Neumska ćakulanja: Ko kome čuva (hrvatska) leđa

Andrej Plenković je poručio kako će bh. Hrvati Hrvatskoj čuvali leđa i obrnuto, piše autor (Tomislav Mileti? / Pixsell)

Nije se ništa novo – ma kako neki umišljali neke nove i gore paranoje – dogodilo u Neumu, na znanstvenom skupu što ga o ustavnim promjenama, kojih godinama nema na vidiku, treći put organiziraju mostarsko Sveučilište, hrvatski Rektorski zbor, Hrvatski narodni sabor i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Organizatori kažu da je s interdisciplinarnog znanstveno-stručnog skupa s međunarodnim sudjelovanjem – “Europski ustav za Bosnu i Hercegovinu”, kako ga službeno nazivaju – odaslana nova poruka o novoj, europskoj Bosni i Hercegovini i težnjama prema promjenama uz predložene modele i istaknute probleme. S druge strane, neki drugi kažu kako je riječ samo o, naravno, negativnom po njih i, naravno, po Bosnu i Hercegovinu, političkom skupu. Kao da u Bosni i Hercegovini ikakav skup na kojem političari i intelektualci čiji znanstveni život postoji u prostoru kojeg im određena politika pokloni može biti bilo što osim politički.

Istina je da su se u Neumu, koji je daleko od svijeta u čijim god rukama da se nalazilo ministarstvo prometa, čule i nove i stare ideje o promjeni Ustava zemlje koja je izgubila svoj ustav među papirima. Istina je, a vidjelo se to po prvim reakcijama s omalovažavanjem okupljanja, da su se ideje odmah dočekale na noževe i zube.

Dijaloga nema, interesa uvijek ima

U radnim zaključcima s ovog, dakle, i političkog i znanstvenog slupa, piše sve ono čega u Bosni i Hercegovini nema, a sudeći po stavovima i gardovima, još zadugo neće biti. Spominje se “spremnost svih relevantnih političkih sudionika na strpljiv i dugotrajan dijalog, temeljen na kulturi dijaloga i uzajamnog poštovanja”, te “zajednički interes i obveza”, kao i poticanje “ambijenta pogodna za dijalog koji će rezultirati ustavnim promjenama”. Spremnosti i dijaloga nema. Interesa, naravno, ima. I to viška.

Predložena su načela, koja će, unatoč floskulama o dijalogu sa svih strana, odmah biti udaljavanje od dijaloga i pretvaranje i neumske priče, i svega ostalog u Bosni i Hercegovini, na monotone monologe koji je vode nikud osim rijeke ljudi u bijele svjetove. Ako su još uvijek bijeli i ako ih se može dočepati.

Od njih osam, prvi je zaštita konstitutivnosti, odnosno jednakosti. Potrebno je, a što kako svjedočimo godinama nije u cilju, uskladiti Ustav Bosne i Hercegovine europskim konvencijama i s presudama suda za ljudska prava, što bi nas onda dovelo do provedbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Drugo načelo kaže kako je “potrebno sustavno i posvećeno raditi na pomirenju i unapređenju unutarnjih, većinsko-manjinskih odnosa i smanjenju tenzija” te kako je pravni sustav, koji svima odgovara ovakav, “potrebno prilagoditi pravnoj stečevini Europske unije”.

Čut će se za ‘obilježja tradicionalnosti’

Europskim se, kaže četvrto načelo, mora učiniti administrativno-politička organizacija zemlje, kao i njezin sustav javne uprave. Osobito je, navodi se, važno načelo solidarnosti, koje ponajmanje vidimo među onima koji su na neumskom, ali i na svim sličnim skupovima i u manje zabačenijim mjestima, pričali o njoj.

Peto načelo spominje “vrijednosti dostojanstva naroda, slobode, demokracije”, poštivanje “ljudskih prava, temeljnih sloboda i vladavine prava” te uživanje naroda, građana i pojedinaca “u blagodatima procesa europskih integracija”. Ponovljeno je u šestom načelu kako je “načelo konstitutivnosti ustavno načelo, nadređeno svim drugim ustavnim načelima”, a u sedmom nužne izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Zaključeno je kako “skup poprima obilježja tradicionalnosti” te da će se organizatori potruditi da se čuje za njega.

