Neopisiva moć muzike i filma

Apsolutni pobjednik ovogodišnjih Zlatnih globusa, film La La Land (EPA)

Filmovi koji se na izvjestan način bave muzikom, snimani su i snimaće se dok je kinematografije i gledatelja željnih filmova o muzičarima, kompozitorima, rock zvijezdama…

Snimljeno je dosta biografskih drama o slavnim kompozitorima: Amadeus Miloša Formana o Mozartu ili Immortal Beloved sa Garyjem Oldmanom u ulozi Beethovena, kao i filmova o muzičkim ikonama – Bird o najvećem jazz saksofonisti Charlieju Parkeru u režiji filmskog velikana Clinta Eastwooda, Ray o još jednom jazz velikanu Rayu Charlesu, Walk the Line o country legendi Johnnyu Cashu, Get On Up o kralju soula Jamesu Brownu. Zatim, All Is by My Side o gitarističkoj i rock legendi Jimiju Hendrixu (da spomenemo samo one relatvno novije produkcije), ali i filmova koji tretiraju muziku kao podlogu za pričanje priča o njenoj iscjeljiteljskoj moći: filmsko-muzički triptih reditelja Johna Carneya Once, Begin Again i najnoviji Sing Street, te High Fidelity u režiji Stephena Frearsa.

Svakako da su kroz filmsku historiju snimani filmovi o istaknutim muzičarima, a još jedan vrijedan spomena jeste i biopic The Glenn Miller Story sa Jimmyjem Stewartom u ulozi titularnog tromboniste, i sva pomenuta ostvarenja koja za podlogu imaju muziku, pričaju i onu bitnu životnu priču.

Opet, jedan od onih “muzičkih“ filmova koji pokazuju šta predanost, motivisanost i vodstvo mogu da naprave budućem mladom perspektivnom muzičaru jeste Shine, istinita priča o australskom koncertnom pijanisti Davidu Helfgottu, kojeg je portretirao, za tu ulogu nagrađen Oscarom, australski glumački bard Geoffrey Rush. Shine je prikazao šta je sve dječak/mladić/čovjek pretrpio na putu do dostizanja veličine (oca tiranina koji ga tjera da svira najteže kompozicije, mentalno oboljenje…). Kao i svaka druga muzička biografska priča skrojena u Hollywoodu, i ova je osporavana zbog izvrtanja istine i prilagođavanja specifičnostima filmske poetike.

Muzika je sve, samo ne posao

Sve pobrojane biografske priče o muzičkim kompozitorima i jazz/country/soul/rock muzičarima imaju tu potrebnu opisanu crtu motivisanosti i predanosti svom pozivu, jer muzika je sve samo ne posao. Ljubav prema muzici se očitava u sva tri filma reditelja Johna Carneya koji je i sam muzičar po profesiji (svirao je bas u bendu The Frames davnih devedesetih). U prvom snimljenom, Once, i nagrađenim Oscarom za najbolju pjesmu, dvoje stranaca u Dublinu pronalaze jedno drugo kroz muziku; drugi Begin Again je pričao priču o propalom producentu i aspirirajućoj muzičarki u njihovom pohodu na muzičku scenu New Yorka, dok treći, Sing Street, vraća sat dobro unatrag u osamdesete godine prošlog stoljeća, ponovo u Dublin, samo su protagonisti tinejdžeri koji kroz muziku oživljavaju osjećaje mladalačke euforije, ali i smiješnog očaja. Sing Street će ostati upamćen kao posveta bratu (rediteljev brat je preminuo netom pred početak produkcije, a rolu starijeg brata u filmu je odigrao Jack Reynor, brata čiji se život sveo na uživanje hašiša i davanja prijeko potrebnih savjeta mlađem bratu o životu, muzici, djevojkama i svemu što stariji brat može podučiti mlađeg), snovima, mladalačkoj ljubavi, umjetnosti i muzici osamdesetih.

Jedan od Top 5 filmova o muško-ženskim odnosima, iz muške perspektive, svih vremena, a koji za podlogu ima iscjeljiteljsku moć muzike –High Fidelity, nastao je kao adaptacija istoimenog romana britanskog spisatelja Nicka Hornbya. Reditelj Stephen Frears (Florence Foster Jenkins) likove filma je učinio arhetipskim i kao izabranim iz istinskih izvora brilijantno rekonstruisanih da podsjete na mnoge različite stvarne prijatelje i međuljudske veze. Guardianova književna kritičarka Suzanne Moore je recenzirajući knjigu dala savršen opis koji se slobodno može upotrijebiti i za film, a taj je da je čitanje knjige (i gledanje filma) High Fidelity poput slušanja sjajnog singla; znate da je čudesno od trenutka kad počne, a kad završi opet se vraćate na početak jer se zbog toga osjećate mlado i odraslo odjednom, i na licu vam se automatski pojavljuje smiješak.

Veliko postignuće

Kada za filmsku muzičku priču pretočite vlastita iskustva kao muzičara, pri tome dodajući na drami i forsiranju ekstrema (što će vam potvrditi svaki scenarista), onda se ne morate bojati zbog eventualne vjerodostojnosti prikazanog kako je učinio reditelj/scenarista/bubnjar Damien Chazelle u svom filmu Whiplash nagrađenim sa tri Oscara. Chazelle je, uz svestranu pomoć montažera Toma Crossa i direktorice fotografije Sharone Meir, na izvanredan način uprizorio i vizualizirao muzičku priču protkanu jazzom u tolikoj mjeri da se film jednostavno može smatrati za svojevrsnu jazz kompoziciju, a i sami naslov nosi naziv istoimene jazz numere Hanka Leavya. U tolikoj mjeri da su pored onih muzičkih čak i dijaloške scene montirane u takvom maniru da odaju muzikalnost pokretnih slika svojstvenu jazzu. Cijeli ovaj film predstavlja nevjerovatno postignuće u filmskoj industriji, pogotovo zbog činjenice da je Chazelle da bi ga uopšte snimio, sa gotovim scenarijem za dugometražni film, morao prvo snimiti kratkometražni, odabirući segment iz priče.

Mjuzikli su poseban slučaj i nekad najsjajniji holivudski proizvod. Apsolutni pobjednik ovogodišnjih Zlatnih globusa (oboren rekord sa sedam osvojenih statua), novi Chazelleov film koji nosi naziv La La Land za protagoniste ima Emmu Stone i Ryana Goslinga, te predstavlja istrošenu holivudsku formu, kao što je mjuzikl, ali na nov i svjež način.

Riječ je o ljubavnoj priči između glumice, koja se nastoji probiti u Hollywoodu, i jazz pijaniste, čiji je san otvoriti vlastiti jazz klub, smještene u modernom dobu koja na prelijep način odražava moć umjetnosti (muzike i glume, filma). Sentimentalo i sanjalački toliko realističan da je jednostavno toliko brutalan (ali u ljepom smislu), La La Land je nevjerovatan film koji vam vraća nadu u cijelu holivudsku mašineriju za pravljenje novca. Film koji govori i toliki akcenat stavlja na to da je potrebno sanjati i što je još važnije ne odustajati od svojih snova sjećajući se svakog uspona i pada na putu pri ostvarivanju (ne)dostižnog.  

Izvor: Al Jazeera