Oglasi

Nevesinje, bh. gradić bez ijednog Hrvata i Bošnjaka

U sela oko ovog hercegovačkog mjesta vratilo se dvoje Hrvata i manje od 100 Bošnjaka, a u sam grad - niko.

Piše: Snježana Mulić-Softić

U Nevesinju, gradiću u istočnoj Hercegovini, izuzme li se izvjesna "Fata, koja je tamo provela čitav rat i ostala", zvanično ne živi više nijedan Bošnjak ni Hrvat. Nijedan pripadnik ova dva naroda tamo nije zaposlen - ni u javnom, ni u privatnom sektoru, oni nemaju svoje predstavnike u strukturama vlasti, niti se ijednom riječju spominju na tamošnjim internetskim sajtovima - Moja Hercegovina i Radio Nevesinje.

Iako je tako, u gradu je obnovljena Čučkova džamija, Careva se ponovo gradi, a oko Katoličke crkve postavljene su skele za obnovu fasade. I to su, zapravo, jedina mjesta u Nevesinju gdje, s vremena na vrijeme, za Bajrame i Božić, možete sresti ponekog Bošnjaka i Hrvata.

Bošnjaka u samom gradu, prema riječima opštinskog načelnika Momčila Šiljegovića, bude i u vrijeme pravoslavnog Božića, kada se organizira Božićni turnir.

"Tada dođe i fudbalska ekipa iz Mostara, a njeni igrači su u uglavnom Bošnjaci", kaže načelnik, pokušavajući se sjetiti još nekog događaja kada u gradu dođe do druženja tri konstitutivna naroda. 

U svojoj kući bez svog mira

Ipak, jedan mali broj prognanih Bošnjaka i Hrvata vratio se, ali u sela oko Nevesinja, dok su se preostali nastanili uglavnom u Mostaru, Međugorju, Stocu, Čapljini i Sarajevu.

"Sada, kad je zimsko doba, u selima ne bude ni stotinjak povratnika, dok se ljeti taj broj poveća, ponekad i do 200", kaže Nevesinjac Nedžad Dedović, koji, kao i većina prognanih njegovih sugrađana, sada živi i radi u Mostaru, dok nas vodi u selo Sopilja, osam kilometara udaljeno od Nevesinja. 

Neodrživi povratak

Nevesinje je, prema popisu iz 1991. godine, imalo 14.448 stanovnika, od čega je Srba bilo 10.711, Bošnjaka 3.313, Hrvata 210, Jugoslovena i ostalih 214.
Načelnik Šiljegović kaže da je trenutno blizu 800 Bošnjaka prijavilo povratak, ali da mnogi tu ne žive, nego samo povremeno dolaze.
Nedžad Dedović iz Udruženja povratkom za BiH kaže da je broj stvarnih povratnika mnogo manji, jer nije osiguran održiv povratak, što je, u neku ruku, "kočila i međunarodna zajednica, koja je nakon rata u okolini Mostara obnavljala srpske kuće u koje je useljavala protjerane nevesinjske Bošnjake".

Tamo, na imanju, uređenom kao u Švicarskoj, žive majka i sin - Anđa i Tihomir Čuljak.

"Najlakše nam je krenuti od Hrvata, jer se vratila samo jedna porodica, a  to vam je ovo dvoje ljudi", govori Nedžad i upoznaje nas sa 82-godišnjom Anđom i njenim sinom.

Baka Anđa se obradovala Nedžadu, pita ga za "njegove, za brata, ostale komšije..." i priča kako je rat provela u Međugorju i jedva čekala da se vrati svojoj kući. Sve je, veli, bilo porušeno, a oni su opet, uz pomoć donacija, obnovili.

Međutim, nekad velika obitlelj Čuljak razdvojila se. Ostali Anđini sinovi, shane i djeca ostali su u Međugorju i Mostaru, gdje se jedni školuju, a drugi rade, jer ovdje "ima samo škola u gradu - do koje valja doći, i koja radi samo po programu RS-a [bh. entitet Republika Srpska], a posla nema ni za lijeka".

