Nepodnošljiva tišina iščekivanja

Nameće se pitanje kako je osobama poput Annana, koje su u prošlosti načinile ogromne propuste, data uloga medijatora u Siriji (Reuters)

Piše: Mirnes Kovač

Već 17 mjeseci međunarodna javnost uglavnom promatra i osuđuje zločine u Siriji. Iz dana u dan režim Bashara al-Assada se sve vještije uklapa i izdašno koristi geopolitički status quo. A on se ogleda kroz stanje u kojem zapadne sile oklijevaju, dok one istočne, Rusija, Kina i Iran, drže blokadu.

Iz dana u dan broj stradalih civila je veći, slučajevi masovnih pokolja su učestaliji i svaki naredni je strašniji i opakiji.

Ima li načina za drugu vrstu angažmana, ako ovaj, politički, očigledno ne vodi nikakvom rješenju? Ima li, recimo, smisla dati priliku civilnom društvu, religijskim liderima, umjetnicima, svima onima koji nisu političari i vojnici da pokušaju utjecati, jer dosadašnji performans političara nas ne ohrabruje?!

“Sve što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne učine ništa”, čuvena je izjava koja se pripisuje britanskom državniku i filozofu Edmundu Burkeu i ona je danas itekako aktuelna u slučaju Sirije.

Tragično, iako slučaj Sirije po svojoj prirodi konflikta nije isti kao i onaj bosanski od prije dvadeset godina njegov scenario, a poglavito ona njegova dimenzija (ne)djelovanja međunarodnih činilaca je užasno sličan. Vanjske sile su se u bosanskom slučaju uključile isuviše kasno, kada je agresija jednog zločinačkog poduhvata predvođena srpskim političkim i vojnim liderima u Bosni i Srbiji već odnijela hiljade ljudi.

Sve su prilike da se kreiraju savršeni uvjeti za još jedan zločin kolosalnih razmjera koji će svjetsku javnost proganjati u narednim decenijama.

Dakle, unatoč deklarativnim parolama o “lekcijama iz prošlosti” koje su ovih dana, tokom obilježavanja 17. godišnjice genocida u Srebrenici, dolazile sa svih strana, svjetske sile ponavljaju upravo one greške iz ne tako davne prošlosti zbog kojih su danas u prilici da žale što su prije dvadeset godina dopustili zlu da trijumfuje u Bosni.

Greška se ne ponavlja samo po obrascu sporog djelovanja, odnosno gotovo bespomoćnog promatranja sa strane. Po istom obrascu, barem kada se tiče međunarodne reakcije, angažiraju se timovi za utvrđivanje stanja na terenu, šalju se nekakvi izaslanici, posrednici da sa ubicama i krvolocima načine dogovor. U slučaju Sirije, to je Kofi Annan, čija misija sve više nalikuje na neuspjele misije međunarodnih diplomata koji su devedesetih godina proteklog stoljeća pokušali odobrovoljiti Miloševića i odvratiti ga od zločinačkog puta.

I da stvar bude još gora, angažiraju se ljudi u svom djelovanju imaju itekako velikih propusta. Za primjer, u slučaju Kofija Annana treba podsjetiti, kako je taj, nekada visoko rangirani dužnosnik Ujedinjenih nacija, prije trinaest godina u svom ličnom izvještaju Generalnoj skupštini UN-a, obrazlažući propust međunarodne zajednice da spriječi masakr Bošnjaka u Srebrenici, taj zločin nazvao “hororom bez poređenja u historiji Evrope od Drugog svjetskog rata”. Njegov tadašnji izvještaj kritizirao je nedostatak političke volje zemalja članica i ponašanje sekreterijata UN-a. 

Stari obrazac

K tome, ovaj nekadašnji generalni sekretar UN-a u to vrijeme je bio visoki funkcioner UN-a zadužen upravo za mirovne operacije, kao što je to bio i godinu dana ranije, za vrijeme genocidnih masakara u Ruandi. Pet godina nakon genocidnog masakra u Srebrenici, Annan je izjavio kako će “tragedija Srebrenice zauvjek progoniti historiju Ujedinjenih nacija”. Na petu godišnjicu genocida u Ruandi, lamentirao je kako “je u najtežim momentima potrebe svijet izdao narod Ruande” (!?). Sve je ovo Annan rekao priznajući vlastite greške, te dodajući kako se moglo uraditi više da se alarmira javnost i okupi podrška…

Međutim, ništa se od toga nije učinilo. Zastrašujuće, a ipak stvarno, ponašanje ključnih svjetskih sila se u slučaju Sirije vratilo na stari obrazac – slanja diplomata i pokušaja popuštanja, smirivanja, ublažavanja – što je, ukratko, opis jedne od najsramotnijih politika koje je svijet jednom već oprobao sa Hitlerom – politike popuštanja, a koja je postala gotovo sinonim za britanskog premijera tog doba Nevillea Chamberlaina.

Kada je riječ o Annanu, nameće se pitanje: zar je moguće da svjetske sile osobama sa takvim ogromnim propustima, koji su uz to te propuste i javno priznali, a koji su koštali na hiljade ljudskih žrtava, petnaest godina nakon tih zločina ponovno dadnu priliku da budu medijatori u sličnim situacijama?  Upravo su na ovaj sunovrat međunarodne politike nedavno u uglednom američkom dnevniku The Washington Post upozorili dvojica, autora Paul Wolfowitz i Mark Palmer.

