Neobična kolekcija rukotvorina Derviša Sefića

Krilaticu savremenog društva po kojoj je vrijeme novac, ponekad je jako teško razumjeti, posebno ako se posmatra iz ugla onih koji slobodnog vremena imaju napretek. Krasti Bogu dane, kratiti vrijeme, ubijati dosadu samo su neke od ustaljenih fraza dobrog dijela ljudi. Ipak, ima i primjera koji pokazuju i dokazuju da se slobodno vrijeme može utrošiti i na druge, čovjeku ugodne načine, a da se pri tome ne gleda prvenstveno na materijalnu dobit.

Selo Kute smješteno je nekih 15-ak kilometara od Prozora. Dosta je gusto naseljeno i, gledano izdaleka, locirano na poprilično strmom terenu. Ipak, prolaskom kroz selo, stiče se drugačiji dojam. Zapravo, tada je jasnije da su Kute zaista gusto naseljene a kuće doslovno natiskane jedna uz drugu, ali i dosta prostrane i komotne tako da se uopšte ne čini kako cijelo selo visi nad provalijom.

Kute su, kao takve, po svom geografskom položaju uvijek bile pogodno tlo za razvoj stočarstva i poljoprivrede. Tako će i biti sve do nesretnih 90-ih godina prošlog stoljeća, nakon čega dominira uglavnom poljoprivreda a jedan dio ljudi bavi se i šumarstvom te proizvodnjom ćumura u ručno građenim ćumuranama.

Greška u matičnom uredu

Derviš Sefić jedan je od mještana sela Kute. Prije rata se bavio raznim poslovima, tipičnim za ruralnu sredinu. Ipak, najznačajniji dio vremena proveo je radeći po Hercegovini, uglavnom kao zidar i tesar. Prvo što upada u oči je njegovo prezime – Sefić. U Kutama postoji prezime Sejfić, što je zapravo i prezime njegove braće. Jedino on i njegova porodica su Sefić.

„Ma, pogriješili u matičnom uredu kad su me upisivali, tako da je jedino moja porodica u selu Sefić. Ostali imaju i ono ‘j’ u prezimenu“, kroz smijeh objašnjava Derviš.

U ratu je teško ranjen pa je danas u statusu ratnog-vojnog invalida, što ga je dodatno usporilo i onemogućilo da radi i privrjeđuje kako bi to želio. Uprkos tome, nije želio sjediti skrštenih ruku jer je od malena učen i odgojen da radi i bude koristan. Okušao se u šumarstvu, no, kako Zakon umije biti rigorozan prema malima a blagonaklon prema velikima, na tom polju se nije dugo zadržao.

Vremenom, posebno tokom dugih zimskih noći, otkrio je jednu posebnu zanimaciju koja mu je i danas draga i koju koristi kao određenu vrstu terapije.

„Ja nikada nisam mogao mirovati i uvijek sam bio u pokretu. U mene ti je ono što ljudi kažu: ‘Što oči vide, ruke rade’. Tako sam pribavio ponešto alata. Nije to profesionalni alat, ali meni može koristiti. Počeo sam pomalo eksperimentisati sa drvetom i praviti razne predmete. Sve je to bilo amaterski. Ustvari, i sad je amaterski. Napravio sam par predmeta i dopalo mi se. Kome god sam pokazao svoje ‘radove’, svi su bili oduševljeni. Tako je to i krenulo“, priča Derviš.

Sve je krenulo spontano

Najprije se okušao u izradi predmeta koji su se nekada upotrebljavali u obavljanju seoskih poslova ali i svakodnevnom životu. Još tada su nastale prve sofre, oklagije, table, findžani, džezve, ibrici. Vremenom je izradio i lampe, fenjere, ćupove, razne zdjele i drugo posuđe. Kasnije su na red došlipreslica i čekrk, vile, grablje, ralo, saonice i mnogi drugi predmeti.

„Kad sam vidio kako to sve lijepo izgleda, i sam sam bio pomalo iznenađen“, priča Sefić.

Nije se zadržao na tome pa je odlučio otići korak dalje i upustiti se u nešto zahtjevnije projekte. Za početak se opredijelio za pojedine predmete koji uglavnom krase enterijer džamija. Napravio je postolje za učenje Kur'ana a potom i nekoliko replika tespiha u puno većim dimenzijama od uobičajene sa 33 ili 99 krupnih drvenih bobaka povezanih u nisku.

Najzahtjevniji izazov bio mu je izrada minijaturne verzije drvene džamije kojoj je posvetio nekoliko mjeseci. Izazov je uspješno savladan pa je, na kraju, pred njim stajala prava mala džamija sa munarom i svim pratećim sadržajima. Da bi slika bila cjelokupna, Derviš se potrudio do kraja p je unutrašnjost džamije ukrasio rasvjetom i svom pratećom opremom.

„Do sada sam napravio tri džamije. Ne znam, možda uspijem napraviti još koju. To su zaista stvari koje traže puno vremena, preciznosti i živaca, ali kada vidim kako sve lijepo ispadne, nimalo ne žalim truda i vremena“

Njegov rad nema cijenu

Derviš se, očito, ne šali i vrlo je predan onom što, kako sam kaže, radi iz čiste ljubavi i ćejfa. Nesumnjivo je da će i u budućnosti, ako ga zdravlje posluži, iz njegove skromne radionice izići brojni predmeti, posebne ljepote i vrijednosti.

A vrijedni zaista jesu jer istinski je vrijedno samo ono što nema cijenu. Derviš radi upravo na tom principu.

„Nema cijene za koju bih prodao nešto od ovoga što radim. Ne radim to ja zbog para. Ono što napravim, uglavnom poklonim prijateljima, dadnem negdje u džamiju ili jednostavno zadržim za sebe. Čini mi se da, ako bih to počeo prodavati, izgubilo bi svoj smisao i ljepotu. Ovako je najljepše i planiram, uz Božiju pomoć, da ostane tako“, završava Derviš.

Ljepota uglavnom i jeste u jednostavnosti. Ko zna, da Derviš ima bolji alat ili savremeniju opremu, možda i njegove rukotvorine ne bi imale dušu kakvu imaju.

Možda i jeste najbolje da Derviš radi kako je i počeo.

Poznajući ga, sigurno je da hoće.

Izvor: Al Jazeera