No, za skup se ipak čulo u nekom drugačijem svjetlu. Glavna je poruka bila uglavnom reagiranje čelnika Hrvatske demokratske zajednice Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a to je skup činilo političkim, ma koliko neki htjeli biti znanstvenici, na medijske i kroz medije optužbe o umiješanosti hrvatskih obavještajaca u naoružavanje onih koje svi i razoružavaju i naoružavaju po bosanskim selima. Među silnim porukama i papagajskim ponavljanjima kad je u pitanju odnos Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, istaknuo se nešto slikovitiji opis hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, koji je poručio kako će, nakon što su Hrvati iz Bosne i Hercegovine Hrvatskoj čuvali leđa, Hrvatska sada njima čuvati leđa.

‘Pasivizirani, zamrznuti konflikt’

Oni kojima se dalo slušati poruke iz mjesta o čijoj zabačenosti će se govoriti pred sezonu kupanja i opet pred neke izbore, odmahnuli su rukom, jer se hrvatsko čuvanje leđa Hrvatima preko granice mnogo puta do sada pokazalo samo kao isprazna priča. Ona se redovito u Sarajevu dočeka kao manjak “kućnog odgoja”, a u Hrvatskoj kao nepotreban teret zemlji ionako opterećenoj samom sobom.

Plenkovićevo podmetanje leđa mnogi vide samo kao čuvanje onog na čemu se sjedi s obje strane i neprestanu kampanju za to kad vodećoj stranci u Hrvatskoj Hrvati iz Bosne i Hercegovine zatrebaju, a da to nije za majstore u reprezentacijama. Do sada su se, uglavnom, a teško je povjerovati da će se preko noći promijeniti stvari, hrvatska leđa svodila na okretanje. Baš kao što su se i hrvatski prijedlozi o bilo kakvim promjenama u Bosni i Hercegovini, a koje mnogi na visokim dužnostima ne žele, s jedne strane čitali kao podjele i s druge kao bespotrebni monolozi.

A o monolozima je govorio mostarski profesor Mile Lasić, ističući kako su poruke sa skupa realistične, ali da je u zemlji poput Bosne i Hercegovine teško napraviti iskorak. Profesor, kojem je krivo što se politika uplela u znanost i obrnuto, kaže kako je naša stvarnost “puna proturječnosti, koje onemogućuju kretanje naprijed prema novome, odnosno prvome proeuropskom ustavu”, te da se narodi u Bosni i Hercegovini ponašaju “i u Ustavu i izvan njega kao zajednice preživljavanja u neprestanom ratu nakon rata, ili grade budućnost putem nezavršenog rata, ili njegujući pasivizirani, zamrznuti konflikt”. Rekao je kako je skeptičan da je moguće bez odustajanja od unutarnacionalnih monologa pomaknuti se naprijed.

Noge što klecaju pod ovom zemljom

A mi, ma koliko se s napucanog skupa u zabačenom Neumu tvrdilo da se gleda daleko i ide naprijed, a iz drugih krugova da je to još jedan korak nazad, ne idemo nikud. Dijalog, razumijevanje i zajednički koraci, o kojima se govori kad ih treba čuti, daleko su od onoga što noge što klecaju pod ovom zemljom mogu.

O boljem sutra trebali bismo pričati svi. No, naše sutra svelo se na monologe, koji godinama stvaraju eho do ludila. Profesor Lasić reče kako bi bilo dobro da su i neki drugi ljudi s nekih drugih strana došli raspravljati o vizijama. No, kaže kako su mu od njih neki rekli da bi bio smrtni grijeh (i njihov, i njihovih zajednica, i njih u zajednicama) da su došli. Stoga, dok je takvih grijehova, zemlja ostaje osuđena na monologe i na tihu smrt.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera