Oglasi

Nepotrebna sjenka

Pitanje je - je li šef hrvatskih socijaldemokrata svjestan svih svojih europskih obveza.
Zlatko Lagumdžija se u Zagrebu sastao sa Ivom Josipovićem, ali ne i sa Zoranom Milanovićem Fena

Piše: Davor Gjenero

Ono što se dogodilo predsjedniku bosanskohercegovačkoga SDP-a i ministru vanjskih poslova BiH Zlatku Lagumdžiji u srijedu, prilikom posjeta Zagrebu, sigurno se ne bi desilo niti jednom lideru neke od konzervativnih stranaka, pridruženih članica Europske pučke stranke u europskoj zemlji koju vodi koalicijska vlada na čelu s premijerom koji pripada Europskoj pučkoj stranci.

U takvoj je hipotetičnoj situaciji nezamislivo da bi stranog gosta u ime Vlade primili samo liberalni "junior partners" u Vladi, a da premijer izbjegne susret s liderom sestrinske stranke.

Mnogi promatrači političkih procesa čak smiono tvrde da je dominantno konzervativna Europa bila onako tvrda prema Papandreuovoj vladi upravo zbog toga što se ovaj nastojao profilirati kao jedan od ključnih europskih socijalističkih lidera, a da je lomljenje socijaldemokratske administracije u Grčkoj služilo i tome da se pomogne oporavak Nove demokracije. Prisjetimo li se vremena kad je u zagrebačkim Banskim dvorima stolovao Ivo Sanader, sjetit ćemo se i toga da je on vrlo angažirano podupirao favorite Europske pučke stranke (EPP) u susjednim državama, odnosno da je političke aranžmane s konzervativnim strankama u BiH i Srbiji, naprimjer, osnaživao zagovorom njihovih interesa u forumima EPP-a.

Najveći izazov

Zlatko Lagumdžija, pak, nije tek ministar i šef jedne od parlamentarnih stranaka. On je i relativni pobjednik bosanskohercegovačkih izbora, koji zbog političkih okolnosti, doduše, relativnu pobjedu nije uspio pretvoriti u željeni premijerski mandat. Upravo je tom snažnom željom za pretvaranje relativne pobjede u apsolutnu, narušen odnos lidera hrvatskih i bosanskohercegovačkih socijaldemokrata.

Iako je Lagumdžija imao predizbornu potporu i Milanovića i tada novoga hrvatskog predsjednika Josipovića, način na koji se njegova stranka ponašala u izborima za Predsjedništvo BiH i način borbe za formiranje administracija na razini Federacije i na državnoj razini, doveli su do distance lidera hrvatskih socijaldemokrata prema bosanskohercegovačkim kolegama.

Nakon što je konačno formirano Vijeće ministara BiH i nakon što je Komšić prihvatio konsocijacijsku logiku formiranja izvršne vlasti u BiH, na čemu su svi politički akteri u Hrvatskoj inzistirali, činilo se da je nastupilo vrijeme da se napetosti, koje su izbile između dvojice ključnih socijaldemokratskih lidera u Hrvatskoj i onih u BiH, dakle, Zorana Milanovića i Ive Josipovića, s jedne i Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića, s druge strane, budu "zaboravljene".

Prisjetimo li se vremena kad je u zagrebačkim Banskim dvorima stolovao Ivo Sanader, sjetit ćemo se i toga da je on vrlo angažirano podupirao favorite Europske pučke stranke u susjednim državama, odnosno da je političke aranžmane s konzervativnim strankama u BiH i Srbiji, naprimjer, osnaživao zagovorom njihovih interesa u forumima EPP-a.

Na neki način, kao ponudu o potiskivanju problema možemo shvatiti i posjet premijera Milanovića Sarajevu. Milanović je Sarajevo odabrao kao prvu metropolu koju posjećuje kao hrvatski premijer, a putovanje je odlagao sve do formiranja Vijeća ministara BiH.

Došavši u Sarajevo jasno je deklarirao kako se ne želi ponašati kao mentor, kao što su dolazili neki njegovi prethodnici na poziciji ključnog aktera izvršne vlasti u Hrvatskoj, a odbio je i arbitrirati o političkim procesima u Federaciji. Sve to, nažalost, nije bilo dovoljno za saniranje odnosa, a držanje ministra Lagumdžije tom je prigodom u Zagrebu bilo loše primljeno.

 U Zagrebu nije bilo nikakva posebnog entuzijazma nad posjetom Milanovića Širokom Brijegu i Mostaru. Milanovićeva rečenica izgovorena o Lagumdžiji, kako on, "ako tada bude u Zagrebu", neće izbjeći susret kad Lagumdžija dođe u posjet Hrvatskoj, kao što je ovaj izbjegao susret s njim, shvaćena je više kao otvaranje šansi za ozbiljan međudržavni dijalog, pri čemu Milanović nije mogao "prekoračiti" sjenu vlastita karaktera.

Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić trudila se izgladiti ovu napetost, održavajući cijelo vrijeme kontakt sa svojim bosanskohercegovačkim counterpartom. Uostalom, u današnjim političkim okolnostima, kad je unutar Europske unije pozicija ministra vanjskih poslova bitno degradirana time što je, preuzevši predsjedanje Europskim vijećem, Herman van Rompuy potisnuo ministre vanjskih poslova iz Europskoga vijeća, ministrica Pusić, koja nije tek klasični diplomatski činovnik na čelu nacionalne diplomacije, ima relativno malo "ravnopravnih sugovornika" među kolegama ministrima, a Lagumdžija, kao lider relativno najsnažnije političke stranke u susjednoj državi, svakako spada u red "nadstandardnih" šefova diplomacije.

Osim toga, Hrvatska, kao pristupnica Europskoj uniji i iduće godine njena punopravna članica, europsku afirmaciju može steći samo stvaranjem svoje niše u europskoj politici proširenja. Napredak BiH u europskoj integraciji najteži je i najveći izazov, ali ako u tom izazovu Hrvatska ne da bitan doprinos, neće moći tvrditi da je međunarodno-politički uspješna.

Prednost Beogradu

Za razliku od Milanovića, koji je najprije putovao u Sarajevo, Lagumdžija je prednost dao Beogradu. Rezultat njegova posjeta Beogradu bio je, međutim, sve prije nego senzacionalan, a omogućio je da se diplomatski pritisak na njega prenese u političku napetost unutar njegove vlastite stranke i na odnose među institucijama u BiH.

Posjet Zagrebu niti u jednom trenutku nije bio povezan s takvim rizicima, a koncept ministrice Pusić bio je da se prilika iskoristi za definitivno saniranje odnosa Lagumdžije s njegovim socijaldemokratskim partnerima. Namjera je tek djelomice ostvarena i otopljen je led u Uredu predsjednika Republike.

Milanovićeva rečenica izgovorena o Lagumdžiji, kako on, 'ako tada bude u Zagrebu', neće izbjeći susret kad Lagumdžija dođe u posjet Hrvatskoj, kao što je ovaj izbjegao susret s njim, shvaćena je više kao otvaranje šansi za ozbiljan međudržavni dijalog, pri čemu Milanović nije mogao 'prekoračiti' sjenu vlastita karaktera.

Premijer Milanović bio je u Zagrebu, ali se nije sastao sa šefom sestrinske stranke u BiH. Otkad je premijer, Milanović vrlo malo komunicira i s javnostima i s političkim partnerima. Izbjegava primati ambasadore, rijetko se sastaje sa stranim delegacijama, a i u Bruxellesu, na sastancima Europskoga vijeća, prilično je rezerviran u komunikaciji.

Onog dana kad je Lagumdžija bio u Zagrebu, Milanovića je sustigla očekivana ali neugodna vijest o odlasku ministra pomorstva, prometa i infrastrukture Zlatka Komadine.

Komadina je Milanovićev stranački kolega, dugogodišnji uspješni šef izvršne vlasti u riječkoj regionalnoj samoupravi (župan), lider regionalnog krila stranke koji je neprikosnoven na svom području, a nikad nije bio naklonjen Milanoviću kao šefu stranke. O Komadininu odlasku, kao gotovoj stvari, nagađalo se otkad je Vlada srušila neke njegove projekte, drugi su mu kadrovirali u resoru, a onda mu onemogućili da "uvede red". Formalni razlog Komadinina odlaska ministrovo je slabo zdravlje, Komadina odlazi kao gentleman i neće potresti Vladu, ali Milanović se našao pod pritiskom da se u takvoj situaciji oglasi u javnosti.

Je li odlazak ministra Komadine razlog ili tek "diplomatsko" objašnjenje da do susreta šefova dviju snažnih socijaldemokratskih stranaka nije došlo, teško je ocijeniti. Što god bilo, odluka je neobična, i sigurno je da se u odnosima dvojice konzervativnih lidera nešto takvo ne bi dogodilo.

Koliko god "ne bilo kemije" između Milanovića i Lagumdžije, koliko god negativan bio njihov osobni odnos, hrvatski premijer i šef SDP-a morao bi među Europskim socijalistima imati odgovornost za potporu bosanskohercegovačkim kolegama.

Tijekom hrvatskih pregovora izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku bio je ugledni austrijski socijalist i drugi čovjek parlamentarnoga kluba Europskih socijalista Hannes Swoboda.

Snažna potpora

On je bio izrazito korektan prema Hrvatskoj, snažno ju je podupirao i pravovremeno javno istupao s važnim upozorenjima, podupirući tako reformske procese u Hrvatskoj.

Međutim, kroz cijelo vrijeme pretpristupnoga dijaloga brinuo je i o tome da osnaži svoje stranačke kolege – hrvatske socijaliste. Ta je pomoć bitno jačala tada opozicijsku stranku, čak i u onim vremenima u kojima se činilo da je ona vrlo daleko od šansi da se uspne na vlast.

Koliko god 'ne bilo kemije' između Milanovića i Lagumdžije, koliko god negativan bio njihov osobni odnos, hrvatski premijer i šef SDP-a morao bi među Europskim socijalistima imati odgovornost za potporu bosanskohercegovačkim kolegama.

Zanemarivanje obveza koje proizlaze iz europskih stranačkih integracija vrlo je neuobičajeno.

Čak i unatoč nediplomatskom ponašanju Lagumdžije u Sarajevu u vrijeme Milanovićeva posjeta, činjenica da hrvatski premijer nije primio bosanskohercegovačkog ministra i šefa socijaldemokratske stranke, na nj baca neugodnu sjenku - zaoštrava pitanje je li šef hrvatskih socijaldemokrata svjestan svih svojih europskih obveza.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.