Tihomir, ipak, veli da posla ima za onog ko voli raditi, pa govori kako obrađuje zemlju, sije krompir, drži stoku...

"U Nevesinju nema posla ni za Srbe, a kamoli za nas povratnike", kaže Tihomir, s čim se slaže i Nedžad, a onda priča kako živi "momački" život, jer mu je supruga u Međugorju, pa se viđaju samo vikendom.

Ipak, od razdvojenosti s obitelji, i njemu i njegovoj majci, kažu, teže padaju skoro pa svakodnevne razmirice koje imaju s prvim komšijama - Srbima.

Baka Anđa plače dok njen sin priča kako mu komšija svaki dan, za svaku sitnicu, zovu policiju, "pa čak i onda kad njegov pas zalaje na komšijsko auto".

Kaže da je nedavno platio 300 konvertabilnih maraka (150 eura) kazne jer je u vlastitoj šumi posjekao drva, da komšija snima svaki njegov korak i samo nalazi razloga za svađu. Potom nas odvodi pred garažu koju je, kaže, sagradio na svojoj zemlji, tik uz put koji vodi kroz selo.

Budućnost u selu Donja Bijenja

"Vidite, kad god otvorim vrata garaže, komšija mi odmah zovne policiju, jet mu vrata smetaju da prođe autom. A put je širok tri metra! Zato ja ova vrata mogu samo otškrinuti. Evo, vidite ovdje ovu crvenu liniju - to mi je inspekcija zabilježila dokle mogu otvoriti vrata", govori ogorčeno, pokazujući "graničnik" ispred garaže.

Ipak, i on i baka Anđa vele da, što se tiče samog Nevesinja i opštinske vlasti, s njima nemaju nikakvih problema. Baka hvali ljekare iz Nevesinja, koji je "paze i bolje nego što bi možda i njeni" te kako normalno ide u crkvu, a Nedžad dodaje da su opštinske vlasti na nekim mjestima popravile puteve koji povezuju sela.

Dok idemo u Donju Bijenju, selo udaljeno nekoliko kilometara od Sopilje, baka Anđa i Tihomir po Nedžadu pozdravljaju tamošnji komšiluk.

U selu - pola srpskom, pola bošnjačkom - Nedžad pokazuje obnovljenu džamiju i nekoliko kuća, ističuči kako su Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, UNHCR, ICR i Islamska zajednica zapravo najzaslužniji što se u istočnu Hercegovinu iko vratio. 

Zločini nad gotovo 500 ljudi

U Nevesinju je 1992. godine ubijeno 305 Bošnjaka i 12 Hrvata, a da do danas nije pronađeno 127 osoba, među kojima je veliki broj djece, pa čak i bezimenih beba, kažu u Udruženju povratkom za BiH.
Ističu kako je za te zločine osuđen samo Krsto Savić, bivši načelnik Centra javne bezbjednosti Trebinje, i to zbog progona bošnjačkog i hrvatskog stanovništva sa područja Nevesinja, Bileće, Gacka i Kalinovika, dok je Sud Bosne i Hercegovine obustavio krivični postupak protiv Milka Mučibabića, bivšeg pripadnika Stanice javne bezbjednosti Nevesinje, nakon što je umro.
Udruženje povratkom za BiH u selu Kljuna gradi spomen-obilježja žrtvama iz područja Nevesinja, a od 2012. godine svakog juna organizira marš pod nazivom "Put spasa" na relaciji Sopilja (Nevesinje) - Svinjarina (Podveležje), u znak sjećanja na egzodus nevesinjskih Bošnjaka i Hrvata 1992. godine.

Vodi nas kod 42-godišnjeg Eneza Džemića, koji se u Donju Bijenju vratio sa 22-godišnjim Admirom, sinom svog rahmetli brata.

"Haj'mo u kuću, taman smo ovce pozatvarali. Kiša je, pa možemo malo i odmoriti", govori Admir i uvodi nas u urednu kuću u kojoj žive samo njih dvojica. Dok kuha kafu i sipa sok, njegov amidža priča o tome kako su bježali 1992. godine preko planina prema Konjicu, kako je ranjen - jednom u ratu i jednom nakon rata, kada je u Gacku autom naletio na minu... Nedžad i Enez prisjećaju se rata i proboja preko planina, žena koje su ostale u tim planinama i nikad se više za njih nije čulo, ubijenih komšija i rođaka.

Enezova žena i djeca su u Mostaru, a Admir se ne namjerava tamo vraćati. Završio je jezičku gimnaziju, ali mu ne smeta baviti se stočarstvom.

Dovoljan mu je internet

"Učio sam četri strana jezika, a nijedan nisam dobro naučio. Volim radit' na zemlji, sad namjeravam uzeti kredit i kupiti krave, pošto ovdje dobro ide otkup mlijeka", priča Admir.

On i amidža obrađuju zemlju, a ljeti plate pastira da im čuva ovce. Kažu da, iako pastira plaćaju 600 maraka (300 eura) i daju mu smještaj i hranu, teško nađu nekog ko hoće da radi taj posao.

Admir ne ide u Nevesinje, niti ga tamo, kaže, išta privlači, pogotovo što u gradu, osim doma kulture, nema ni kina, ni pozorišta... Njegov amidža povremeno skokne u Nevesinje po namirnice, a Admir ima internet i "sav svijet pred sobom".

"Mi svaku večer na sajtu za prodaju gledamo cijene krava", kažu i dodaju kako im nikad nije dosadno.

"Radnim danima radimo, kako je i red, vikendom ja idem ženi i djeci, a Ado djevojci, a navečer nam dođu komšije - ovih nekoliko Srba što tu žive, i do neka doba igramo karte, šalimo se", kaže Enez.

Njegova djeca nisu ni pomišljala vratiti se i ići u Nevesinje u školu. Kaže da, i kad bi neko htio doći s porodicom i odlučio da mu djeca idu u školu i uče po programu RS-a, da bi to opet išlo teško, pošto su skoro sve područne škole srušene, pa bi djeca svaki dan morala vozariti do Nevesinja.

Ni oni, kao ni mještani susjednog sela Borovičići, namaju pritužbi na sigurnosnu situaciju. Također ističu da je dobra saradnja između Pravoslavne crkve i Islamske zajednice te da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljene osobe RS-a finansijski pomoglo obnovu Careve džamije u gradu, a da Medžlis islamske zajednice provodi aktivnosti na zaštiti vakufske imovine i orgađivanju parcele na kojoj je bila Dugalića džamija, a sada je pretvorena u parking.

'Zamjena' stanovništva

U Borovčićima je najživlje od svih sela. Na farmi Ahmeda Čolića nekoliko ljudi u radnim odijelima utovara bale sijena na kamion i zbija šale. Među njima je i Amhedov radnik Kemal iz Kaknja.

Političke donacije

U Nevesinju, koje trenutno broji nešto više od 18.000 stanovnika, zaposleno je tek njih 1.850.
Načelnik Šiljegović kaže da je nezaposlenost najveći problem Nevesinja i da grad nema skoro nikakvih donacija.
"Bude ponekad neka politička donacija, kao što je samo dva dana pred protekle izbore [predsjednik RS-a] Milorad Dodik došao u Nevesinje i otvoriobolnicu, koju je nekoliko godina ranije svojim sredstvima počeo graditi Mihajlo Labal. Pošto je Labal umro, Vlada RS-a je obezbijedila 4,5 miliona maraka [2,25 miliona eura], a [Dodikov] Savez nezavisnih socijaldemokrata pobijedio na izborima u Nevesinju", kaže Šiljegović, napominjući da bolnica još uvijek nije primila prve pacijente, jer nedostaju sredstva za njeno zagrijavanje.

Ahmed nas vodi da vidimo njegovo imanje, pokazuje pušnicu za suho meso, štale, mašine... Kaže da proizvodi nevesinjsku krtolu, žitarice, suho meso...

"Radimo puno, a i imamo, hvala Bogu", veli.

Tu je i njegova majka, a žena i djeca su u Mostaru. Na pitanje zna li on zašto se niko ne vraća u Nevesinje, u grad, i zašto mladi ne dolaze, odgovara: "Ma, nemaju ni Srbi, sve je to jad i čemer. Nevesinje je među najsiromašnijim općinama u RS-u."

S njim na farmi je i Ibrahim Eminović. Priča kako su Borovčići nekad bili najljepše selo u opštini Nevesinje, kako su, kad su se vratili, prvo živjeli u kolektivnom smještaju, koje im je osigurao UNHCR, te da sad imaju skoro sve što im treba, osim stručnjaka agronoma.

"Mi radimo kao birvaktile [nekada], vremena su se promijenila, a promijenila se i klima. Možda bismo sad ovdje mogli uzgajati i neke druge kulture, ali mi ne znamo kako. Trebaju nam stručnjaci, da urade analizu zemljišta, da nas obuče, kažu šta možemo, šta ne možemo... Trebao bi doći neko sa fakulteta iz Banje Luke ili iz Sarajeva", kaže Ibrahim.

I kako je bošnjačko i hrvatsko stanovništvo emigriralo u gradove u Federaciji, tako je iz Federacije u Nevesinje došao veliki broj srpskog stanovnišva. Načelnik Šiljegović kaže da je u ratnom periodu Nevesinje imalo najviše stanovnika - skoro 30.000, od prijeratnih 14.400.

"Došlo je do 'zamjene' stanovništva. Danas je situacija nešto drugačija, jer je većina Bošnjaka i Hrvata prodala svoje kuće ili zamijenila sa Srbima. Neki Srbi, koji su došli iz Čapljine i Mostara, nakon rata su se vratili svojim kućama, a neki su, ipak, ovdje ostali", objašnjava i dodaje da je "politika najviše kumovala takvom stanju na terenu".

Goran Vuković, koji nas ugošćuje u svojoj kući u Nevesinju, koju je njegov otac kupio od Bošnjaka koji su odselili u Sarajevo, priča kako je njegova familija početkom rata doselila iz Mostara. Njegov otac Sveto govori kako ih niko nije protjerao, ali da je bilo nekih "znakova" da trebaju otići, poput velikog upitnika koji je neko ispisao crvenom farbom na vratima njegovog stana u zapadnom dijelu Mostara.

Kafa s efendijom

Goran kaže da svi imaju svoju ratnu priču i prošlost, ali da je najvažnije da se ljudi poštuju.

"Ja redovno pijem kafu sa nevesinjskim efendijom, kad je tu. On zna na kojem sam ja položaju bio u ratu, i to ne krijem, ali nek' mi niko drugi ne krije gdje je on bio i šta je radio", priča Goran i žali što je "od rata prošlo skoro 20 godina a budale nisu izumrle".

Činjenicu da se Bošnjaci i Hrvati ne vraćaju u Nevesinje objašnjava pitanjem: "Ko će doći sa sunca na dva metra snijega? Ko će ostaviti posao koji je tamo našao i doći ovdje, u ovaj čemer?". Na protupitanje zašto je on ostavio mostarsko sunce i došao u nevesinjski snijeg, kaže: "Pa, to vam je isto. Ja imam ovdje posao, prodali smo stan u Mostaru i kupili smo kuću, i što ću sad ići tamo gdje ništa više nemam..."

Bošnjaci s kojim smo razgovarali kažu da su gradske bošnjačke porodice uglavnom prodale ili zamijenile svoje nekretnine u Nevesinju i da je skoro pa nemoguće da se ikad iko od njih vrati tamo da živi. Za to su, vele, svi imali svoje razloge - neko materijalne, neko sigurnosne, neko neke treće, a kao glavni razlog ističu kako nakon rata nije "nije bilo političke strategije ni volje za povratak".

Kako god, Nevesinje je ostalo bez Bošnjaka i Hrvata, a načelnik Šiljegović se plaši da će se i Srbi uskoro početi iseljavati, jer, kaže, proizvodnje skoro da i nema, kao ni investicija. Osim pokoje - pred izbore.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.