije kao novo shvatanje preduzetništva i politike

Ana Brnabić je na čelo Vlade Srbije stigla nakon što je stekla iskustvo u državno-administrativnim poslovima u nevladinoj organizaciji (Reuters)

Aktulena premijerka Srbije, Ana Brnabić, došla je u Skupštinu kao neko ko je prethodno, ako bi se to tako moglo reći, stekao iskustvo u državno administrativnim poslovima u NALED-u (nevladinoj organizaciji).

Nevladine organizacije su, malo po malo, postale nova politička snaga koja se pojavljuje na svim pozicijama, a zaposlenima u njima pruža finansijsku egzistenciju, iako su one po definiciji neprofitne organizacije.

Mnogim građanima je ova relativno nova i globalna pojava po malo nejasna i tajnovita. Posebnu specifičnost i dodatnu snagu u javnom životu nevladinih organizacija daju sami nazivi ovih organizacija. One u svom nazivu često sadrže termine kao što su: alijansa, savet, centar, odbor ili asocijacija.

Moram da primetim da se u Srbiji, prilikom davanja izjava za javnost, kod ovih organizacija uglavnom naznači samo naziv organizacije, pa su građani često u nedoumici da li je to neka državna institucija, ili, zapravo, samo udruženje građana koje ima zvučni naziv. Ipak, oni koji su u takvoj nedoumici možda i nisu mnogo pogrešili. Građani koji su živeli u socijalizmu imaju totalno drugačiju percepciju o udruženjima građana, jer su ona, u ono vreme, bila nešto što okuplja ljude istih interesovanja, koji svoje delovanje ispoljavaju kroz zajedničke aktivnosti. Malobrojni zaposleni u tim udruženjima su tada obavljali administrativne i druge poslove za ostalo mnogobrojno članstvo.

Poziv na biznis i donacije

Poslednja promena Zakona o udruženjima građana se u Srbiji dogodila 2009. godine. U tom zakonu, kao i onima koji su prethodili ovom iz 1982. i 1990. godine, i dalje se navodi da su Nevladine organizacije neprofitna i nevladina udruženja građana. Međutim, jeste da su one neprofitne, ali vremenom je narastao broj građana kojima je zaposlenje u nevladinim organozacijama jedini posao od kojeg hrane porodicu, i to već godinama. Naravno, to je sve dozvoljeno zakonom, jer su ti zaposleni neophodni za rad te organizacije. Ista situacija je i sa velikim sportskim klubovima u Srbiji.

Trenutno u Srbiji mnoge nevladine organizacije kojima je orijentacija društvo i odnosi u društvu imaju recimo tridesetak članova i svi su radno angažovani u toj organizaciji. Dakle, altruizam nije baš previše zastupljen. Čak se i na internetu može naći savet “kako započeti sopstveni posao”, a onda u nastavku ide objašnjenje kako se registruje udruženje građana, odnosno nevladina organizacija. Sa druge strane, postoje primeri nevladinih organizacija koje su jedno vreme radile na terenu, obrađujući neki problem u društvu, a kasnije, u saradnji sa državnim organima, doprinele poboljšanju stanja. Mora se i primetiti da se jedan broj organizacija finansira i iz članarina. Zatim, neke nevladine organizacije su svojim radom ukazale na neka dobra poreska rešenja i time doprinele povećanju punjenja budžeta svoje države.

Ovakvi svetli primeri su ubrzo kod velikog “broja budućih članova” nevladinih organizacija shvaćeni kao poziv za biznis, odnosno uzimanje novca iz budžeta i od donatora. Na državnim konkursima za dodelu sredstava za rad ovih organizacija neretko sredstva su dobijala mnoga udruženja koja su registrovana na samo mesec dana pre dodele sredstava. Sada smo došli do situacije da je sama dodela sredstava postala poludiskrecioni postupak, koji omogućava dodelu novca iz budžeta bez tendera, jer sada suštinski većina ovih nevladinih organizacija deluju kao privredni subjekti, a nije tako prvobitno zamišljeno.

Takođe, kada se u državnu upravu uvede osoba koja je ranije “radila” u nevladinojh organizaciji, a ne neko iz političke stranke, time se u neku ruku opstruiše izborna volja građana. Slobodno i inovativno tumačenje rada nevladinih organizacija, koje bi trebalo da dovedu do društvenog boljitka, napravilo je još jednu nepravdu. Naime, sada se pojavljuje i finansiranje po raznim projektima, pa tako nevladine organizacije postaju paradržavne službe. Dalje, u istim nevladinim organizacijama zaposleni imaju daleko više plate od zaposlenih u državnoj upravi iako rade na istim stvarima. Pitanje platnih razreda u državnom sektoru Srbije odavno čeka na rešavanje, tako da je još jedna nepravda sa nevladinim organizacijama sada skoro zanemarljiva stvar.

Teško bez pomoći vlade

Okvirne brojke govore da u Srbiji trenutno radi 4.000 stalno zaposlenih u nevladinim organizacijama i još dosta njih koji su angažovani honorarno. Uslovno rečeno, ovo je jedna od najvećih i najuspešnijih kompanija u Srbiji. Kao i mnoge druge “uspešne” i velike kompanije, svoj prihod nije ostvarila u tržišnoj utakmici, već uz pomoć vlade. Kada je u Beogradu pre više od 20 godina nastala ekspanzija ugostiteljskih objekata koji su bili registrovani na splavovima, veliki broj vlasnika je registrovao razne klubove, odnosno udruženja građana, i tako izbegavao plaćanje poreza. Država se tada borila protiv toga.

Mislim da je nova praksa sa nevladinim organizacijama suštinski korak unazad što se tiče poreske discipline, iako je ta praksa preporuka vodećih ekonomskih sila, kao i Ujedinjenih nacija. Ta nova mešavina civilnog sektora i institucionalne vlasti je tendencija velikog broja država sveta, iako se nekim nevladinim organizacijama prebacuje uticaj na formiranje javnog mnjenja, i to u skladu sa interesima donatora. Svež primer je kriza u Ukrajini i američke donacije tamošnjim nevladinim organizacijama.

Koliko je stvarni učinak svih nevladinih organizacija koje deluju na teritoriji Srbije, teško je utvrditi. Za takvu ocenu bi bilo potrebno uraditi neko opsežno statističko istraživanje. Moram da primetim da između političkih stranaka i nevladinih organizacija u nekim državama bivše Jugoslavije postoji velika sličnost (pa čak i vizuelna). Prilikom svakog predstavljanja u medijima vidimo mlade i ambiciozne ljude koji brinu o nekom problemu, ili štite neku zapostavljenu društvenu grupu. I jednima i drugima političko i društveno delovanje je primarno. Kasnije velika većina članova ipak rešava svoja egzistencijalna pitanja na taj način.

Ne znam koliko je svako od članova političke partije ili nevladinih organizacija u samom startu iskren u svojim namerama, ali nesumljivo je da oni, za razliku od većine svojih vršnjaka, nekako ostvare prihod od kojeg će živeti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera