Nespokoj stanuje u kućama balkanskih žena

Piše: Saida Mustajbegović

Bol presvučena u nespokoj učinila ih je ovisnim o sjećanju, u želji da nastave život – onakav kakav je bio deset godina prije. Snaha i svekrva iščekuju vijest. Proživljavaju grozničavu agoniju bockajući jedna drugu.

Borbom za prevlast „nad šerpom“ čine privid kako je sve baš onako kako je bilo prije jednu deceniju. On ne voli peršun. Zato ga neće staviti mnogo u čorbu. Ne voli ni masno, ali jeo je…

Bockajući jedna drugu, snaha i svekrva u predstavi „Prst“, čija je premijera večeras u Sarajevskom ratnom teatru, zapravo, utrkuju se za ljubav onog koga nema – snahinog muža i svekrvinog sina. Njega.

Predstava ”Prst”, rađena po tekstu kosovske autorice Doruntine Basha, a u režiji Sabrine Begović Ćorić, kazuje o nespokoju koji stanuje u dosta porodica na Balkanu. Priča priču koja stanuje u blizini svakog od nas i koju transgeneracijski prenosimo.

Ulogu svekrve tumači sjajna prvakinja SARTR-a Selma Alispahić, a snahe izuzetno talentovana mlada glumica Amila Terzimehić. One se spremaju na godišnje putovanje – potragu za odgovorima koji će ih razriješiti nespokoja, koji je u njihovu kuću ušao zajednom sa galamom koju su čule pred kućom.

One se bore za podrume sjećanja u koje jedna želi, a druga ne želi ući i iznijeti stvari koje „smrde na mem“. Dijeleći iste uspomene, jedna ih skriva, druga, pak, neće da zaboravi. Jedna u crvenim tenisicama vidi prvi bračni poklon svom mužu, druga ih je konačno – nakon decenije –odlučila skloniti ispred vrata i sakriti u memljivi podrum. 

One ne mogu skupa, a ni jedna bez druge. Zatočene u iščekivanju da će na vrata doći razrješenje njihove agonije.

Tegobne šutnje

S jedne strane, priča je o traumatičnim posljedicama rata i traženju nestalih, ali i predstava o odnosu žena, u ovom slučaju snahe i svekrve, izgubljenih u ličnoj drami postratnog beznađa, ali i činjenici koliko je ponašanje žena uslovljeno patrijarhalnim principima koji vladaju u balkanskom društvu, a koliko one same, neovisno od bilo čega, mogu da grade vlastite odnose, a koliko su uslovljene nametnutim matricama patrijarhata.

Predstava priča i o ožiljcima koje majke skrivaju pred kćerkama, o tragovima, teretima i aminima koje im predaju bez svijesti da su to učinile. Predstava je i  priča o samim tišinama sa kojima balkanske žene žive, tegobnim i teškim šutnjama koje se opet transgeneracijski prenose na one koje dolaze.

Mada na prvu „Prst“ kazuje priču  od dvije žene, generacijski različite – jedne koja želi da ide u budućnost, ali ne može jer je uslovljena prošlošću i druge, koja zbog istog razloga ne želi da se mijenja, on postavlja pitanja i iziskuje odgovore.

Ova iskonski emotivna drama nas, između ostalog, upućuje da razmislimo i pomognemo da se riješe agonije i pronađu posmrti ostaci nestalih u posljednjim balkanskim ratovima.

Jer ova predstava govori kakvi su zatočenici porodice koje iščekuju svoje najmilije. U ovoj priči, dok snaha govori svekrvi da prihvati činjenicu da je njen sin mrtav, ona joj odgovara: „Od deset koje su odveli, sve su vratili u vrećama, ali njega nisu. Znači da je živ“.   

Izvor: Al Jazeera