Nešto dobiješ, nešto izgubiš: Iran, EU i Trumpova igra

Samo nekoliko dana prije nego što Islamska Republika Iran proslavi svoj 40. rođendan 11. februara, Evropa joj je ponudila dar.

Još od prošlog maja, kada se Washington povukao iz nuklearnog sporazuma potpisanog dok je na vlasti bio predsjednik Barack Obama, i ponovo nametnuo sankcije Iranu, Evropa je obećala ublažiti ekonomski udarac nudeći Iranu kompaniju sa posebnom namjenom (SPV). Prošle sedmice, nakon višemjesečnog iščekivanja, i tempirano da se podudari sa kontroverznom bliskoistočnom konferencijom koju su ugostile Poljska i SAD od koje se očekuje da će kritikovati Iran, prvi korak SPV-a je predstavljen.

„Sa preniskim cijenama i s nedovoljno finansija“, tako je nekoliko posmatrača opisalo Iran. Sa još nejasnim detaljima, nova kompanija, nazvana Instex, registrovana u Francuskoj sa njemačkim direktorom i britanskim odborom, vjerovatno neće biti u punom pogonu nekoliko mjeseci.

Osmišljena je samo da se bavi, barem inicijalno, trgovinom medicinskih, prehrambenih i drugih humanitarnih proizvoda koji su u svakom slučaju izuzeti od sankcija. Pa ipak, odluka Evrope da se usprotivi snažnoj američkoj političkoj odluci izgleda historijska, jer je Evropska unija odano marširala sa vašingtonskom vanjskom politikom decenijama (s izuzetkom francuske odluke da ne podrži koalicionu invaziju 2003. na Irak).

Važan korak

SPV je važan, iako mali, korak Evrope da ohrabri kompanije da posluju s Iranom, izolovavši ih od američkih prijetnji i odmazde.

Pa ipak, moglo bi biti premalo i prekasno. Dvadesetdevetog januara, Iran je revidirao svoju zabranu na upotrebu bitcoina, za što se ranije brinuo da će promovirati odljev kapitala i najavio da može biti korišten kao valuta razmjene. Nadalje, autorizirao je ICOs, tokene, kriptovalutu, urede razmjene za kriptovalutu, i legalizirao iskopavanje, što sve ukazuje na to da kriptovalute sada mogu biti korištene da se pravno zaobiđu američki regulatori i finansira iranska trgovina naftom.

Otkako se Trumpova administracija povukla iz nuklearnog sporazuma iz 2015, ili JCPOA (Zajednički sveobuhvatni plan akcije), nazvavši ga „najgorim mogućim sporazumom“, igra je zadobila neočekivane obrate, mnogi izvan bljeska javne provjere. Štaviše, mnogi od poteza postižu poene u drugim igrama također.

Zaista, čak dok su posljednji detalji novog režima sankcija protiv Irana finalizirani u Washingtonu prošle jeseni, farmeri koji uzgajaju soju u Mississippiju, suočeni sa iznenadnim padom kineskih uvoza zbog Trumpovog trgovinskog rata, pronašli su neočekivano novo tržište – Iran – koji je pravio zalihe strateške robe u iščekivanju sankcija. S olakšanjem što je tržište ponovo otvoreno, farmeri iz Mississippija su tiho otpremili više od 300.000 tona ove žitarice u Iran, ubijedivši Trumpovu administraciju da poljoprivredni proizvodi budu van liste sankcija.

Što se Evropske unije tiče, uključila se u projekte da održi odnose sa Iranom, čak i ako su se kašnjenja u vezi SPV-a i drugi predjeli trvenja pojavili. Pod krovom UNESCO-a, Evropska unija finansira prošireno prisustvo u Teheranu da djeluje kao čvor na projektu Koridori nasljedstva puta svile ove organizacije, osmišljen da „promovira i uredi partnerstva, da poboljša komunikaciju“ i izgradi kapacitet kroz proizvodnju prihoda i kreiranje poslova.

Dobrodošla promjena

Za iransku sankcijama pogođenu ekonomiju, gdje je državna valuta izgubila 70 posto svoje vrijednosti, inflacija je prešla 35 posto i cijene hrane su se više nego udvostručile – ovo je dobrodošla promjena. Međutim, uključivanjem u spašavanje koridora kulturnog naslijeđa koji je nedavno stekao više javne pažnje kao ruta kineske Inicijative pojas i put, Evropska unija uredno igra duplu igru.

Ili čak trostruku. Odabrala je ne koristiti izuzeća da uveze iransku naftu koja je Washington dodijelio i Grčkoj i Italiji. Pokazalo se da su vašingtonska nastojanja da naglasi „zloćudne aktivnosti“ od strane Irana, uključujući njegov raketni program, dovoljno zabrinjavajuća da je Evropska unija odlučila ograničiti Iran na alternativne načine. U januaru, Evropska unija je uvela sankcije na cijeli odjel iranskog Ministarstva za obavještajne podatke u znak odmazde za navodnu ulogu u zavjeri s bombom u Francuskoj.

Njemačka je, u međuvremenu, povukla prava slijetanja za Mahan Air na svoje aerodrome, tvrdeći da je ovaj prevoznik korišten da prebaci vojnu opremu u Siriju. To je potez koji je za Iran posebno ograničavajući, budući da je Mahan jedini avioprevoznik koji ima Airbus 340, čineći ga ne samo najsigurnijim u floti, već i jedinim koji je u stanju odletjeti u Evropu i nazad bez sipanja goriva – što je ključno pitanje dok SPV ne olakša Iranu da troši tvrdu valutu.

Potezi i kontrapotezi su dio ove tri strategije koje se polako pojavljuju u ovoj igri, u kojoj svaki igrač nešto dobija i nešto gubi. Trumpov plan je da pritisne Iran dok ne pristane na pregovore, da bi on mogao preuzeti zasluge za bolji sporazum od Obaminog.

EU pokušava igrati na tri strane odjednom, pokušavajući usrećiti SAD, a Iran držati u saglasnosti, dok održava svoju moralno nadmoćnu poziciju. A Iran pokušava pronaći načine da zaobiđe sankcije (kao što je radio u 35 godina koliko je pod sankcijama SAD-a) prije nego što ekonomija ode u slobodni pad.

Dovoljna obećanja

Do sada su Evropljani ponudili dovoljna obećanja da Iran ostaje u JCPOA-i. Ali vrijeme ističe. Tvrdolinijaši optužuju ministra vanjskih poslova Javada Zarifa i predsjednika Hassana Rouhanija da su naivni i da stavljaju nacionalni interes na rizik vjerujući „velikom Sotoni“ (uobičajeni iranski eufemizam za SAD) da će održati svoja obećanja dok ne pruža ništa Iranu. Tehnokrate i reformatori su u defanzivnom stavu, i vjerovatno će izgubiti od konzervativaca na narednim izborima. Osim ako bitcoin ne bude u stanju preokrenuti ekonomiju, i to brzo, američka igra će servirati Iran na pladnju njegovim najoštrijim političarima.

Evropljani, što se njih tiče, nalaze srednji put sve neudobnijim. Oni imaju stvarne ekonomske dobrobiti da ponude Irancima, i sve manje da pregovaraju sa SAD-om dok Trumpova administracija vrši pritisak na NATO i zahtijeva bolje uvjete u svojoj ekonomskoj trgovini sa Evropskom unijom.

Konačno, Trumpova nada za iranski samit, i u konačnici sporazum, u kalupu koji je izmislio sa Sjevernom Korejom, postaje sve nerealističnija. Iako njegovi sporazumi donose znatno više pompe, i znatno manje detalja, od Obaminog JCPOA, i stoga bi mogli biti neočekivana sreća za Iran, Islamska Republika odbija igrati Trumpovu igru. Jedini dobitnik će vjerovatno biti savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, koji igra igru čekanja dok druge tri strategije ne propadnu. U tom trenutku, njegova tvrdnja da je promjena režima jedina igra koja bi mogla opravdati rat tempiran tako da da prednost Trumpovoj kampanji za reizbor.

A to će biti igra u kojoj će svi gubiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera