Oglasi

Nevidljivi profit rasprodate zemlje

Crnogorska opozicija optužuje vlast za pljačku građana spornim privatizacijama koje su obavijene velom tajne.
Luka bar trenutno ima monopol na tržištu, a iz godine u godinu ostvaruje milionski profitAP

“Stidljivo” pred očima crnogorske javnosti njene vlasti pregovaraju sa državnim investicionim fondom iz Dubaija (ICD), aktuelnim vlasnicima turističkog kompleksa Porto Montenegro, o višedecenijskom zakupu tivatskog aerodroma. Nije toliko čudno i strano što se ovdašnjoj  javnosti  daju na “kašičicu” informacije o toku pregovora  privatizacije Aerodroma Tivat, koji predstavlja jednu od većih crnogorskih kompanija koje “čekaju” u sada već minijaturnom redu za zakup, ali je čudnovato zašto se to radi sa preduzećem koje je prošlu godinu završilo u plusu većem od pet miliona eura.

Još čudnije je zašto Vlada Duška Markovića ne želi dati saglasnost na mogući kreditni aranžman sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj, koja je bila spremna da dodijeli kredit od 50 miliona za modernizaciju pomenutog aerodroma, bez garancija države, što  pokazuje koliko je izvjesna održivost i profitabilnost kompanije.

Gotovo istovremeno, Vlada insistira da se gradi drugi blok termoelektrane u Pljevljima, po cijenu novih zaduženja, iako je veliki dio stručne javnosti, uslijed ekonomskih i ekoloških troškova TE, detektuje kao investiciju visokog rizika.

Pokušali smo doći do odgovora predstavnika crnogorske Vlade po pitanju zakupa i privatizacije, ali bezuspješno. Nakon višednevnog čekanja odgovora Ministarstva ekonomije, rečeno nam je da nijesu nadležni da ih komentarišu, iako je sadašnja ministarka ekonomije Dragica Sekulić istovremeno i članica Savjeta za privatizaciju. Ni obećanje da ćemo preko šefa premijerovog kabineta Službe za odnose s javnošću, Srđana Kusovca, doći do adrese sa koje ćemo dobiti zvanične odgovore nije urodilo plodom.

Vlada mistično sprovodi postupak prodaje svog paketa akcija u Luci Bar za sedam miliona eura poljskoj kompaniji OT Logistics SA, kao najizvjesnijem kupcu jednog od najvećih resursa Crne Gore. Luka trenutno ima monopol na tržištu, iz godine u godinu ostvaruje milionski profit, konstantno uvećavajući kapacitete i broj zaposlenih, dok se sa druge strane gradi kapitalni autoput Bar-Boljare (izvođač radova je kineska kompanija CRBC), koji upravo treba da značajno valorizuje vrijednost iste luke.

Kao jedina zemlja na Balkanu koja nema autoput, izgradnju prve dionice ove istorijske ceste, duge 41 kilometar, platiće 809,6 miliona eura, od čega 85 odsto ili 688,16 miliona eura obezbjeđuje Exim banka kreditom, a 15 odsto ili 121,44 miliona eura je učešće države. Crna Gora će otplaćivati kredit 20 godina, a nakon 17 godina počeće njegovu eksploataciju (tako pokazuje socio-ekonomska analiza projekta).

Tajni ugovori

Sličan scenario zakupa ispod stvarne vrijednosti, prije nekoliko godina, Vlada je omogućila turskom investitoru najznačajnije pomorske kompanije Kontejnerski terminal i generalni tereti iz Bara. Pompezno su vlasti najavile ulaganja od 13,5 miliona, ali se sada pokazalo da uložene investicije u infrastrukturu koje ostaju državi vrijede samo dva miliona.

Pitanje zakupljivanja imovine i izoštrenog ugla posmatra uni­ver­zi­tet­ski pro­fe­sor, dok­tor eko­nom­skih na­u­ka Mi­len­ko Po­po­vić: “Kada bi vam neko rekao da je kvadratni metar zemlje na Luštici prodat po 0,5 do 1 euro, svi bi bili šokirani. Ako vam se, međutim, kaže da je taj isti kvadratni metar izdat po 5 do 10 centi godišnje na 99 godina, to ne izaziva nikakvo čuđenje, niti pak ogorčenje javnosti. A trebalo bi jer se, zapravo, radi o istom. Izdati kvadratni metar za 5 do 10 centi na 99 godina isto je što i prodati ga po 0,5 do 1 eura. Običan svijet vrlo često ne razumije ovu ekvivalentnost, što se ispostavilo kao dobar izvor dodatne netransparentnosti i prilike za lov u mutnom. Čudi, ipak, da stručna javnost nije reagovala na ovu, koliko ja znam, već decenijsku praksu.”

Da bi se ova svojevrsna “čorba” iz državne “kuhinje” mogla svariti, crnogorske vlasti su se latile i posebnog “začina”. Prije dvije godine, Vlada je odlučila da svoje privatizacione poslove obavije velom službene tajne, tako da ono što je strano svakom iole demokratskom ambijentu postaje esencijalni manir jednog državnog organa - odlukom Savjeta za privatizaciju, uskraćene su nam informacije o privatizaciji: Instituta Simo Milošević, Budvanske i Ulcinjske rivijere, željezničko-transportnog preduzeća Montecargo, Montenegro airlinesa, Instituta crne metalurgije, Pošta Crne Gore, Novog duvanskog kombinata, Montenegro defence industry,  partnerskim odnosima Vlade i A2A i EPCG...

Uporedo, Upravni sud u međuvremenu odbija gotovo sve tužbe koje bi osporile rješenja o privatizacionim misterijama.

“Ključni problemi koji su obilježili postupak privatizacije su upravo tajni ugovori o privatizacijama, privatizacije u postupku stečaja, odnosno djelovanja stečajne mafije, nezakonito izdavanja državnih garancija o kojem sam govorio, sklapanje privatizacionih aranžmana sa ofšor kompanijama nepoznatog porijekla i nepostojanje kontrole rada Savjeta za privatizaciju, koji kad-tad mora odgovarati za rad suprotno državnom interesu i veliku pljačku svih građana Crne Gore,” viđenje je Alekse Bečića, ekonomiste i lidera Demokratske Crne Gore, sada najjače, iako najmlađe, opozicione političke stranke u Crnoj Gori.

“Radioaktivnost”  pomenute uredbe ovih dana osjećaju na “koži” manjinski akcionari Ulcinjske rivijere, pošto je Vlada preko svojih predstavnika, proljetos, progurala odluku o davanju u višedecenijski zakup hotela u zaleđu Velike plaže (Olimpik, Belvi i kampa Neptun). Sada, neposredno pred zatvaranje tendera, nepoznanica su detalji jedine ponude od kompanije Karizma, dok pregovori uveliko teku.

Bečić: Država na svakoj privatizaciji gubi trećinu iznosa

Sada se sličan scenario odmotava pred akcionarima Budvanske rivijere. Vlada je još 2014. ugovorila da se sa kompanijom Adriatik properties, u vlasništvu  biznismena i brodovlasnika Viktora Restisa, potpiše aneks ugovora o zakupu ekskluzivnih hotela Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža, kojim je “širokogrudo” snizila Grcima godišnju cijena zakupa za trećinu, sa 1,6  na 1,2 miliona eura, dok je trajanje zakupa produženo na 42 umjesto 30 godina.

Pri tome, kompanija grčkog milionera i dugogodišnjeg Restisovog poslovnog partnera Petrosa Statisa godinama nije izmirivala svoje obaveze, nagomilavši dug od 2,6 miliona. Uprkos ovako lošem bilansu za državnu kasu sa grčkim investitorima, koji gazduju najljepšim plažama Crnogorskog primorja, Restisu je omogućeno da u Miločerskoj šumi rekonstruiše hotel Kraljičina plaža i izgradi na državnoj imovini apartmanski kompleks zgrada od 66 stanova koji mogu ići u prodaju. Pride, ostvario je i zavidan medijski aranžman otvaranjem dva portala i dvije dnevne novine u Podgorici. Petros Statis ovdje uspjeva da efektno raširi biznis mrežu i postane jedan od 10 pojedinačno najvećih dioničara Luke Bar i jedan od osnivača grčke firme Balkan energy, vlasnika beranskog Rudnika uglja...

Ostrvo Lastavica sa tvrđavom Mamula iz austrougarskog doba izdati su po vrlo sličnom modelu švajcarskoj kompaniji Orascom na 49 godina, uz poznatu prateću priču o velikim investicijama i novim radnim mjestima, koje obično izostanu. Vlada je gubitke deset velikih preduzeća u većinskom vlasništvu države godinama pokrivala subvencijama, transformacijom gubitaka u akcije i smanjenjem sopstvenog akcijskog kapitala, što je, uz garancije koje je davala za njihove kredite, koštalo građane  oko 1,1 milijardu eura u prethodnoj deceniji, što je skoro trećina procijenjenog prošlogodišnjeg bruto domaćeg proizvoda. Izgubljeno je skoro osam hiljada radnih mjesta, dok je nepokriveni gubitak firmi koje je država izdašno pomagala na početku prošle godine premašio 188 miliona eura.

Zbog tajanstvenosti brojnih postupaka Sizifov posao je govoriti sa numeričkim pokazateljima o ukupnom privatizacionom procesu u Crnoj Gori, ali Bečić ima “dijagnozu” u brojkama: “Preko 90 odsto privatizovanih preduzeća završilo je neslavno, prihodi od prodaje i zakupa za 20 godina privatizacije mjere se na oko 850 miliona, dok je crnogorska privreda 1998. godine procjenjivana na vrijednost od 4,5 milijarde dolara. Sve analize ukazuju da je jedna trećina ostvarenih prihoda od privatizacija automatski usmjeravana na plaćanje šteta zbog loših privatizacionih ugovora u vidu sprovođenja socijalnih programa, subvencionisanja, preuzimnaja dugova, raznih  garancija…Tačnije, država je u prosjeku na svakoj privatizaciji gubila trećinu zbog loše sprovedenog postupka”.

Veliki dugovi

Na koncu, kada je riječ o pitanju koristi od sredstava dobijenih od privatizacije, Popović ih zaista ne vidi: “Sva sredstva su otišla za budžetske potrebe, tačnije za potrošnju. Nije bilo, što bi bilo logično, ulaganja u infrastrukturu, koja je bila, a i sada je, glavno ograničenje privrednog rasta države, pogotovo sjevera države. Koliko ja znam, ni cent ovako dobijenih sredstava nije išao u kapitalni budžet. Nije došlo ni do smanjenja poreza, što bi bilo normalno kada koristite sredstva od privatizacije za javnu potrošnju, pa samim tim nije bilo ni rasta raspoloživog dohotka privrede i stanovništva što bi vodilo rastu privrednih investicija. Dakle, jedan značajan mogući izvor investicija je, prvo, bio znatno manji nego što je mogao i trebao biti, a drugo, na kraju nije ni iskorišćen za investicije.”

Podaci Ministarstva finansija pokazuju da je državni dug Crne Gore na kraju juna ove godine je, ne uključujući depozite, iznosio 2,48 milijardi eura ili 62,75 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP). U posljednjem izvještaju za javnost Ministarstvo navodi da je BDP za  prvi kvartal 2017. godine iznosio 747,5 miliona eura, čime  je 3,2 odsto veći u odnosu na isti period prošle godine.

Brojke aktuelne vlasti sa rastom BDP-a po glavi stanovnika demistifikuje Bečić: “Ako uporedimo BDP po glavi stanovnika sa kreditnim zaduženjem svakog građanina, taj odnos je 2006. godine bio 3.000 naprema 1.100, a deceniju nakon toga je 6.000 naprema 5.200. U konačnom, postupak privatizacije u Crnoj Gori sproveden je na način koji nije ni patriotski, ni vizionarski, ni domaćinski, već klasično tajkunkso-profiterski na štetu Crne Gore i svih njenih građana.”

Ekonomski pokazatelji govore da je u odnosu na period od prije deset godina, kreditno zaduženje poraslo sa 30 odsto BDP-a na 75 odsto  BDP-a, sa tendencijom rasta, nezaposlenost je sa 10 odsto došla na rekordnih 22 odsto, stepen spoljnotrgovinske razmjene je najmanji u regionu, poreski dug je dosegao svoj maksimum, a broj penzionera je praktično veći od broja zaposlenih u realnom sektoru.

Crna Gora je raspadom SFRJ naslijedila najmanji dug, oko 530 miliona eura, da bi danas, više od dvije i po decenije kasnije, on bio peterostruko veći… Ova priča živi samo u ambijentu savršenih prava i nepoznatih dužnosti.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.