Jer, sve ovo se dešava u danima kada do nas dopiru informacije o teškim masakrima nad civilima koji odnose stotine ljudskih života. Sva aktivnost UN-a i međunarodnih činilaca svodi se na bilježenje i natezanje sa Assadovim režimom o tome ko je i kako započeo, s koliko i kakvog oružja i kolike su brojke ubijenih…

Upravo jedan takav zločin se desio prije nekoliko dana u selu Tremsehu kod Hame gdje je stradalo najmanje 100 ljudi, a po nekim izvorima cifre se kreću iznad 200. Svijet, čini se, kao da ovim koracima, dakle, slanjem emisara sa katastrofalnim propustima želi na neki način nadomjestiti svoje nedjelovanje i svoje stajanje po strani opravdati neuspjesima procesa i inicijativa – onih procesa i inicijativa koje su kao takve osmišljene kao “buffer” situacije i pranje svjetske savjesti zbog nedjelovanja i nesprečavanja zla. 

S druge strane, ta “buffer”, odnosno, tampon zona nečinjenja i promatranja dodatno se opravdava geopolitičkim blokadama Rusije, Kine i Irana. Sve su prilike da se kreiraju savršeni uvjeti za još jedan zločin kolosalnih razmjera koji će svjetsku javnost proganjati u narednim decenijama.

Upitno postojanje UN-a 

Jer, ponovno ćemo se prisjetiti, u svom izvješću o Srebrenici Annan je 1999. godine izjavio da se na “ciljani i sistematski pokušaj teroriziranja, izgona ili ubijanja jednog cijelog naroda moralo odgovoriti odlučno sa svim neophodnim sredstvima i sa političkom voljom da se ta politika provede ka svojim logičkim zaključcima”.

Sve to, očigledno je, ne postoji u slučaju Sirije. Međutim, tu je dakako i ta perverzna podvojenost unutar Ujedinjenih nacija po pitanju korištenja sile u međunarodnim odnosima za postizanje mira. Sile koja je nužna kada se radi o zavojevačima nasilja i zločina. Upravo ovdje ta zvanična “institucionalna ideologija nepristrasnosti”, čak i onda kada se svijet suočava sa pokušajem genocida, ko zna koji put zaredom, dovodi u pitanje samo postojanje i svrhu Ujedinjenih nacija.

I dok, u toj brutalnoj realnosti sadašnjih svjetskih odnosa slušamo pozive “za očuvanje mira” tamo gdje više mir ne postoji, mi, ustvari, nanovo dolazimo do one čuvene dileme o Ujedinjenim nacijama i njihovoj svrsi. I k tome se pitamo jesu li Ujedinjene nacije organizacija za očuvanje rata ili mira? Jer, po njihovom angažmanu koji se po pravilu dešava nakon izbijanja konflikta, po propustima da očuvaju mir – izgleda da će pesimistička tendencija prevladati. Ujedinjene nacije ipak, nažalost, gledamo i vidimo na mjestima gdje je rat…

Izjava Edmunda Burkea da “sve što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne učine ništa” podrazumijeva da će zlo uistinu trijumfovati ukoliko dobri ljudi samo budu odašiljali isprazne parole i osude. 

Annanovo angažiranje bi se stoga trebalo što prije okončati, njegov eminentni neuspjeh će ustvari veoma jasno otkriti svijetu da jasno vidi šta Rusija radi, šta Kina i Iran čine, šta ne čini Arapski svijet… i konačno šta ne čine Sjedinjene Države – što ih u konačnici sve čini umiješanim u ubijanje jednog cijelog naroda.

I, naposlijetku, pored svih ovih nečinjenja tu je dakako ponajveća odgovornost susjeda, muslimanskih zemalja od čijih lidera i vođa u posljednje vrijeme slušamo samo praznu retoriku. Ponekad je ona čak prijeteće intonirana, poput posljednje Erdoganove o tome kako će Assadov režim platiti za genocid, kako su ovo postupci režima koji tone i koji je u odlasku, kako će ih sirijski narod “prije ili kasnije” natjerati ih da plate itd.

Umjesto ove isprazne retorike koja je još više šokirajuća zato što dolazi od dokazanog lidera jedne jake susjedne muslimanske zemlje, bolje bi bilo da se čuju konkretne stvari. Sigurno bi Sirijci od Erdogana radije voljeli čuti poziv da se Annanu uskrati povjerenje u posredovanju i taj posao povjeri nekom kredibilnijem i autoritativnijem.

U protivnom njima, a i nama, umjesto konkretnih poteza činjenja ostaje zaglušujuća i nepodnošljiva tišina dok čekamo trijumf zla.

Jer, koliko god to pesimistički zvučalo, Burkeova izjava da “sve što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne učine ništa” podrazumijeva da će zlo uistinu trijumfovati ukoliko dobri ljudi samo budu odašiljali isprazne parole i osude. I to, dakako, spada u “nečinjenje”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera